Broj: Rev-x 991/12

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. d. M. V. iz S., zastupanog po punomoćniku B. S., odvjetniku u S., uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja D. I. iz V. G., zastupane po punomoćnici J. R. B., odvjetnici u Z., i L. I. iz Z., zastupane po punomoćnici V. V., odvjetnici u S., protiv prvotuženika S. D. d.d. S., drugotuženika D. d.d. S. i trećetuženika K. d.d. S., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika V. R. iz S., zastupane po punomoćnicama E. K. B. i M. B. P., odvjetnicama u S., radi utvrđenja ništavosti ugovora odlučujući o reviziji L. I., umješača na strani tužitelja, protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx-73/2012 od 27. lipnja 2012. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-285/08 od 15. srpnja 2011., u sjednici održanoj dana 9. srpnja 2013.,

p r e s u d i o   j e

              Revizija L. I., umješača na strani tužitelja, protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx-73/2012 od 27. lipnja 2012. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

              Općinski sud u Splitu presudom poslovni broj P-285/08 od 15. srpnja 2011. odbio je tužbeni zahtjev koji glasi:

              "Ništav je i bez svake pravne krijeposti kupoprodajni ugovor od 30. prosinca 1964. kojom je tuženik pod 1. S. D. d.d. S. prodao tuženiku pod 2. D. d.d. S. vlasništvo prvog kata stambeno-poslovne zgrade u S., … (bivša …), koja zagrada je podignuta č.zgr. 1407 te č. zem. 9413/2, 9415, 10079/13 KO S..

              Ništav je i bez svake pravne krijeposti ugovor zaključen između tuženika pod 2. D. d.d. S. i tuženika pod 3. K. d.d. S. dana 4. rujna 1995. kojim ugovorom je tuženik pod 2. prenio tuženiku pod 3. vlasništvo prvog kata stambeno-poslovne zgrade u S., …, koja zgrada je podignuta na čest. zgr. 1407 te č. zem. 9413/2, 9415, 10079/13 KO S..

              Dužni su tuženici, ukoliko se opru tužbi, nadoknaditi tužiteljima parnični trošak."

              Odlukom o trošku postupka odbijen je zahtjev prvotuženika S. D. d.d. S., drugotuženika D. d.d. S. i trećetuženika K. d.d. S. da im tužitelj naknadi parnične troškove (točka II izreke), a tužitelju je naloženo naknaditi umješaču V. R. parnične troškove u iznosu od 86.100,00 kuna (točka III izreke).

              Županijski sud u Splitu presudom poslovni broj Gžx-73/2012 od 27. lipnja 2012. odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela L. I. (umješač na strani tužitelja) pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. i st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11 - dalje: ZPP) koja se primjenjuje u ovom predmetu sukladno čl. 53 Zakona o izmjenama i dopunama zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) zbog svih revizijskih razloga s prijedlogom da Vrhovni sud RH preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti a podredno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu pred izmijenjeno vijeće na ponovno suđenje.

              Stranke i umješači nisu odgovorili na podnesenu reviziju.

              Revizija je neosnovana.

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1 ZPP samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidenta nije ostvaren revizijski razlog apsolutno bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Navedeni razlog postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Pobijana presuda sadrži neproturječne razloge o svim žalbenim razlozima odlučnim za rješenje spora (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), i zauzetim shvaćanjima o svim pravnim pitanjima koja su među strankama bila sporna tijekom postupka, pa je presudu moguće ispitati. Ni sama revidentica ne ukazuje određeno o čemu su se sudovi propustili izjasniti ili o čemu su se izjasnili proturječno.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

U revizijskom stadiju postupka sporno je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova o ništavosti kupoprodajnog ugovora sklopljenog 30. prosinca 1964. između S. D. d.d. S. kao prodavatelj i D. d.d. S. kao kupca te ništavost ugovora sklopljenog 4. rujna 1995. između D. d.d. S. i K. d.d. S. kojim D. d.d. prenosi na K. d.d. pravo vlasništva na prvom katu stambene zgrade u S., ...

