- 1 -              Revr 159/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 159/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. L. iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica A. V., odvjetnica u S., protiv tuženika K. d.d. S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica S. P., dipl. iur. kod tuženika, radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i dr., odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R - 1197/17-4 od 29. kolovoza 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr - 405/16 od 26. svibnja 2017., u sjednici održanoj 10. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je: - utvrđen nedopuštenost izvanrednog otkaza tužitelju prema odluci tuženika od 23. ožujka. 2016., - utvrđeno da je tužitelj zaposlen kod tuženika temeljem ugovora o radu sklopljenog 1. prosinca 2009., te - tuženiku naloženo vratiti tužitelja na rad. Odlukom o troškovima postupka obvezan je tuženik naknaditi tužitelju 2.000,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud istu preinači shodno navodima iznesenim u reviziji, odnosno ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tuženik. Naime, suprotno tvrdnji tuženika, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, u cijelosti prihvaćajući činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident ukazuje u reviziji. Pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano je za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nisu ocijenili sukladno shvaćanju revidenta, u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a. Revizijskim prigovorom tuženika istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 23. ožujka. 2016., te tim osnovom i zahtjev kojim se nalaže tuženiku tužitelja vratiti na rad.

 

Nižestupanjski sudovi prihvatili su zahtjev tužitelja nakon što su u provedenom postupku utvrdili slijedeće odlučne činjenice:

 

-              da je tužitelj shodno sklopljenom ugovoru o radu od 1. prosinca 2009. bio zaposlen kod tuženika na neodređeno vrijeme na poslovima skladištara, dok se u skladu s odlukama tuženika od 11. listopada 2014. i 28. prosinca 2015. nalazi na tzv. čekanju,

 

-              da je tuženik odlukom od 23. ožujka. 2016., pozivom na odredbu čl. 116. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 – dalje: ZR), izvanredno otkazao tužitelju ugovor o radu, pri čemu se tužitelju stavlja na teret da je dva puta naplatio plaće za rujan i listopad 2014. i studeni 2012. iako je znao ili morao znati da su mu te plaće već ranije na temelju njegovog zahtjeva za izravnu naplatu novčane tražbine podnesene F. S. već isplaćene,

 

-              da je tužitelju za rujan i listopad 2014. dva puta isplaćen iznos naknade plaće,

 

-              da je u to vrijeme tuženik kao poslodavac tužitelju dugovao niz neisplaćenih naknada plaća, te izdavao nepropisne obračunske naplatne liste iz kojeg razloga tužitelj nije mogao naplatiti svoje određene plaće, odnosno naknade plaće (tuženik je tužitelju sa zakašnjenjem isplaćivao neisplaćene naknade plaće bez navođenja na koju se naknadu plaće pojedina isplata odnosi), tako da tužitelj nije mogao znati koje mu je plaće tuženik isplatio,

 

-              da tužitelj nije bio jedini radnik tuženika koji nije znao što mu je isplaćeno prisilnim putem, a što tuženik nije isplatio,

 

-              da je tužitelju greškom koja se ne može osnovano stavljati njemu na teret izvršena dvostruka isplata naknade plaće, tako da u navedenim okolnostima tužitelj nije počinio osobito tešku povredu radne obveze, niti je riječ o drugoj osobito važnoj činjenici zbog koje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa ne bi bio moguć.

 

Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navodi revidenta kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

 

U prethodno navedenom utvrđenom činjeničnom stanju nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili zahtjev tužitelja. Naime, prema odredbi čl. 116. st. 1. ZR-a, poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Dakle, u smislu ove odredbe, izvanredni otkaz je dopušten samo ako strana koja ga daje ima opravdani razlog za otkaz (da povreda radne obveze svojom težinom, a osobito važna činjenica svojom okolnošću, opravdavaju trenutni prestanak radnog odnosa), a shodno odredbi čl. 135. st. 3. ZR-a teret dokazivanja je na strani koja daje otkaz.

 

U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da je tužitelj počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, niti neke druge osobito važne činjenice zbog kojih uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, tj. da je imao opravdani razlog za izvanredni otkaz tužitelju u smislu odredbe čl. 116. st. 1. ZR-a. Naime, kako to pravilno cijene nižestupanjski sudovi, za vrijeme u kojem je došlo do dvostruke isplate tuženik je kao poslodavac tužitelju dugovao niz neisplaćenih naknada plaća, pri čemu je izdavao nepropisne obračunske naplatne liste iz kojih tužitelj nije mogao znati koje mu je naknade tuženik isplatio, tako da je do dvostruke isplate došlo greškom koja se ne može osnovano stavljati na teret tužitelju na način da bi bila riječ o povredi radne obveze koja svojom težinom, ili osobito važnoj činjenici koja svojom okolnošću, opravdava trenutni prestanak radnog odnosa, tj. izvanredni otkaz ugovora o radu.

 

U navedenom stanju stvari nižestupanjski sudovi su osnovano, a kako to nalaže odredba čl. 124. st. 1. ZR-a, prihvatili zahtjev tužitelja na utvrđenje da izvanredni otkaz ugovora o radu nije dopušten, te zahtjev kojim se nalaže tuženiku tužitelja vratiti na rad.

 

 

 

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 10. lipnja 2020.