- 1 -              Rev-x 1199/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 1199/2016-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u D., protiv tuženika trgovačkog društva I. I. d.o.o., sa sjedištem u K., zastupanog po punomoćniku S. B., odvjetniku u Odvjetničkom društvu B. G. B., u Z., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-67/14 od 14. rujna 2016., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Korčuli broj P-181/09 od 11. listopada 2013., u sjednici održanoj 10. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana, osim u dijelu odluke o parničnom trošku.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Revizija tuženika u dijelu kojim se pobija odluka o parničnom trošku odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku platiti tužiteljici iznos od 976.530,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 21. lipnja 2005. pa do isplate i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 23.000,00 kuna u roku od 15 dana.

 

Presudom suda drugog stupnja djelomično je prihvaćena žalba tuženika pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena u dijelu kojim je tuženiku naloženo plaćanje iznosa od 532.158,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom dok je u preostalom dijelu preinačena pa je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 444.372,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos.

 

Ujedno je preinačena odluka o parničnom trošku tako što je tuženiku naloženo tužiteljici platiti parnični trošak u iznosu 12.420,00 kuna.

 

Protiv navedene presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tuženik pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), a podredno podnosi reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. i 3. ZPP.

 

Ističe revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava pa u tom kontekstu postavlja i pitanja u onom dijelu u kojem obrazlaže tuženik podnošenje revizije po čl. 382. st. 2. i 3. ZPP.

 

Ujedno tuženik osporava i odluku o parničnom trošku.

 

Predlaže da se revizija prihvati i nižestupanjske presude ukinu te predmet vrati na ponovno suđenje. Traži i troškove revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana u pobijanju odluke o glavnoj stvari, dok je revizija nedopuštena u dijelu pobijanja odluke o parničnom trošku.

 

U konkretnoj pravnoj stvari za tuženika je pridržano pravo izjavljivanja redovne revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP jer pobijani dio presude u dosuđujućem dijelu prelazi iznos od 200.000,00 kuna. Utoliko se ovaj sud neće osvrtati na revizijske navode u onome dijelu gdje se postavljaju pitanja sukladno odredbi iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, osim u kontekstu navoda redovne revizije.

 

U odnosu na glavnu stvar revizijski je sud ispitao pobijanu presudu u smislu odredbe iz čl. 392.a st. 1. ZPP u onom dijelu u kojem se odluka pobija revizijom i u okviru određeno navedenih revizijskih razloga. Ispitujući na takav način pobijanu presudu ne nalazi se da bi u njenom donošenju bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP. Ovo stoga jer je tuženik bio uredno pozvan na raspravu od 10. rujna 2013. čemu u prilog govori i podnesak punomoćnika tuženika kojim moli odgodu te rasprave s time da valja reći da sud nije bio u obvezi udovoljiti zahtjevu za odgodu rasprave pa je utoliko imao ovlaštenje da raspravu na tom ročištu zaključi.

 

Utoliko nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 117. ZPP obzirom na podnesen prijedlog za povrat u prijašnje stanje uz podnesenu žalbu tuženika, kojega je rješenjem od 30. studenog 2013. odbacio (list 40 spisa). Ujedno nije prvostupanjski sud počinio niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 335. st. 6., 9. i 11. ZPP. Ovo stoga što je sud imao zakonsko ovlaštenje ročište za objavu presude održati i kad stranke nisu uredno obaviještene o tom ročištu, u konkretnom slučaju tuženik, u kojem slučaju je obveza suda stranci dostaviti presudu po pravilima o dostavljanju, a što je sud ispoštovao, jer je presudu uredno dostavio punomoćniku tuženika. Kako stoga prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka to nije ove povrede počinio niti drugostupanjski sud kada je zaključio da pred prvostupanjskim sudom nisu počinjene bitne povrede i stoga meritorno odlučio o podnesenoj žalbi.

 

U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja da je:

 

- tuženik na području lokaliteta K. k.o. L. izminirao u razdoblju od 2003. do 3. lipnja 2005. ukupno 32552 m3 mineralne sirovine tehničko – građevnog kamena,

 

- da za te poslove nije imao valjano odobrenje tužiteljice za eksploataciju mineralnih sirovina u smislu odredbe čl. 30. Zakona o rudarstvu,

 

- da je cijena miniranja po metru kubičnom 13,50 kn,

 

- da je vrijednost mineralne sirovine – kamena kojeg je tužitelj upotrijebio u svoju korist 30 kn po m3,

 

- da tuženik nije dio kamena ostavio na raspolaganje tužiteljici već je iskoristio sav izvađeni kamen.

 

Slijedom takvih utvrđenja, pobijanom presudom nije odlučeno na štetu tuženika kada je sud odbio žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu te naložio tuženiku plaćanje iznosa od 532.158,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos jer tužiteljica ima pravo na naknadu osnovom odredbe iz čl. 1. st. 2. Zakona o rudarstvu ("Narodne novine" broj 35/95, 114/01 i 190/03 – pročišćeni tekst) budući da se kamen smatra rudnim blagom, a ono je u vlasništvu Republike Hrvatske, te u smislu odredbe čl. 219. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) jer je tuženik upotrijebio tuđu stvar u svoju korist pa tužiteljica kao vlasnica stvari odnosno rudnog blaga ima pravo na naknadu koristi koju je tuženik imao od te uporabe. Revizijskim navodima odluku suda tuženik ničim nije doveo u sumnju jer se uglavnom revizija svodi na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja, a to nije dopušteni revizijski razlog sukladno odredbi iz čl. 385. ZPP.

 

Iz navedenih je razloga zato valjalo u svemu odbiti reviziju kojom se pobija odluka o glavnoj stvari i tako odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

 

Sukladno pravnom shvaćanju na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenog 2015. koje glasi "pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. Zakona o parničnom postupku protiv kojega bi bila dopuštena revizija", valjalo je reviziju tuženika u onom dijelu u kojem se pobija odluka o parničnom trošku odbaciti kao nedopuštenu i tako odlučiti kao u izreci ovoga rješenja pozivom na odredbu iz čl. 392. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 10. lipnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Mirjana Magud, v.r.