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

              - da je presudom tadašnjeg Okružnog suda srednje Dalmacije broj K-178/47 od 29. srpnja 1947. optuženik M. I. proglašen krivim te je protiv njega, pored kazne lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od dvije godine, izrečena i kazna konfiskacije cjelokupne imovine, kojom je zahvaćena i sporna nekretnina u naravi stambeno-poslovna zgrada (čest. zgr. 1407 i čest. zem. 9413/2, 9415, 10079/10 i 10079/13, K.O. S.) te je na temelju rješenja o izvršenoj konfiskaciji od 31. prosinca 1947., Konf. 27/47 u Z.U. 4125 K.O. S. ta nekretnina uknjižena kao općenarodna imovina pod upravom Gradskog narodnog odbora S.,

              - da je na temelju Isprave o određivanju organa upravljanja nepokretne imovine broj: 06-8988/1-1964-AT/DK od 11. kolovoza 1964. koju je donio predsjednik Skupštine općine S. kao organ upravljanja prvog kata zgrade podignute na čest. zgr. 1407 i 1408 te čest. zem. 9412, 9413, 9415, 10079/10, 10079/12 i 10079/13 K.O. S., u naravi stambeno-poslovna zgrada u S., … određeno … poduzeće S. D. u S., čiji je pravni sljednik tuženik S. D. d.d. S. te da je navedena Isprava ispravljena Zaključkom Odjela za financije Skupštine općine S., broj: 06-8988/1-1964-AT-DK od 6. svibnja 1965. tako da su ispravljeni pogrešno navedeni brojevi katastarskih čestica na kojima je predmetna zgrada izgrađena pa je u tom Zaključku navedeno da je zgrada podignuta na čest. zgr. 1407, te čest. zem. 9413/2, 9415, 10079/10 i 10079/13, sve K.O. S.,

              - da je dana 30. prosinca 1964. sklopljen kupoprodajni ugovor između prodavatelja S. D., … poduzeća u S. i kupca D. t. u S., pravnog prednika tuženika D. d.d. S., kojim je prodavatelj prodao a kupac kupio prvi kat stambeno-poslovne zgrade u S., … u cjelini, a koja zgrada je podignuta ne čest. zgr. 1407 te čest. zem. 9413/2, 9415, 10079/10 i 10079/13, sve K.O. S., u cjelini za cijenu od 21.100.000,00 tadašnjih dinara, te da je na temelju tog kupoprodajnog ugovora poduzeće D. t. u S. upisano u Z.U. 3125 K.O. S. kao nositelj prava korištenja prvog kata zgrade podignute na čest. zgr. 1407 te čest. zem. 9413/2, 9415, 10079/10 i 10079/13 (upis pod Red. br. 15),

              - da je na temelju Vansudske nagodbe od 4. rujna 1995. zaključene između tuženika K. d.d. S. i tuženika D. d.d. S., a koja se poziva na prethodno zaključeni Ugovor o udruživanju sredstava radi izgradnje namjenskog skladišnog prostora i stjecanja prava raspolaganja i korištenja na osnovnim sredstvima koji je sklopljen dana 8. rujna 1988. između K. i.-e., … trgovinu S. i D. e.-i. S., prava raspolaganja i korištenja na spornoj nekretnini stekao tuženik K. d.d., što je provedeno u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Splitu dana 23. siječnja 1996.,

              - da je tuženik K. d.d. S. predmetnu nekretninu unio u temeljni kapital te je nakon pretvorbe uknjižen kao vlasnik sporne nekretnine u Z.U. 4125 K.O. S..

Polazeći od navedenih utvrđenja tužbeni zahtjev je odbijen, jer su sudovi ocijenili da tužitelj nije dokazao ni jedan od razloga ništavosti na koje je ukazivao tijekom postupka, a ocijenjeno je da ne postoje ni neki drugi razlozi zbog kojih bi navedeni pravni poslovi bili ništavi.

Revidentica pobija pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova u odnosu na valjanost ugovora na temelju kojih je u konačnici vlasnikom nekretnine u S., … (bivša …) postao trećetuženik K. d.d. S.. Poglavito se revizijom dovodi u pitanje pravilna primjena odredaba Zakona o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike odnosno u vlasništvu fizičkih i pravnih osoba ("Narodne novine", broj 53/90, 60/91 - dalje u tekstu: Zakon o zabrani) te Zakona o dopuni Zakona o zabrani ("Narodne novine", broj 70/93).

Ovaj revizijski sud u cijelosti prihvaća pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u odnosu na primjenu odredaba navedenih zakona.

