- 1 -              Revr 297/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 297/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. K. iz S., V., OIB: …, koju zastupa punomoćnik A. T., odvjetnik u Z., protiv tuženika P. d.o.o. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik S. S., odvjetnik u Z., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i dr., odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R - 831/17-2 od 19. listopada 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 22 Pr - 568/17-11 od 21. srpnja 2017., u sjednici održanoj 10. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

i

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tužiteljice protiv odluke o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

 

Revizija tužiteljice protiv odluke o trošku postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za vraćanje na posao na radno mjesto „zastupnik u osiguranju – član uprave“, kao i sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti Odluke tuženika od 1. veljače 2017. i 3. ožujka 2017., te u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud istu preinači shodno navodima iznesenim u reviziji, odnosno ukine.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju uz prijedlog da se ista odbije kao neosnovana.

 

Revizija tužiteljice na odluku o glavnoj stvari je neosnovana, dok je u odnosu na odluku o trošku postupka nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužiteljica. Naime, suprotno tvrdnji tužiteljice, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, u cijelosti prihvaćajući činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revidentica opisno ukazuje u reviziji. Revizijskim prigovorom tužiteljice istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

 

Nižestupanjski sudovi utvrdili su nedopuštenim i nezakonitim otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici Odlukom od 1. veljače 2017., utvrdili da radni odnos nije prestao, te naložili tuženiku vratiti tužiteljicu na radno mjesto „zastupnik u osiguranju“, odnosno drugo radno mjesto odgovarajuće tome radnom mjestu, obzirom na iskustvo, obrazovanje i njene sposobnosti. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužiteljice za vraćanje na radno mjesto „zastupnik u osiguranju – član uprave“, kao i zahtjev za utvrđenje ništetnosti Odluka tuženika od 1. veljače 2017. i 3. ožujka 2017., zbog uručenja istih u nevrijeme, a koji je pobijanom odlukom odbijen.

 

Nižestupanjski sudovi su u pobijanom dijelu odbili zahtjev tužiteljice nakon što su u provedenom postupku utvrdili slijedeće odlučne činjenice:

 

-              da je tužiteljica shodno sklopljenom ugovoru o radu od 27. studenog 2015. bila zaposlena kod tuženika na poslovima zastupnika u osiguranju, dok je u isto vrijeme upravljala i vodila poslove tuženika kao jedini član uprave, odnosno direktor,

 

-              da je tuženik 1. veljače 2017. donio Odluku o otkazu ugovora o radu radi organizacijskih razloga a zbog opoziva tužiteljice s mjesta direktora trgovačkog društva tuženika,

 

-              da tužiteljica nije sudskim putem osporavala Odluku o opozivu s mjesta direktora tuženika koju je donijela skupština društva, a koju mogućnost je imala u skladu s Zakonom o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 125/11, 68/13, 110/15 i 40/19 – dalje: ZTD), te

 

-              da je i unatoč činjenici da je tužiteljici pobijana odluka uručena na dan kada je trebala otputovati na duži put izvan Republike Hrvatske, ista pravovremeno ostvarila radnopravnu zaštitu izjavljivanjem zahtjeva za zaštitu prava i pravovremenim podnošenjem predmetne tužbe, tako da nije riječ o otkazu koji dan u nevrijeme u smislu odredbe čl. 212. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO).

 

Kako revidentica dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navodi revidentice kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

 

U prethodno navedenom utvrđenom činjeničnom stanju nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo u dijelu kojim su odbili zahtjev tužiteljice. Naime, obzirom na revizijske navode tužiteljice koji se odnose na vrijeme u kojem joj je otkaz dan, treba reći da se u smislu odredbe čl. 212. st. 3. ZOO-a, na koju se tužiteljica poziva, otkaz može dati u svako doba – vrijeme, samo ne u nevrijeme. Pritom nevrijeme treba tumačiti tako da otkaz ne smije biti dan u vrijeme zbog kojeg bi se ugovorna strana dovela u prilike zbog kojih bi joj mogla nastati šteta prouzročena prestankom obveze, pri čemu se ne podrazumijevaju štetne posljedice koje joj mogu ubuduće nastati zbog toga što više nema obveznog odnosa s otkazateljem, već na štetne posljedice koje otkazivanjem mogu nastati zbog prestanka obveznopravnog odnosa. U konkretnom slučaju navedene pretpostavke nisu ostvarene niti prema okolnostima na koje se tužiteljica poziva, jer je prema utvrđenju nižestupanjskih sudova i unatoč činjenici da je tužiteljici pobijana odluka uručena na dan kada je trebala otputovati na duži put izvan Republike Hrvatske, ista pravovremeno ostvarila radnopravnu zaštitu izjavljivanjem zahtjeva za zaštitu prava i pravovremenim podnošenjem predmetne tužbe.

 

Isti tako, na odluku o otkazu članu uprave trgovačkog društva s ograničenom odgovornošću ne primjenjuju se odredbe Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 – dalje: ZR) – čl. 1. ZR-a, već odredbe ZTD-a. Naime, riječ je o odluci donijetoj prema odredbi čl. 424. ZTD-a, i koja odluka (opoziv člana uprave), kako to pravilno cijene nižestupanjski sudovi, sama po sebi nema utjecaja na prava člana uprave iz ugovora koje je on sklopio s društvom, pa se na sve ostale elemente pravnog položaja opozvanog člana uprave i dalje primjenjuje ugovor o radu kojeg je on sklopio s društvom, ako (kao u konkretnom slučaju) razlog za opoziv nije ujedno i razlog za otkaz ugovora o radu. Međutim, nakon opoziva opozvani član uprave više nije (član uprave) ovlašten za vođenje poslova društva i zastupanje društva.

 

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija na odluku o glavnoj stvari izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužiteljice kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

 

U dijelu kojim je revizija izjavljena protiv odluke o troškovima parničnog postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenog 2015. prihvaćeno pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a. Zbog navedenog je na temelju odredbi čl. 392. st. 1. u svezi s čl. 400. st. 3. ZPP-a reviziju tužiteljice izjavljenu protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka valjalo odbaciti.

 

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. i 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 10. lipnja 2020.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Željko Glušić, v.r.