1              Poslovni broj Gž-1405/2020-2

 

 

 

 

 

 

 

             

 

Poslovni broj Gž-1405/2020-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić-Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. N. iz P., OIB: ..., zastupane po punomoćniku B. K., odvjetniku iz O., protiv tuženika I. N. iz R., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku Z. K. odvjetniku iz O., radi utvrđenja i priznanja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru poslovni broj P-3167/2019-11 od 14. veljače 2020., u sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru poslovni broj P-3167/2019-11 od 14. veljače 2020.

 

2. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"Utvrđuje se da u ostavinu iza pok. D. N., OIB:..., ne ulazi ½ dijela od 5/6 dijela koji se vodi na pok. ostavitelju D. N. na nekretnini upisanoj u zk.ul.br. ... za k.o. S. i to kčbr. ... kuća broj ½ površine 436 m2 te se utvrđuje da je tužiteljica T. N. iz P., OIB: ... vlasnica 5/12 dijela nekretnina upisanih u zk.ul.br. ... za k.o. S. i to kčbr. ... kuća broj ½ površine 436 m2 što je tuženik I. N., OIB: ... kao nasljednik iza pok. D. N. dužan priznati i izdati tužiteljici valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva na navedenoj nekretnini na njezino ime, koju će u protivnom zamijeniti ova presuda, sve u roku 15 dana.

 

              Nalaže se tuženiku I. N. , OIB: ... da naknadi tužiteljici T. N. O.: ... prouzročene parnične troškove u iznosu 7.350,00 kuna sa zakonskom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućim od dna 14. 02. 2020. godine kao dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku 15 dana."

 

Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U žalbi navodi da ugovor nije valjan jer potpis darovatelja nije ovjeren kod javnog bilježnika, niti je tužiteljica u neposrednom posjedu nekretnine, niti je ugovor sačinjen u formi javnobilježničkog akta. Navodi da tužiteljica ničim nije dokazala da je potpis na ugovoru o darovanju potpis pok. D. N. odnosno za to nema službene potvrde.

 

Saslušani svjedoci da su kumovi tužiteljice, što stavlja u sumnju njihovu objektivnost. Ističe da je teret dokaza valjanosti potpisa na ugovoru o darovanju na tužiteljici. Ukazuje da D. N. za života nije ovjerio svoj potpis i to punih 10 godina, dok sada nakon njegove smrti tužiteljica od jedinog djeteta pokojnika traži priznanje tog ugovora. Tužiteljica ne daje ni jedan razuman odgovor zašto pok. D. N. nije za života u zakonom propisanoj formi darovao nekretninu. Tvrdi da tužiteljica nije u neposrednom posjedu niti joj je posjed ikada predan, nije imala ključ kuće, nije plaćala režije ili na neki drugi način pokazala da ima njen posjed. Navodi da je tužiteljica za života živjela u O. Ukazuje na iskaz svjedoka D. A. da je tužiteljica živjela sa D. N. u O. u vrijeme sklapanja ugovora a u kući u R. da su živjeli njegovi roditelji. Navodi da je ugovor protivan odredbi čl. 53. st. 1. t. 2. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16 – dalje: ZJB) koji propisuje da je potreban javnobilježnički akt za pravnu valjanost darovnih ugovora bez prave predaje stvari u neposredan posjed daroprimca, te odredbi čl. 77. st. 1. ZJB-a prema kojem javni bilježnik potvrđuje da je stranka stavila svoj potpis na pismeno, što ovdje nije slučaj. Navodi da sud nije uvažio prigovor ništetnosti ugovora o darovanju iz razloga što se konkretnim ugovorom daruje privatna imovina pa samim time da nije suprotan moralu, a koji stav je protivan citiranim zakonskim odredbama i ne može nadomjestiti valjanost ugovora.

 

Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužiteljicu na plaćanje parničnog troška tuženiku.

