Broj: Rev 2551/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Općine Jelsa, zastupane po punomoćniku R. B., odvjetniku iz J., protiv tuženih D. M. iz J., zastupanog po punomoćniku Z. F., odvjetniku iz S. G. i M. V., pok. J., iz L. G., L., G., zastupanog po punomoćniku T. T., odvjetniku iz S., radi činidbe, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžst-186/09 od 13. svibnja 2010., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Starom Gradu broj II P-95/05 od 23. travnja 2008., u sjednici vijeća održanoj 10. srpnja 2013.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

I. U odnosu na slijedeća pravna pitanja:

 

1. da li se vlasničkom tužbom može tražiti predaja u posjed nekretnine bez istovremenog utvrđenja prava vlasništva i zahtjeva za upis prava vlasništva u zemljišne knjige

 

2. da li jedinice lokalne samouprave (općine i gradovi) stječu po samom zakonu pravo vlasništva nekretnina u odnosu na koje je pravo korištenja trećih osoba prestalo do stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima

 

Djelomično se prihvaća revizija tužiteljice te se preinačuju presuda Županijskog suda u Splitu broj Gžst-186/09 od 13. svibnja 2010. i presuda Općinskog suda u Starom Gradu broj II P-95/05 od 23. travnja 2008. u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za predaju u posjed nekretnina označenih kao kčbr. 1744/4 „…“, površine 351 m², a upisane u z.k.ul. 2062 k.o. J. i sudi:

 

„Nalaže se tuženiku D. M. iz J. da tužiteljici Općini Jelsa preda u posjed nekretninu označenu kao kčbr. 1744/4 „…“, površine 351 m², a upisane u z.k.ul. 2062 k.o. J. u roku od 15 dana.

 

Tužiteljica i prvotuženik snose svaki svoje troškove parničnog postupka“.

 

II. U preostalom dijelu i u odnosu na preostala pravna pitanja revizija tužiteljice se odbacuje kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se prvotuženiku naloži izdavanje isprave podobne za upis prava vlasništva nekretnine označene kao kčbr. 1744/4 „…“, površine 351 m², a upisane u z.k.ul. 2062 k.o. J., te da je prvotuženik dužan tužiteljici predati u posjed označenu nekretninu. U toč. II. izreke prvostupanjske presude odbijen je eventualni tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na drugotuženika kojim je tužiteljica tražila da se prvotuženiku naloži isplata iznosa od 129.870,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 1. ožujka 2002. pa do isplate. U toč. III. izreke prvostupanjske presude naloženo je tužiteljici da prvotuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 21.655,00 kn, a drugotuženiku u iznosu od 8.000,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena žalba tužiteljice kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na toč. I. izreke prvostupanjske presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, te u dijelu toč. III. izreke prvostupanjske presude gdje je naloženo tužiteljici da prvotuženiku naknadi trošak parničnog postupka od 21.655,00 kn. Drugostupanjskim rješenjem djelomično je prihvaćena žalba tužiteljice te je ukinuta prvostupanjska presuda u odnosu na eventualno postavljeni tužbeni zahtjev prema drugotuženiku kao i u odnosu na dio prvostupanjske presude u kojem je tužiteljici naloženo da drugotuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 21.655,00 kn te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) navodeći više materijalnopravnih i procesnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana u odnosu na koja pravna pitanja postoji različita praksa županijskih sudova, odnosno o kojima ovaj sud nije zauzeo pravna shvaćanja, pa tužiteljica predlaže da revizijski sud prihvati reviziju na način da preinači nižestupanjske presude i prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

 

Tuženik nije dostavio odgovor na reviziju.

 

Revizija je djelomično osnovana, a djelomično nije dopuštena.

 

Sukladno odredbi čl. 392. a) st. 2. ZPP ovaj revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu koji se pobija revizijom i samo zbog pitanja koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojih je revizija podnesena.

 

Predmet spora u revizijskoj fazi postupka je zahtjev tužiteljice da joj prvotuženik izda tabularnu ispravu podobnu za upis njenog prava vlasništva označene nekretnine, kao i zahtjev za predaju u posjed iste nekretnine.

 

Tužiteljica je u reviziji postavila 15 materijalnopravnih ili procesnopravnih pitanja za koje smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Ovaj sud smatra da su samo dva pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojih je revizija podnesena, jer se radi o pravnim pitanjima o kojima ovaj sud nije zauzeo pravno shvaćanje a moglo bi se očekivati da će u praksi drugostupanjskih sudova isti o njemu mogli imati različita shvaćanja.

 

Prvo procesnopravno pitanje odnosi se na pitanje da li se vlasničkom tužbom može tražiti predaja u posjed nekretnine bez istovremenog utvrđenja prava vlasništva i zahtjeva za upis prava vlasništva u zemljišne knjige.

