- 1 -              Revr 786/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 786/2016-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja – protutuženika (u daljnjem tekstu: tužitelj) Ž. G. iz O., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik u O., protiv tuženika O. P. d.d. O., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. Z., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Z. & partneri u O., radi utvrđenja nezakonitosti odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž - 1178/2015-2 od 18. veljače 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr - 791/2013-16 od 5. siječnja 2015., u sjednici održanoj 10. lipnja 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tuženika u odnosu na odluku o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tuženika u odnosu na odluku o trošku postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"I/ Utvrđuje se da je Odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelju od 6. kolovoza 2013.g. nedopuštena i nezakonita.

 

II/ Nalaže se tuženiku O. P. d.d. O., OIB: …, da tužitelja vrati na poslove kuhara sladovine radi obavljanja kojih poslova je zasnovao radni odnos kod tuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, te prizna kontinuitet svih prava iz radnog odnosa od dana donošenja Odluke o otkazu do vraćanja na rad.

 

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 18.750,00 kuna, sve u roku od 8. dana.

 

Protutužba tuženika koja glasi: "Raskida se ugovor o radu sklopljen dana 1. siječnja 1997.g. između tužitelja i tuženika O. d.d. sa danom izricanja I-stupanjske presude." Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi trošak postupka u roku od 8 dana, odbija se u cijelosti kao neosnovana." Odbijen je i podredno postavljeni zahtjev tužitelja za naknadu štete.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu kojim je prihvaćen tužbeni, te odbijen protutužbeni zahtjev.

 

Protiv drugostupanjske odluke reviziju je podnio tuženik pobijajući istu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava kao i odluke o trošku. Predlaže da revizijski sud ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da preinači drugostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tuženika na odluku o glavnoj stvari je neosnovana, dok je u odnosu na odluku o trošku nedopuštena.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Premda tuženik revizijom pobija presudu zbog bitnih povreda odredaba postupka, u obrazloženju tih revizijskih razloga se u bitnome osporava činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na postojanje opravdanih razloga za poslovno uvjetovani otkaz. Iz tih navoda slijedi da tuženik pobija drugostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP-a, pa zbog tog razloga revizijski sud nije ispitivao pobijanu odluku.

 

Tuženik nadalje revizijskim navodima ističe da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a kada je odbio protutužbeni zahtjev tuženika za sudski raskid ugovora o radu, pri tome navodeći da je nastavak radnog odnosa između tužitelja i tuženika moguć, te da su u tom dijelu razlozi drugostupanjske presude proturječni.

 

Ispitujući pobijanu presudu u odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud je utvrdio da nižestupanjski sudovi nisu počinili bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka upire tuženik u reviziji. Posebno u odnosu na odbijanje protutužbenog zahtjeva tuženika radi sudskog raskida ugovora o radu drugostupanjska presuda sadrži dostatne razloge o ovim odlučnim činjenicama.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je nezakonita i nedopuštena Odluka tuženika o redovitom otkazu Ugovora o radu, zahtjev za priznanje svih prava iz radnog odnosa i vraćanje na rad. Tuženik je podnio protutužbeni zahtjev za sudski raskid Ugovora o radu.

 

U tijeku postupka koji je prethodio reviziji utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

 

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na temelju sklopljenog Ugovora o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu "kuhara sladovine",

 

- da je između tuženika i P. d.d. O. 1. kolovoza 2012. sklopljen Ugovor o korporativnom upravljanju – obavljanju poslova uprave, proizvodnje i prijevoza (outsorcing), kojim se P. d.d. O. obvezuje preuzeti djelatnost proizvodnje piva i bezalkoholnih napitaka, te istu obavljati u skladu sa svim pravilima pivarske struke, štiteći proizvodne recepture i tehnološke norme, te da će P. d.d. O. u ime i za račun O. d.d. O. obavljati djelatnost proizvodnje piva i njemu srodnih i ostalih pića,

 

- da je između tuženika i P. O. d.o.o. O. 3. kolovoza 2012. sklopljen Ugovor o poslu kojim su ugovorne strane dogovorile da će P. O. d.o.o. u ime i za račun O. P. d.d. raditi uslužnu proizvodnju piva i bezalkoholnih pića, te da će omogućiti neraspoređenim radnicima O. d.d. da zasnuju radni odnos kod P. O. d.o.o. gdje se neće mijenjati iznos plaće radnika, dok će O. voditi stručne i ostale poslove za P. d.o.o. i to vođenje poslovnih knjiga, te vođenje pravnih, kadrovskih i drugih stručnih poslova,

 

- da je tuženik 11. listopada 2012. donio novi Pravilnik o radu, te Katalog radnih mjesta u kojem nisu sadržana i radna mjesta radnika koji su Odlukom tuženika od 7. listopada 2012 utvrđeni kao neraspoređeni,

 

- da je tuženik 11. ožujka 2013. donio Odluku o ukidanju i stavljanju izvan snage Odluke o donošenju i usvajanju Kataloga radnih mjesta i Pravilnika o radu, kojom je ujedno određeno da njenim donošenjem ponovno stupa na snagu ranije donesen Katalog radnih mjesta od 11. listopada 2012., te Pravilnik o radu od 23. siječnja 2013.,