 

Tužiteljica u odgovoru na žalbu u bitnom navodi da se veći dio žalbenih razloga odnosi na one činjenice koje je tuženik iznio nakon zaključenja prethodnog postupka pa slijedom toga da je veći dio žalbenih razloga nedopušten. Navodi da ugovor o darovanju sadrži sve bitne elemente sukladno Zakonu o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 87/15 – dalje: ZOO). Smatra da je žalitelj, ako osporava vjerodostojnost potpisa pok. darodavatelja trebao predložiti grafološko vještačenje. Na kraju tužiteljica navodi da ako netko živi u O., to ne znači da ne može imati posjed i druge nekretnine kao što je slučaj kod tužiteljice. Tvrdi da je ušla u posjed darovane nekretnine, međutim kako tu činjenicu žalitelj nije iznio do zaključenja prethodnog postupka, tužiteljica nije imala potrebe to posebno dokazivati u ovoj parnici.

 

Predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi.

 

Traži trošak sastava odgovora na žalbu prema troškovniku specificiranom u žalbi.

 

Žalba nije osnovana.

 

Pozivajući se na bitnu povredu odredaba parničnog postupka tuženik u žalbi ne obrazlaže u čemu bi se ostvario taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti na postojanje neke od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2.t . 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih povreda.

 

U provedenom postupku je utvrđeno:

 

- da je dana 8. srpnja 2009. u O. sklopljen Ugovor o darovanju između D. N. i T. N., ovdje tužiteljice, a prema kojem D. N. daruje tužiteljici 1/2 dijela svog suvlasničkog dijela koji iznosi 5/6 dijela na nekretnini upisanoj u z.k. ul. ... k.o. S. i to k.č. br. ... (točka I. ugovora), da obdarenica sa zahvalnošću prima darovane nekretnine (čl. 2.), dok darovatelj dozvoljava obdarenici da na temelju ovog ugovora bez svakog daljnjeg pitanja i odobrenja na nekretninama iz čl. 1. tog Ugovora ishodi u zemljišnim knjigama uknjižbu prava vlasništva u svoje ime i vlasništvo (čl. 4.) te obdarenik stupa u posjed darovanog na dan zaključenja tog ugovora (čl. 5.)

 

- da je navedeni ugovor o darovanju potpisan po darovatelju D. N. i obdarenici T. N., ovdje tužiteljici te svjedocima D. A. i M. A.,

 

- da iz iskaza svjedokinje M. A. proizlazi da je sada pok. D. N. sa kojim su bili vjenčani kumovi, u njegovoj kući u O., potpisao ugovor o darovanju u 1/2 dijela njegovog suvlasničkog dijela supruzi T. N., a koji ugovor su potpisali ona i njezin suprug te T. N. i pok. D. N..

 

- da iz iskaza svjedoka D. A. proizlazi da su bili pozvani od D. N. kod njega u O. na druženje i tom prilikom su potpisali ugovor o darovanju kojim je pok. D. darovao tužiteljici 1/2 dijela svog suvlasničkog dijela kuće u R.,

 

- da iz iskaza svjedoka D. A. proizlazi da je tužiteljica nakon izvršenog darovanja renovirala tu kuću i često boravila u R. a kasnije se odselila zajedno sa pok. D. u R..

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da su tužiteljica i pok. D. N. sklopili valjani ugovor o darovanju u zakonom propisanoj formi za tu vrstu ugovora sukladno odredbi čl. 479. st. 1. i čl. 482. ZOO-a.

 

Naime, utvrđuje da tuženik nije ničim dokazao svoje tvrdnje da potpis na ugovoru nije potpis njegova oca odnosno da je ta tvrdnja tuženika osporena iskazima svjedoka M. A. i D. A. koji su kao svjedoci supotpisali ugovor o darovanju.

