- 1 -              Rev 1102/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1102/2017-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović – Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać – Ručević sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. M. K. žene A., P. j., OIB: …, 2. Ž. K. sina A., P. j., OIB: …, 3. A. V. rođ. K. kćeri A., P. j., OIB: …, svi zastupani po punomoćnicima B. Š., N. T. i L. Š., odvjetnicima u P., i 4. maloljetne J. K., P. J., OIB: … zastupane po zakonskom zastupniku i ocu A. K., a on po punomoćnicima B. Š., N. T. i L. Š., odvjetnicima u P., protiv tuženika C. o. d.d. Z., Zagreb, OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o reviziji 2., 3. i 4. tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž-692/2015-3 od 15. veljače 2017., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Metkoviću, Stalne službe u Pločama, poslovni broj Pn-229/2014 od 28. siječnja 2015., na sjednici održanoj 10. lipnja 2020.,

 

r i j e š i o   j e:

 

I.              Ukida se presuda Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž-692/2015-3 od 15. veljače 2017. u dijelu pod točkom b), alineja 2. izreke te predmet u tom dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II.              Odluka o troškovima nastalima u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Metkoviću, Stalne službe u Pločama, poslovni broj P-229/14 od 28. siječnja 2015. suđeno je:

 

„I. Dužan je tuženik isplatiti tužiteljici pod 1., a na ime naknade neimovinske štete iznos od 150.000,00 kuna sa zateznim kamatama u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, koje kamate teku od 27.studenog 2013.godine do isplate, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

II. Dužan je tuženik isplatiti tužiteljici pod 1., a na ime naknade imovinske štete, iznos od 48.855,64 kune sa zateznim kamatama u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena koje teku od 27.studenog 2013.godine do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se u preostalom dijelu u iznosu od 1.992,20 kuna tužbeni zahtjev odbija.

 

III. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju pod 2. a na ime naknade neimovinske štete, iznos od 80.000,00 kuna sa zateznim kamatama u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, koje kamate teku od 27.studenog 2013.godine do isplate, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

IV. Dužan je tuženik isplatiti tužiteljici pod 3., a na ime naknade neimovinske štete, iznos od 80.000,00 kuna sa zateznim kamatama u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, koje kamate teku od 27.studenog 2013.godine do isplate, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

V. Dužan je tuženik isplatiti tužiteljici pod 4., a na ime naknade neimovinske štete, iznos od 80.000,00 kuna sa zateznim kamatama u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, koje kamate teku od 27.studenog 2013.godine do isplate, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

VI. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljima parnične troškove u iznosu od 43.883,47 sa zateznim kamatama u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, koje kamate teku od presuđenja do isplate, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se u preostalom dijelu u iznosu od 18.191,53 kune zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova odbija kao neosnovan.“

 

Presudom Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž-692/2015-3 od 15. veljače 2017. suđeno je:

 

„Žalba tuženika se djelomično uvažuje, a djelomično odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Metkoviću, Stalna služba u Pločama posl. br. P-229/14 od 28.siječnja 2015.:

 

a)                  potvrđuje u točki I. izreke,

 

u dijelu, točke II. izreke kojim je tuženik dužan isplatiti tužiteljici ad.1. na ime naknade imovinske štete iznos od 48.855,64 kn, sa zateznim kamatama u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, koje na iznos od 16.866,29 kn teku od 27. studenog 2013. pa do isplate, a na iznos od 31.989,35 kn počev od 28. siječnja 2015.g. pa do isplate,

 

b)                  preinačuje

 

- u dijelu točke II. izreke kojim je tuženik dužan isplatiti tužiteljici zakonsku zateznu kamatu na iznos od 31.989,35 kn počev od 27. studenog 2013. godine do 28. siječnja 2015.g. i u tom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan,

 

- u točki III., IV. i V. izreke i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan,

 

- u točki VI. izreke u odluci o parničnim troškovima tako da ista glasi: Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici ad 1 parnične troškove u iznosu od 15.128,00 kn sa zateznim kamatama u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, koje kamate teku od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

 

Protiv drugostupanjske presude, u dijelu kojim je žalba tuženika prihvaćena i preinačena prvostupanjska presuda na način da je tužbeni zahtjev 2., 3. i 4. tužitelja (dalje: tužitelji) odbijen, kao i u odnosu na odluku o troškovima postupka u odnosu na navedene tužitelje, tužitelji su podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju pravnog pitanja navedenog u reviziji, važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlažu da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači pobijanu odluku odnosno da istu ukine i predmet vrati istom drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traži naknadu troškova revizije.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je osnovana.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu primjenom odredbe čl. 392. st. 2. ZPP samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena, uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Tužitelji navode da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, i to čl. 1101. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO), a koje glasi:

 

Pripada li tužiteljima, kao unucima smrtno stradale osobe, pravo na naknadu štete ako je među njima postojala trajnija zajednica života ili im to pravo pripada samo ako im je baka bila nadomjestak za roditelje?

