- 1 -              Rev 2573/2019-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2573/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. K. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. V., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. – A. d.o.o. Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva P. i partneri sa sjedištem u Z., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i dr., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž R - 230/2017-3 od 20. ožujka 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 2 Pr - 1994/16-20 od 24. veljače 2017., u sjednici održanoj 10. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenosti odluke tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 23. svibnja 2016. i odluke od 30. lipnja 2016., da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, te da se tuženiku naloži vratiti tužitelja na rad. Odlukom o troškovima postupka obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku 2.500,00 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud istu preinači shodno navodima iznesenim u reviziji. Podredno tužitelj je izjavio reviziju iz odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP).

 

Tuženik je odgovorio na reviziju uz prijedlog da se ista odbije kao neosnovana.

 

Revizija nije osnovana.

 

Kako je u konkretnom slučaju dopuštena tzv. redovna revizija po čl. 382. st. 1. t. 2. ZPP-a, to je revizija tužitelja, iako pisana po čl. 382. st. 1. i 2. ZPP-a razmatrana kao tzv. redovna revizija (čl. 382. st. 1. ZPP-a).

 

Prema odredbi čl. 392.a ZPP-a, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Prije ostalog valja naglasiti da tužitelj osporava pravilnu primjenu odredaba materijalnog prava, premda se revizijski razlozi pretežito odnose na činjenična utvrđenja i zaključke nižestupanjskih sudova koje tužitelj smatra pogrešnim. Treba međutim imati na umu da u revizijskom postupku Vrhovni sud polazi od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, a pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog (arg. iz čl. 385. ZPP). Isto tako, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Nižestupanjski sudovi su cijenili svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz, kao i sve dokaze zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, u cijelosti prihvaćajući činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident opisno ukazuje u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenosti odluke tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora, te tim osnovom i zahtjev kojim se nalaže tuženiku tužitelja vratiti na rad.

 

Nižestupanjski sudovi su odbili zahtjev tužitelja nakon što su u provedenom postupku utvrdili slijedeće odlučne činjenice:

 

- da je tužitelj shodno sklopljenom ugovoru o radu od 29. srpnja 2014. bio zaposlen kod tuženika na neodređeno vrijeme na poslovima savjetnika za posebnu imovinu,

 

- da je tuženik odlukom od 8. rujna 2014. tužitelju otkazao ugovor o radu zbog kršenja obveza iz radnog odnosa,

 

- da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je navedeni otkaz nedopušten, te naloženo tuženiku vratiti tužitelja na posao i to na radno mjesto savjetnika za posebnu imovinu ili na druge tomu odgovarajuće poslove,

 

- da je temeljem navedene presude kao ovršne isprave rješenjem o ovrsi naloženo tuženiku u roku od tri dana vratiti tužitelja na rad, na radno mjesto savjetnika za posebnu imovinu ili na druge tomu odgovarajuće poslove,

 

- da je tuženik prema navedenom rješenju kojeg je primio 18. svibnja 2016. pozvao tužitelja da dođe u poslovni prostor tuženika radi vraćanja na rad u ponedjeljak 23. svibnja 2016.,

 

- da je tuženik 23. svibnja 2016. od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje zatražio prijavu osiguranika (tužitelja) počevši od 23. rujna 2014., o čemu je obavijestio tužitelja, čime je tužitelj vraćen na rad u skladu s nalogom koji je proizlazio iz pravomoćne presude,

 

- da je tužitelj u poslovnom prostoru tuženika 24. svibnja 2016. zaprimio potpisani „Aneks" ugovora o radu s opisom poslova na radnom mjestu specijalist za upravljanje predmetima, a koji mu je uručen i ponuđen temeljem pravomoćne presude, a sve temeljem poziva na rad poslodavca putem brzojava poslanog 21. svibnja 2016. i e-maila upućenog 23. svibnja 2016., nakon što je tužitelj odbio preuzeti odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, uz ponudu izmijenjenog ugovora, na odgovarajućem radnom mjestu od 23. svibnja 2016.,

 

- da je tuženik 25. svibnja 2016. uputio tužitelju pismeno kojim se obzirom na ranije pregovore poziva da najkasnije do kraja radnog dana 27. svibnja 2016. dođe u poslovni prostor tuženika s potpisanim primjerkom uručenog mu dodatka ugovora o radu,

 

- da je tužitelj 31. svibnja 2016. primio odluku tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 23. svibnja 2016.,

 

- da tužitelj nije potpisao ponudu izmijenjenog ugovora o radu za radno mjesto specijalist za upravljanje predmetima,

 

- da kod tuženika ne djeluje radničko vijeće ni sindikalni povjerenik, tako da tuženik nije imao obvezu savjetovanja prije donošenja pobijane odluke,

 

- da je tuženik 16. ožujka 2016. donio novi Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta koji se primjenjuje od 1. travnja 2016., prema kojoj sistematizaciji više ne postoji odjel nekretnina i odjel posebne imovine, niti radno mjesto „savjetnik za posebnu imovinu" na kojem je bio zaposlen tužitelj, već je osnovan odjel upravljanje predmetima, tako da su u konkretnom slučaju postojali opravdani razlozi za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 115. st. 1. t. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 – dalje: ZR).

 

Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navodi revidenta kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

 

U prethodno navedenom utvrđenom činjeničnom stanju nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja. Naime, prema odredbi čl. 115. st. 1. t. 1. ZR-a, poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdan razlog, između ostalog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su (primjenom odredbe čl. 135. st. 3. ZR-a) utvrdili prestanak potrebe za tužiteljevim radom kod tuženika zbog ukidanja radnog mjesta na kojem je isti radio, dakle zbog organizacijskih razloga. Obzirom na revizijske navode tužitelja valja reći da su organizacijski razlozi isključivo posljedica djelovanja poslodavca, jer uslijed promijene odnosno organizacije poslovanja dolazi do viška radnika. Pri tom nižestupanjski sudovi ispravno cijene da je autonomno pravo poslodavca organizirati proces rada tako da postiže bolje rezultate, a koja organizacija uključuje i mogućnost ukidanja radnog mjesta. U tom smislu poslodavac je ovlašten u svrhu racionalizacije poslovanja rasporediti i poslove s određenog radnog mjesta na druga postojeća radna mjesta, a sve suglasno potrebama organizacije rada i cilju zbog kojeg je sklopljen ugovor o radu.

 

Obzirom na daljnje revizijske navode tužitelja koji se odnose na poslove prema ponudi izmijenjenog ugovora u smislu čl. 123. ZR-a, treba reći da odredba čl. 115. ZR-a koja uređuje redovite otkaze, ne zahtjeva za dopuštenost takvog otkaza pretpostavku da poslodavac radnika nije mogao zaposliti na nekim drugim poslovima (kako je to regulirala odredba čl. 107. st. 2. Zakona o radu /"Narodne novine" broj 149/09, 62/11, 82/12 i 73/13/ koji je bio na snazi do 7. kolovoza 2014.). Isto tako, prema daljnjim revizijskim navodima tužitelja koji se odnose na šikanozno postupanje tuženika, treba reći da je prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, tuženik ukinuo radno mjesto savjetnika za posebnu imovinu svim radnicima koji su radili na tom mjestu.

 

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

 

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. i 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 10. lipnja 2020.