 

Također ocjenjuje neosnovanim i prigovor tužiteljice da nikada nije stupila u posjed darovane joj nekretnine i da je ugovor o darovanju morao biti sklopljen u formi javnobilježničkog akta. Suprotno tome utvrđuje da je tužiteljica stupila u posjed nekretnine iz ugovora, pa slijedom toga da nisu povrijeđena pravila o formi ugovora o darovanju. Neosnovanim ocjenjuje i tvrdnju tuženika da je ugovor o darovanju u suprotnosti s odredbom čl. 57. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/17 - dalje: ZZK) jer ugovor nije u suprotnosti sa Ustavom Republike Hrvatske jer je riječ o darovanju privatne imovine te samim time nije protivan ni moralu društva te je sklopljen u pisanom obliku. Smatra da okolnost da navedeni ugovor nije ovjeren kod javnog bilježnika predstavlja samo smetnju za uknjižbu istog u zemljišnim knjigama ali ne sprječava nastup ostalih pravnih posljedica sklapanja ugovora koji uključuju i pravo obdarenika da podnese tužbu radi utvrđenja stjecanja prava vlasništva  i izdavanja tabularne isprave protiv darovatelja ili njegovog pravnog slijednika.

 

Konačno, neosnovanim smatra i prigovor zastare na koji se poziva tuženik jer je riječ o vlasničkopravnom zahtjevu tužiteljice koji ne zastarijeva.

 

Slijedom navedenog usvaja tužbeni zahtjev tužiteljice pozivom na odredbu iz čl. 115. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/18 i 94/17 – dalje: ZV).

 

Na temelju navedenih utvrđenja pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da je predmetni ugovor o darovanju valjan pravni posao.

 

Naime, prema odredbi čl. 482. ZOO-a ugovor o darovanju nekretnine sklapa se u pisanom obliku (st. 1.), ugovor o darovanju bez prave predaje stvari mora biti sklopljen u obliku javnobiljženičkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) privatne isprave (st. 2.). Obzirom na navedeno i prema pravnom shvaćanju ovoga suda ugovor o darovanju koji je sačinjen u pisanom obliku i potpisan po darovatelju i obdareniku je valjan ugovor o darovanju pa je bez značaja što potpis darovatelja nije ovjeren kod javnog bilježnika. Naime, prema naprijed navedenoj odredbi čl. 482. st. 1. ZOO-a ugovor o darovanju da bi bio valjan treba uz ostale pretpostavke valjanosti biti u pisanom obliku. Stoga ovjera potpisa darovatelja na ugovoru o darovanju nije pretpostavka valjanosti tog ugovora.

 

U odnosu na žalbeni navod tuženika da nekretnina nije predana u posjed tužiteljici pa slijedom toga da je ugovor o darovanju morao biti sačinjen u formi javnobilježničkog akta, valja prije svega reći da je tuženik nakon zaključenja prethodnog postupka 16. prosinca 2019. dostavio neposredno sudu podnesak od 17. prosinca 2019. u kojem je između ostaloga naveo da se radi o ugovoru o darovanju bez prave predaje, pa ugovor nema valjani oblik – javnobilježničkog akta.

 

Točno je da je odredbom čl. 482. st. 2. ZOO-a propisano da ugovor o darovanju bez prave predaje stvari mora biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) privatne isprave. Međutim, valja ukazati da je tu činjenicu tuženik istakao tek u podnesku od 17. prosinca 2019. (list 20 spisa) nakon zaključenja prethodnog postupka (16. prosinca 2019.) bez da je naveo činjenice i predložio dokaze na okolnost da navedenu činjenicu nije mogao iznijeti u prethodnom postupku, a posebno imajući u vidu da je navedena činjenica postojala i prije toga.

 

Naime, odredbom čl. 299. st. 1. ZPP-a stranke su dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđenje iznijetih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke.

 

Prema st. 2. iste odredbe stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka.