 

U reviziji ističu da je to pitanje važno zato što je drugostupanjski sud postupio suprotno odredbi čl. 1101. st. 2. ZOO i pravnom shvaćanju izraženom u odlukama revizijskog suda, a prema kojima pravo unucima pripada u svakom slučaju utvrđenog postojanja  trajnije zajednice života bake i unuka.

 

Prema stavu ovog suda, navedeno pitanje, u smislu odredbe čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP, važno je za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Donoseći pobijanu presudu, drugostupanjski sud je izrazio slijedeće pravno shvaćanje:

 

„Naime, u situaciji kada su tužitelji ad.2., ad.3. i ad.4. živjeli u zajedničkom domaćinstvu sa svojim roditeljima i bakom, sad pok. M. E., roditeljsku ulogu izvršavali su roditelji, bez obzira što je i baka znatno sudjelovala u njihovom odgoju i bez obzira na emotivnu vezanost bake i unuka. Baka, naime u ovom slučaju nije nadomjestila roditeljski odnos, nego bila potpora roditeljima u odgoju djece. Zbog navedenog, obzirom na konkretne okolnosti tužitelji ad.2., ad.3. i ad.4. ne spadaju u krug osoba koje imaju pravo na naknadu štete zbog smrti bliske osobe, dakle u konkretnom slučaju nemaju pravo na naknadu štete zbog smrti bake, zbog čega je u tom dijelu valjalo žalbu uvažiti, preinačiti prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev odbiti, a kako je to odlučeno pod točkom b) izreke ove drugostupanjske odluke.“

 

Odredbom čl. 1101. ZOO propisano je:

 

1)              U slučaju smrti ili osobito teškog invaliditeta neke osobe pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete imaju članovi njezine uže obitelji (bračni drug, djeca i roditelji.

 

2)              Takva se naknada može dosuditi i braći i sestrama, djedovima i bakama, unučadi te izvanbračnom drugu, ako je između njih i umrlog, odnosno ozlijeđenog postojala trajnija zajednica života.

 

3)              Pravo na pravičnu novčanu naknadu imaju i roditelji u slučaju gubitka začetog, a nerođenog djeteta.

 

Ovaj sud je, odlučujući u predmetima o pravu na pravičnu novčanu naknadu u slučaju smrti ili osobito teškog invaliditeta, primjenjujući odredbu čl. 1101. st. 2. ZOO, ponovio ustaljeno pravno shvaćanje da je pretpostavka za dosudu te naknade postojanje trajnije zajednice života. Standard trajnije zajednice života nužno ne mora podrazumijevati i fizičko zajedničko življenje, već ovisi utvrđenoj činjenici zadržane i nastavljene čvrste emotivne povezanosti i međusobne upućenosti (konkretno unuka i bake). Također, pitanje koliko treba trajati zajednica života, kao jedna od pretpostavki iz čl. 1101. st. 2. ZOO za ostvarivanje prava na naknadu neimovinske štete vezano za smrt zakonom određenog srodnika, također zakonom nije određena, što znači da je pitanje ocjene je li određeno vrijeme trajanja zajednice života srodnika navedenih u čl. 1101. st. 2. ZOO ima smatrati trajnijom zajednicom ili ne, prepušteno prosudbi suda u svakom pojedinom slučaju, cijeneći ukupne okolnosti istog. (U tom smislu ovaj sud u odlukama Rev-1050/16-3 od 10. svibnja 2018. i Rev-178/16-2 od 3. srpnja 2019.)

 

Kako u konkretnom slučaju drugostupanjski sud nije u navedenom smislu ocjenjivao postojeću zajednicu života tužitelja i njihove bake, već je svoju odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva utemeljio samo na činjenici da baka nije obavljala roditeljsku ulogu svojim unucima, to je materijalno pravo iz čl. 1101. st. 2. ZOO pogrešno primijenjeno.

 

Posljedično iznesenom, drugostupanjski je sud propustio cjelovito ocijeniti pravilnost pobijane prvostupanjske presude, polazeći od ostalih žalbenih navoda, pa isu ispunjeni  uvjeti za preinačenje pobijane presude.

 

Zbog iznesenih je razloga valjalo ukinuti drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na temelju odredbi čl. 394. st. 4. ZPP te predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Kako je zbog djelomičnog ukidanja presude za sada ostao neizvjestan uspjeh stranaka u sporu, a o kojem ovisi odluka o troškovima postupka, nije moguće ispitati ni odluku o troškovima postupka u odnosu na revidente pa je i u tom dijelu valjalo ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu drugog stupanja na ponovno odlučivanje.

 

U ponovljenom postupku drugostupanjski će sud ponovno ocijeniti sve pretpostavke za primjenu odredbe čl. 1101. st. 2. ZOO, imajući pri tome u vidu pravno shvaćanje izraženo u ovom rješenju, kao i ocijeniti ostale žalbene prigovore tuženika.

 

Odluka o parničnim troškovima  nastalima u povodu revizije donesena je na osnovi čl. 166. st. 4. ZPP.

 

Zagreb, 10. lipnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.