 

Drugo materijalnopravno pitanje je pitanje da li jedinice lokalne samouprave (općine i gradovi) stječu ex lege pravo vlasništva nekretnine u odnosu na koje je pravo korištenja trećih osoba prestalo do stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10 i 143/12 – dalje: ZVDSP).

 

U postupku je utvrđeno:

 

- da je prema zk. izvatku od 28. srpnja 1967. na kčbr. 1744/4 „…“, površine 351 m² iz zk.ul. 2054 k.o. J., kao vlasnik bio upisan dr. B. I. u cijelosti, a prema stanju na dan donošenja prvostupanjske presude na istoj nekretnini upisano je pravo vlasništva prvotuženika,

 

- da je rješenjem Općine Hvar od 10. travnja 1973. A. M. dano na trajno korištenje predmetno zemljište radi izgradnje obiteljske stambene zgrade koju je isti bio dužan sagraditi u roku od jedne godine od dana primitka rješenja,

 

- da je 11. travnja 1973. sklopljen ugovor kojim Općina Hvar daje na korištenje predmetno zemljište A. M. u navedenu svrhu s time da ukoliko isti ne izgradi zgradu u određenom roku, da se zemljište vraća Općini Hvar na raspolaganje radi privođenja svrsi,

 

- da je rješenjem o predaji posjeda Općine Hvar od 12. rujna 1974. određeno da prijašnji vlasnik preda predmetno zemljište A. M. radi izgradnje obiteljske stambene zgrade i da će se u zemljišnim knjigama upisati pravo korištenja na ime istog,

 

- da je rješenjem Općinskog suda u Starom Gradu broj Z-86/76 od 16. srpnja 1976. dozvoljena uknjižba prava korištenja na ime A. M. uz prethodno brisanje tog prava sa imena dr. B. I.,

 

- da je rješenjem Skupštine Općine Hvar od 11. listopada 1985. A. M. utvrđen prestanak prava korištenja, te da će se nakon pravomoćnosti tog rješenja u zemljišnim knjigama izvršiti brisanje tog prava,

 

- da je presudom Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-991/1987-4 od 28. svibnja 1987. odbijena tužba A. M. protiv navedenog rješenja Skupštine Općine Hvar,

 

- da je drugotuženik naslijedio svog brata pok. A. M. temeljem rješenja o nasljeđivanju broj O-140/90 od 15. prosinca 1990.,

 

- da je 1. siječnja 1997. sporna nekretnina bila upisana kao društveno vlasništvo,

 

- da je drugotuženik prodao prvotuženiku spornu nekretninu ugovorom od 1. ožujka 2002. te da je prvotuženik kao kupac podnio prijedlog za uknjižbu 4. ožujka 2002.

 

Obzirom na tako utvrđene odlučne činjenice nižestupanjski sudovi zaključili su da tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti nije osnovan i to zahtjev za izdavanje tabularne isprave iz razloga što tužiteljica i prvotuženik nisu sklopili nikakav pravni posao, a što je jedini pravni osnov za postavljanje takvog obveznopravnog zahtjeva, dok u odnosu na predaju u posjed sporne nekretnine tužiteljica nije dokazala da je vlasnik i aktivno legitimirana, a obzirom da nije podnijela brisovnu tužbu niti bilo koju drugu tužbu radi utvrđenja svojeg vlasništva.

 

Tužiteljica u reviziji u odnosu na materijalnopravna pitanja koja su važna za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana ističe u bitnom da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 161. ZVDSP koja regulira pravo vlasnika na povrat stvari (predaju u posjed), a također da su pogrešno primijenili odredbu čl. 361. st. 1. ZVDSP o pretvorbi prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta. Pri tome tužiteljica navodi da pogrešno nižestupanjski sudovi smatraju da kod zahtjeva za predaju u posjed (vlasničke tužbe) se mora tražiti i utvrđenje prava vlasništva stvari koja se traži u posjed, a isto tako da u smislu čl. 361. st. 1. ZVDSP nema pretpostavki da bi prvotuženik valjano stekao pravo vlasništva povjerenjem u zemljišne knjige od prednika kojem je prije stupanja na snagu ZVDSP prestalo pravo korištenja obzirom da je na dan stupanja na snagu ZVDSP sporna nekretnina bila upisana kao društveno vlasništvo.