 

Činjenicu da tužiteljici darovana nekretnina nije predana u posjed, tuženik nije naveo u odgovoru na tužbu niti na pripremnom ročištu održanom dana 16. prosinca 2019. na kojem je prethodni postupak zaključen, već je tu činjenicu naveo u podnesku od 17. prosinca 2019., a nema nikakve dvojbe da se radi o činjenici koja je postojala prije zaključenja prethodnog postupka, a tuženik nije dokazao da bi se radilo o činjenici koju bez svoje krivnje nije mogao istaći prije zaključenja prethodnog postupka jer je ugovor o darovanju sklopljen 2009., slijedom čega sud prvog stupnja tu činjenicu nije primjenom odredbe čl. 299. st. 2. ZPP-a trebao uzeti u obzir. Stoga je žalba tuženika u tom dijelu neosnovana.

 

U odnosu na žalbeni navod tuženika koji se odnosi na potpis darovatelja, valja prije svega navesti da radi utvrđenja relevantnih činjenica sud u postupku provodi dokazivanje izvodeći dokaze koje stranke tijekom postupka predlože.

 

Sporne činjenice važne za odluku mogu se utvrđivati i saslušanjem svjedoka sukladno odredbi čl. 235. – 249. ZPP-a.

 

Kako, dakle, saslušanje svjedoka predstavlja jedan od dokaza predviđenih ZPP-om, žalbena tvrdnja tuženika potpuno je neosnovana.

 

Kako su iskazi svjedoka M. A. i D. A. u skladu sa priloženim materijalnim dokazima, prvostupanjski sud je osnovano njihov iskaz prihvatio kao objektivan i vjerodostojan, a žalbeni navodi tuženika svode se na paušalno osporavanje istinitosti iskaza ovih svjedoka zbog činjenice da se radi o vjenčanim kumovima. Pri tome valja navesti da tuženik na ročištu za glavnu raspravu od 22. siječnja 2020. na kojem su saslušani svjedoci M. A. i D. A. nije imao nikakve primjedbe na iskaz navedenih svjedoka. Stoga imajući u vidu da su svjedoci potvrdili da je sada pok. D. N. potpisao ugovor o darovanju nije bilo potrebe provoditi grafološko vještačenje.

 

Prvostupanjski sud je odbio prigovor zastare uz obrazloženje da se radi o vlasničkopravnom zahtjevu. Po ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio da se radi o vlasničkopravnom zahtjevu, međutim to nije od utjecaja na donošenje zakonite odluke obzirom da je pravilno odbio prigovor zastare kao neosnovan. Naime, u ovom predmetu radi se o tužbenom zahtjevu kojim se traži izdavanje tabularne isprave, a na temelju ugovora o darovanju. U slučaju kada se radi o stjecanju prava vlasništva na temelju pravnog posla, a predmet spora jeste izdavanje tabularne isprave, radi se o obveznopravnom zahtjevu koji zastarjeva u općem zastarnom roku.

 

Međutim, u postupku je nesporna činjenica da su tužiteljica i pok. D. N. bili u braku od 10. siječnja 2009. do njegove smrti 1. ožujka 2019.

 

Prema odredbi čl. 235. t. 1. ZOO-a zastara ne teče između bračnih drugova.

 

Prema tome zastoj zastrijevanja je trajao do 1. ožujka 2019. pa do podnošenja tužbe 17. listopada 2019. nije proteklo pet godina (čl. 225. ZOO-a).

 

Slijedom navedenog pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da ostavitelj u času smrti, nije bio vlasnik 5/12 dijela navedene nekretnine, pa i po ocjeni ovoga suda proizlazi da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da predmetne nekretnine u 5/12 dijela  ne predstavljaju ostavinsku imovinu pok. D. N., već imovinu tužiteljice

 

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi a kako je odlučeno kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na žalbu budući da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

 

U Rijeci 10. lipnja 2020.

 

 

Predsjednica vijeća

 

Milena Vukelić-Margan