U odnosu na tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje ništavim kupoprodajnog ugovora od 30. prosinca 1964. mjerodavni su propisi koji su u odnosu na pravo vlasništva na dijelovima zgrada i promet nekretninama vrijedili u vrijeme sklapanja toga ugovora. Zato je drugostupanjski sud pravilno pošao od odredaba čl. 3. st. 1. tada važećeg Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrade ("Službeni list FNRJ", broj 16/59, 48/59 i 12/62 – dalje: ZVDZ) bilo je propisano da na posebnom dijelu zgrade u društvenom etažnom vlasništvu pravo raspolaganja stječe općina ako je društveno vlasništvo ustanovljeno nacionalizacijom ili konfiskacijom, a u ostalim slučajevima političko-teritorijalna jedinica, privredna organizacija ili ustanova što je dala sredstva za izgradnju, kupnju ili zamjenu tog posebnog dijela zgrade. Prema odredbi čl. 3. st. 3. ZVDZ-a nosilac prava raspolaganja posebnim dijelovima zgrade ovlašten je da to pravo prenese, uz naknadu ili bez naknade, na drugu društvenu pravnu osobu, da posebni dio zgrade otuđi građaninu ili građanskoj pravnoj osobi, u granicama zakona, i da takav dio zgrade dade na korištenje sa svim pravima i obvezama, što ih prema ovom Zakonu ima građanin vlasnik posebnog dijela zgrade.

              Stoga je tadašnja Općina Split kao nositelj prava raspolaganja predmetne nekretnine koja je postala općenarodna imovina, odnosno društveno vlasništvo na temelju konfiskacije, imala pravo prenijeti stečeno pravo na pravnog prednika tuženika S. D. d.d. S.. Navedena odluka Općine Split kojom određuje pravnog prednika tuženika S. D. d.d. S. kao organ upravljanja predmetnom nekretninom je po svojoj naravi akt poslovanja (raspolaganja), koji se ne može pobijati pravnim lijekovima niti se protiv njega može voditi upravni spor, a koji proizvodi svoje pravne učinke časom donošenja. S obzirom na svoju pravnu narav akt poslovanja nema elemente upravnog akta, zbog čega takav akt ne podlijeće institutu pravomoćnosti. Stoga je pravni prednik tuženika S. D. d.d. S. mogao nakon što je određen za organa upravljanja predmetnom nekretninom raspolagati tom nekretninom u skladu s tada važećim propisima koji su uređivali promet zemljišta i zgrada.

              Odredbom tada važećeg čl. 30. st. 1. Zakona o prometu zemljišta i zgrada ("Službeni list FNRJ", broj 26/54, 19/55, 30/62 i 53/60 – dalje: ZPZZ) bilo je propisano da privredna organizacija može drugoj privrednoj organizaciji prodati ili od nje kupiti zgradu, pri čemu su se pod zgradom podrazumijevali i posebni dijelovi zgrade koji mogu biti predmet pravnog prometa u smislu odredbe čl. 7. st. 2. ZPZZ-a u vezi s čl. 2. st. 3. ZVDZ-a.

              Stavkom 2. čl. 30. ZPZZ-a je propisano da je za zaključenje ugovora o prodaji stambene zgrade koju privredna organizacija nije izgradila ili kupila iz vlastitih sredstava potrebna suglasnost savjeta za komunalne poslove narodnog odbora te da se ugovor zaključen bez ove suglasnosti može poništavati po odredbama čl. 25. istoga Zakona.

              Odredbom čl. 25. st. 2. ZPZZ-a tužbu za poništaj ugovora podnosi nadležni javni pravobranitelj (kotarski, republički ili savezni javni pravobranitelj), time da se poništaj ugovora može zahtijevati u roku od godine dana od dana saznanja o zaključenju ugovora, a po isteku dvije godine dana zaključenja ugovora od dana saznanja o zaključenju ugovora, a po isteku dvije godine od dana zaključenja ugovora poništaj se ne može zahtijevati.

              Navedeni rokovi za podnošenje tužbe radi poništaja ugovora o prodaji stambene zgrade bez potrebne suglasnosti za komunalne poslove narodnog odbora kotara su prekluzivni rokovi, na čije postojanje sud pazi po službenoj dužnosti.

