- 1 -              Rev 1415/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1415/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatske radiotelevizije, Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica N. O., odvjetnica u Odvjetničkom društvu O. i H. d.o.o. u Z., protiv tuženice V. Č. iz Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik D. S., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-8503/2015-2 od 16. veljače 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-88/11-16 od 17. kolovoza 2015., u sjednici održanoj 10. lipnja 2020.,

 

 

r i j e š i o    j e:

 

Revizija tužitelja Hrvatske radiotelevizije odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženici isplatiti tužitelju iznos od 76.250,02 kuna s pripadajućim zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, po stopi u visini pobliže navedenoj u izreci presude, dok je točkom II. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 8.750,00 kuna, u roku od 15 dana.

 

Presudom suda drugog stupnja pod točkom I. izreke odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja, dok je točkom II. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u povodu žalbe.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. tužiteljica je reviziju je podnijela je tužiteljica pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13, 28/13 i 89/14; dalje: ZPP). Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske preinačiti pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz nadoknadu tužitelju troškova parničnog postupka, a podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen

 

Revizija tužitelja nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučaju kad ne mogu protiv drugostupanjske odluke podnijeti (redovnu) reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu protiv drugostupanjske presude podnijeti (izvanrednu) reviziju ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U reviziji koju podnosi na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, kao i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da je za dopuštenost ove izvanredne revizije potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju kada reviziji nedostaje bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije, pa ju je sud dužan odbaciti u smislu odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP.

 

Tužitelj je u reviziji postavio sljedeća pitanja:

 

„1. Može li sud jedino iz nesporne činjenice da je isplata izvršena bez pravne osnove izvesti zaključak da je onaj tko izvršio znao da plaća nešto što nije dužan platiti u smislu odredbe čl. 1112. ZOO-a ili se u tom slučaju radi o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a te tužitelj ima pravo na povrat novčanog iznosa koje je tuženik stekao bez osnove?

 

Drugim riječima, je li sud, utvrdivši da tužitelj nema pravo na povrat novčanog iznosa koji je tuženik od tužitelja stekao bez osnove, a smatrajući da je tužitelj znao da plaća nešto nije dužan platiti jer su isplate izvršene bez osnove, nepravilno primijenio pravilno o iznimci vraćanja stečenog bez osnove iz članka 1112. ZOO-a te je li trebao primijeniti odredbu članka 1111. ZOO-a i naložiti tuženiku vraćanje predmetnog novčanog iznosa tužitelju?“

 

„2. Ima li tužitelj kao pravna osoba, sukladno članku 1111. ZOO-a, pravo na povrat novčanog iznosa isplaćenog tuženiku bez osnove, ako je isplate novčanog iznosa izvršio zaposlenik tužitelja, koji nije bio ovlašten sklapati ugovore u ime tužitelja, niti nalagati isplate niti ih samostalno provoditi bez naloga pretpostavljenih ovlaštenih osoba i na temelju valjane dokumentacije, a kojeg naloga i dokumentacije u konkretnom slučaju nije bilo, odnosno zaposlenik tužitelja postupao je neovlašteno, zbog čega je i dobio izvanredni otkaz ugovora o radu?

 

Drugim riječima, je li sud, utvrdivši da tužitelj nema pravo na povrat novčanog iznosa koji je tuženik od tužitelja stekao bez osnove, a smatrajući da je tužitelj znao da plaća nešto što nije dužan platiti jer je to znao njegov djelatnik koje je sporne isplate izvršio, pogrešno primijenio materijalno pravo kada je primijenio odredbu članka 1112. ZOO-a, a budući da taj djelatnik tužitelja nije bio ovlašten sklapati ugovore u ime tužitelja, niti nalagati isplate nego samo kontrolirati i provoditi isplate vanjskim suradnicima naložene od strane pretpostavljenih ovlaštenih osoba, kojeg naloga nije bilo, odnosno predmetne isplate je djelatnik tužitelja izvršio neovlašteno, pa je li onda trebao primijeniti odredbu članka 1111. ZOO-a i naložiti tuženiku vraćanje novčanog iznosa koji je stekao bez osnove?“

 

„3. Čini li tuženica štetnu radnju koja za tužitelja predstavlja umanjenje njegove imovine kada na svoj račun dobrovoljno prima novčane isplate za koje ne postoji pravna osnova te ih ne vraća tužitelju nego predaje na ruke trećoj osobi, pa je li nastavno solidarno odgovorna za štetu nastalu tužitelju, zajedno sa zaposlenikom tužitelja koje je nezakonito i neovlašteno izvršio predmetne isplate na račun tuženice?“