 

U smislu odredbe čl. 161. st. 1. ZVDSP vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari. Stoga su pretpostavke za prihvaćanje vlasničke tužbe na predaju u posjed stvari da tužitelj dokaže vlasništvo stvari, da tuženik bez pravnog osnova drži u posjedu te stvari, a potrebno je dokazati i identitet konkretne stvari. Ovaj sud smatra da nema zapreke postaviti i tužbeni zahtjev na utvrđenje prava vlasništva kao prethodnog pitanja u odnosu na traženje predaje u posjed, ali to nije nužno. Stoga u slučaju kada se zahtijeva samo predaja u posjed stvari, pitanje prava vlasništva je prethodno pitanje i tužitelj nije dužan tražiti utvrđenje prava vlasništva. Posebno treba napomenuti da nema mjesta brisovnoj tužbi iz čl. 168. ZVDSP u svezi čl. 129. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj: 91/96, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 55/13 i 60/13 – dalje: ZSK) kada tužitelj nije uopće bio nositelj knjižnog prava.

 

U smislu  čl. 361. st. 1. ZVDSP pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu koje nije prestalo do donošenja ZVDSP, pretvara se njegovim stupanjem na snagu u pravo vlasništva dotadašnjeg nositelja tog prava ili njegova pravnog slijednika. U ovom postupku utvrđeno je da je predniku prvotuženika prestalo pravo korištenja na spornoj nekretnini temeljem rješenja bivše Skupštine Općine Hvar kao prednika tužitelja, slijedom čega 1. siječnja 1997. kao dana stupanja na snagu ZVDSP nije moglo doći do pretvaranja prava korištenja prednika prvotuženika u pravo vlasništva sporne nekretnine, već proizlazi upravo suprotno, da je tužiteljica dokazala u smislu odredbe čl. 362. st. 1. ZVDSP da je ona bila nositelj prava korištenja predmetne nekretnine. Kod toga nije od značaja što tužiteljica temeljem rješenja od 11. listopada 1975. nije upisala svoje pravo korištenja sporne nekretnine u zemljišnim knjigama, jer se u konkretnom slučaju ne može primijeniti zaštita povjerenja u zemljišne knjige obzirom na odgodu iz čl. 388. st. 5. ZVDSP, jer je predmetna nekretnina na dan 1. siječnja 1997. bila upisana u zemljišnim knjigama kao društveno vlasništvo.

 

Stoga su odgovori na postavljena materijalnopravna pitanja da tužitelj može staviti vlasnički zahtjev radi predaje u posjed i bez utvrđenja prava vlasništva i zahtjeva za upis prava vlasništva u zemljišne knjige, jer se tada o tome odlučuje kao o prethodnom pitanju. Isto tako jedinice lokalne samouprave stječu ex lege pravo vlasništva nekretnina u odnosu na koje je pravo korištenja trećih osoba prestalo do stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, pod pretpostavkom da su to uspjeli dokazati, odnosno da osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja to u materijalnopravnom smislu nije bila na dan stupanja na snagu ZVDSP. Stoga su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo iz čl. 161. st. 1., čl. 361. st. 1. i čl. 362. st. 1. ZVDSP, jer su pogrešno zaključili da je tužiteljica trebala postaviti i tužbeni zahtjev na utvrđenje svojeg prava vlasništva, a što nije učinila slijedom čega da nije osnovan zahtjev na predaju u posjed. Također su sudovi pogrešno zaključili da tužiteljica nije stekla pravo vlasništva na temelju odredbe čl. 361. st. 1. i čl. 362. st. 1. ZVDSP, pa je revizija tužiteljice djelomično osnovana u odnosu na tužbeni zahtjev za predaju u posjed nekretnine.

 

Postavljena pravna pitanja u odnosu na zahtjev tužiteljice za izdavanje tabularne isprave, kao i pitanja koja se vezuju na taj dio zahtjeva, nisu važna obzirom da je ovaj sud na sjednici Građanskog odjela održanoj 1. lipnja 2009. zauzeo pravno stajalište da je obveza izdavanja tabularne isprave samo u slučaju kada obveza proizlazi iz pravnog posla ili iz zakona, a što ovdje nije slučaj, slijedom čega su nižestupanjski sudovi pravilno odbili taj zahtjev tužiteljice. Sva ostala pitanja koja navodi tužiteljica u reviziji nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana iz razloga jer su postavljena općenito, ne traže tumačenje pravne norme, ovise od činjeničnih utvrđenja i konkretnih okolnosti u svakom postupku, pa stoga u odnosu na ta pitanja osim dva pitanja iz toč. I. izreke presude revizija nije dopuštena.

 

Obzirom na navedeno, temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP valjalo je djelomično prihvatiti reviziju tužiteljice i djelomično preinačiti nižestupanjske presude te presuditi kao pod toč. I. izreke, a u toč. II. izreke temeljem čl. 392. st. 2. i 3. ZPP valjalo je u preostalom dijelu reviziju tužiteljice odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.

 

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP u svezi čl. 154. st. 2. ZPP, te ovaj sud smatra primjerenim u konkretnom slučaju, obzirom da je tužiteljica uspjela sa jednim od dva postavljena tužbena zahtjeva, da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

 

U Zagrebu, 10. srpnja 2013.