              Prema tome, u slučaju kada je kupoprodajni ugovor sklopljen bez odgovarajuće suglasnosti iz čl. 30. st. 2. ZPZZ-a radi se o pobojnom, a ne ništavom ugovoru, te je tužbeni zahtjev u tom slučaju usmjeren na poništaj kupoprodajnog ugovora.

Tužbeni zahtjev nije glasio na poništenje ugovora, pa nije bilo mjesta ni raspravljanju i izjašnjenu sudova o tome je li predmetni ugovor moguće bio zahvaćen razlozima koji ga čine pobojnim, niti se o tome može raspravljati u revizijskom stadiju postupka.

Iz činjeničnih utvrđenja također ne proizlazi da bi predmetni ugovor bio zahvaćen razlozima ništavoti prema općoj odredbi o ništavosti pravnih poslova iz čl. 103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05) a s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora. Ni sama revidentica u odnosu na taj ugovor ne ukazuje određeno u čemu vidi pogrešnu primjenu odredaba materijalnog prava.

U odnosu na tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje ništavim ugovora (izvansudske nagodbe) sklopljenog između tuženika D. d.d. S. i K. d.d. S. dana 4. rujna 1995. također nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. Naime tužitelj nije dokazao da bi taj ugovor bio ništav time što bi bio protivan odredbama Zakona o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike odnosno u vlasništvu fizičkih i pravnih osoba te odredaba Zakona o dopuni Zakona o zabrani.

U odnosu na primjenu navedenih zakona ovaj revizijski sud u cijelosti prihvaća pravno shvaćanje izneseno u pobijanoj drugostupanjskoj presudi.

              Naime, prema odredbi čl. 1. st. 1. Zakona o zabrani prijenosa zabranjen je prijenos prava raspolaganja i korištenja nekretninama koje su postale društveno vlasništvo (državno vlasništvo odnosno općenarodna imovina), među ostalim, i na temelju Zakona o potvrdi i izmjenama i dopunama Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije od 9. lipnja 1945. ("Službeni list FNRJ", broj 61/46). Stavkom 2. istog članka je propisano da se zabrana iz čl. 1. st. 1. ovoga Zakona i na sve odluke o konfiskaciji, neovisno o tome koji organ je donio odluku o konfiskaciji i primjenom kojeg propisa je odluka o konfiskaciji donesena i izvršena.

              Odredbom čl. 4. Zakona o zabrani prijenosa propisano je da je pravni posao sklopljen i pravni akt donesen protivno odredbama tog Zakona ništav glede nekretnina koje se nalaze na teritoriju Republike Hrvatske (st. 1.), koja odredba se primjenjuje i na pravne poslove i druge pravne akte zaključene nakon 1. svibnja 1990. (st. 2.).

              Međutim, odredbom čl. 2. Zakona o zabrani prijenosa su od zabrane iz čl. 1. ovog Zakona izuzete one nekretnine u društvenom vlasništvu koje su društvene pravne osobe stekle kupnjom, drugim naplatnim pravnim poslom, građenjem odnosno koje su stečene eksproprijacijom ili davanjem na korištenje građevinskog zemljišta i ako je za te nekretnine plaćena naknada temeljem pravomoćne odluke o plaćanju naknade, bez obzira što je prednik te društvene pravne osobe stekao nekretnine na temelju zakona navedenih u čl. 1. ovoga Zakona.

              Kako iz spomenutog kupoprodajnog ugovora sklopljenog između pravnog prednika tuženika S. D. d.d. S. i pravnog prednika tuženika D. d.d. S. dana 30. prosinca 1964. proizlazi da je pravni prednik tuženika D. d.d. S. spornu nekretninu stekao kupnjom, ta nekretnina je u smislu odredbe čl. 2. Zakona o zabrani prijenosa izuzeta od zabrane iz čl. 1. istog Zakona, zbog čega nije bilo zabranjeno sklapanje spomenute Vansudske nagodbe između tuženika D. d.d. S. i tuženika K. d.d. S..

Također valja naglasiti da tijekom postupka (pa niti u reviziji) nisu izneseni razlozi zbog kojih bi ugovor od 4. rujna 1995. bio ništav na temelju općih propisa obveznog prava (slijedom odredbe čl. 103. ZOO).

Zato je odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjeno materijalno pravo.

Stoga je valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 9. srpnja 2013.