 

Obrazlažući razloge važnosti prvog pitanja naznačenog u reviziji tužitelj se poziva na odluku Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-4241/13 od 28. siječnja 2014., odluku Županijskog suda u Sisku broj Gž-1097/13 od 13. lipnja 2013., odluku Županijskog suda u Osijeku broj Gž-4296/12 od 25. travnja 2013., odluku Županijskog suda u Zadru broj Gž-223/12 od 1. ožujka 2013., odluku Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-916/11 od 11. srpnja 2012., odluku Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi broj Gž-1038/2012 od 11. srpnja 2012. i odluke Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-1856/11 od 23. travnja 2012. i broj Gž-1868/11 od 6. prosinca 2011.

 

U odnosu na drugo pitanje naznačeno u reviziji tužitelj se u odnosu na razlog važnosti poziva na odluku Županijskog suda u Sisku broj Gž-2394/13 od 12. prosinca 2013., odluku Županijskog suda u Osijeku broj Gž-4168/12 od 26. rujna 2013., odluku Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Čakovcu broj Gž-4461/12 od 22. kolovoza 2013., Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici broj Gž-3095/12 od 30. listopada 2012., odluku Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi broj Gž-2757/11 od 4. srpnja 2012. i odluku Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-4739/11 od 6. lipnja 2012.

 

Razmatrajući postavljena pitanja zajedno s njihovim obrazloženjem, ovaj sud zaključuje da nije riječ o pitanjima koja ispunjavaju pretpostavke u smislu dopuštenosti, prema odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP.

 

U odnosu na prvo i drugo pitanje treba, prije svega, naglasiti kako ona već svojim sadržajem koji se u tolikoj temelji na činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja mogu biti od značenja samo za preispitivanje pravilne primjene materijalnog prava u ovoj parnici, ali ne mogu predstavljati pravna pitanja važno osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Pitanja postavljena u reviziji iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, koja bi opravdala intervenciju ovog revizijskog suda i zauzimanje pravnog shvaćanja, moraju imati i opći karakter (značenje, važnost) tako da bi shvaćanje koje ovaj sud izražava u odnosu na njih moglo biti općenito i ubuduće primjenjivo u neograničenom broju slučajeva u primjeni norme na koju se odnosi (važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni).

 

Kako prvo pitanje koje je tužitelj postavio nema takvih potrebnih obilježja, to ne udovoljava pretpostavkama propisanim odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP za dopuštenost izvanredne revizije. Pritom ni pozivanje na odluke drugih sudova ne može biti od značenja za dopustivost predmetne revizije (u tom smislu i ovaj sud u Rev-2803/13-2 od 31. listopada 2017. i Rev-103/14-2 od 6. prosinca 2017.).

 

Također, u odnosu na drugo pitanje, kojim tužitelj pokušava „uopćiti“ pitanje, treba navesti kako tužitelj u tom dijelu polazi od premisa na kojima sudovi nisu temeljili svoje odluke (npr. da je isplatu novčanog iznosa izvršio zaposlenik koji nije bio ovlašten sklapati ugovore u ime tužiteljice, dok sudovi, suprotno ovim navodima, utvrđuju da je A. K. imao ovlaštenje od nadležnih rukovoditelja da izvrši isplate), pa odgovor na postavljeno pitanje ne može utjecati na odluku u konkretnom sporu.

 

Nadalje, ni treće pitanje koje je postavljeno u revizija, a odnosi se na pretpostavke odgovornosti za štetu, ne ispunjava pretpostavke dopuštenosti u smislu odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP.

 

Ovo stoga što se predmetni tužbeni zahtjev, a tako ni pobijane odluke, ne temelje na pravnoj osnovi odgovornosti za štetu već na institutu stjecanja bez osnove i plaćanju neduga te primjeni materijalnopravnih odredbi koje se na taj institut odnose (čl. 1111. i 1112. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08), pa odgovori na postavljena pitanja ne bi imali utjecaja na pobijane odluke, a k tomu su u odnosu na isto pitanje izostali razlozi važnosti u smislu st. 3. čl. 382. ZPP.

 

S obzirom na navedeno, revizija tužitelja ne udovoljava pretpostavkama propisanim odredbama čl. 382. st. 2. ZPP za dopuštenost (izvanredne) revizije, pa je na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP valjalo reviziju tužitelja odbaciti kao nedopuštenu i odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 10. lipnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.