 

- da je sklapanjem Ugovora o poslu i Ugovora o korporativnom upravljanju – obavljanju poslova uprave, proizvodnje i prijevoza (outsorcing) došlo do prenošenja gospodarske djelatnosti u 2012. godini,

 

- da je tuženik 17. listopada 2012. ponudio tužitelju sklapanje novog ugovora o radu u društvu P. O. d.o.o. O., te Sporazum o prestanku U. o radu u trgovačkom društvu O. d.d. O., kao i Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 22. listopada 2012., a koji tužitelj nije potpisao,

 

- da tuženik kao poslodavac prije prenošenja gospodarske djelatnosti u 2012. godini nije postupio sukladno odredbi čl. 133. st. 6. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 i 73/13 – dalje: ZR) i obavijestio Radničko vijeće, ali i sve radnike na koje se odnosi, i to prije prijenosa,

 

- da je tuženik nakon što je prenesena gospodarska djelatnost na novu pravnu osobu, prvo donio Odluku o neraspoređenim radnicima, a zatim započeo postupak izrade Programa zbrinjavanja viška radnika,

 

- da je O. d.d. O. 7. listopada 2012. donijela Odluku o neraspoređenim radnicima kojom je tim radnicima određen broj bodova u visini najniže osnovice od 661. boda, te da takvi radnici ne moraju dolaziti na posao, među koje neraspoređene radnike je uvršten i tužitelj, te

 

- da je tuženik Odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu od 6. kolovoza 2013. otkazao tužitelju ugovor o radu, zbog poslovno uvjetovanih razloga.

 

Na prethodno navedeno utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja na način da su prihvatili i povratak tužitelja na radno mjesto, te odbili protutužbeni zahtjev tuženika za sudski raskid Ugovora o radu.

 

Ovaj sud prije svega prihvaća zaključak nižestupanjskih sudova da sklopljeni sporni ugovori u svojoj suštini predstavljaju sukladno odredbi čl. 133. st. 1. ZR-a prijenos gospodarske djelatnosti i gdje je prema odredbi čl. 133. st. 6. i 7. ZR-a poslodavac dužan o tom prijenosu na novog poslodavca, pravodobno, prije dana prijenosa pisano obavijestiti radničko vijeće i sve radnike koji su prijenosom obuhvaćeni s time da u toj obavijesti moraju biti navedeni podaci o danu prenošenja ugovora o radu, razlozima prenošenja ugovora o radu, utjecaju prenošenja ugovora o radu na pravni, gospodarski ili socijalni položaj radnika i mjerama predviđenim u vezi s radnicima čiji se ugovori prenose.

 

Tuženik nije postupio na takav način, odnosno nije prije prenošenja gospodarske djelatnosti postupio sukladno navedenoj odredbi čl. 133. st. 6. ZR-a i obavijestio radničko vijeće, ali i sve radnike na koje se prijenos odnosi o namjeravanom prijenosu, a što je obveza tuženika i sukladno čl. 149. ZR-a, te su pravilno nižestupanjski sudovi prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja te utvrdili da je odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu nedopuštena i nezakonita.

 

Pritom treba napomenuti da nisu od značaja navodi tuženika u reviziji gdje iznosi pojedinačne slučajeve iz sudske prakse kada se nije smatralo da se radi o prijenosu poduzeća, dijela poduzeća, gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti na novog poslodavca, jer se zaključak o ispunjenju pretpostavki iz čl. 133. st. 1. ZR-a donosi na temelju konkretnih okolnosti svakog pojedinog slučaja. Ovaj sud u cijelosti prihvaća da su sporni ugovori, bez obzira na svoj naziv, u svojoj suštini ugovori o prijenosu dijela gospodarske djelatnosti. Osim toga, ovaj sud je u više svojih odluka u odnosu na isti predmet spora zauzeo isto pravno shvaćanje (primjerice u presudi broj Revr 554/2016-2 od 15. svibnja 2019. te presudi broj Revr 574/2016-2 od 15. svibnja 2019.).

 

U postupku nije sporno da je tuženik zadržao određeni dio radnika i radnih mjesta, pa tako i ona koja odgovaraju stručnoj spremi i radnom mjestu tužitelja, pa je pobijanom presudom pravilno primijenjeno materijalno pravo i u dijelu kojim je naloženo vratiti tužitelja na poslove radi obavljanja kojih je sklopio ugovor o radu. Slijedom toga, pravilno je drugostupanjski sud odbio i protutužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu jer postoji mogućnost vraćanja tužitelja na rad, slijedom čega nije osnovan razlog za sudski raskid ugovora o radu koji ističe tuženik. Time je postao bespredmetan postavljeni zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu.

 

Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci.

 

U odnosu na revizijske navode tuženika koji se odnose na dosuđene troškove postupka, valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a (tako npr. u Rev-1353/11-2).

 

Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP–a reviziju tuženika u odnosu na dosuđene troškove postupka odbaciti kao nedopuštenu i odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 10. lipnja 2020.