1              Poslovni broj: Gž R-482/2020-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-482/2020-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Luke Grgata kao predsjednika vijeća, Denis Pancirov Parcen kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Andre Boras Ivanišević kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. O. iz Ž., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu M., F. & H. iz Z., protiv tuženika Ž. R. K. B., B., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ž., B. & A. d.o.o. iz Z., odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-78/19-23 od 26. veljače 2020., na sjednici vijeća održanoj 9. lipnja 2020.

 

 

p r e s u d i o j e

 

1. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-78/19-23 od 26. veljače 2020.

 

2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom pobijanom presudom pod točkom I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja protiv tuženika koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj D. O., B., OIB: ... bio u radnom odnosu kod tuženika Ž. R. K., B., OIB: ... u punom radnom vremenu na radnom mjestu "rukometni trener" u neprekinutom razdoblju od 1. listopada 2015. do 28. srpnja 2018.

II. Nalaže se tuženiku Ž. R. K., B., OIB: ... da tužitelju D. O., B., OIB: ... na ime neisplaćenih plaća isplati ukupan iznos od 176.800,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 5.200,00 kn od 16.11.2015. godine do isplate,
- iznos od 5.200,00 kn od 16.12.2015. godine do isplate,
- iznos od 5.200,00 kn od 16.01.2016. godine do isplate,
- iznos od 5.200,00 kn od 16.02.2016. godine do isplate,
- iznos od 5.200,00 kn od 16.03.2016. godine do isplate,
- iznos od 5.200,00 kn od 16.04.2016. godine do isplate,
- iznos od 5.200,00 kn od 16.05.2016. godine do isplate,
- iznos od 5.200,00 kn od 16.06.2016. godine do isplate,
- iznos od 5.200,00 kn od 16.07.2016. godine do isplate,
- iznos od 5.200,00 kn od 16.08.2016. godine do isplate,
- iznos od 5.200,00 kn od 16.09.2016. godine do isplate,
- iznos od 5.200,00 kn od 16.10.2016. godine do isplate,
- iznos od 5.200,00 kn od 16.11.2016. godine do isplate,
- iznos od 5.200,00 kn od 16.12.2016. godine do isplate,
- iznos od 5.200,00 kn od 16.01.2017. godine do isplate,
- iznos od 5.200,00 kn od 16.02.2017. godine do isplate,
- iznos od 5.200,00 kn od 16.03.2017. godine do isplate,
- iznos od 5.200,00 kn od 16.04.2017. godine do isplate,
- iznos od 5.200,00 kn od 16.05.2017. godine do isplate,
- iznos od 5.200,00 kn od 16.06.2017. godine do isplate,
- iznos od 5.200,00 kn od 16.07.2017. godine do isplate,
- iznos od 5.200,00 kn od 16.08.2017. godine do isplate,
- iznos od 5.200,00 kn od 16.09.2017. godine do isplate,
- iznos od 5.200,00 kn od 16.10.2017. godine do isplate,
- iznos od 5.200,00 kn od 16.11.2017. godine do isplate,
- iznos od 5.200,00 kn od 16.12.2017. godine do isplate,
- iznos od 5.200,00 kn od 16.01.2018. godine do isplate,
- iznos od 5.200,00 kn od 16.02.2018. godine do isplate,
- iznos od 5.200,00 kn od 16.03.2018. godine do isplate,
- iznos od 5.200,00 kn od 16.04.2018. godine do isplate,
- iznos od 5.200,00 kn od 16.05.2018. godine do isplate,
- iznos od 5.200,00 kn od 16.06.2018. godine do isplate,
- iznos od 5.200,00 kn od 16.07.2018. godine do isplate,
- iznos od 5.200,00 kn od 16.08.2018. godine do isplate,

po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, u roku od 8 dana."

 

Točkom II. izreke naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka odmjerene sa 15.937,50 kuna u roku od 8 dana.

 

Pravovremenom podnesenom žalbom tu presudu pobija tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, predlaže da se žalba prihvati te u cijelosti preinači pobijana prvostupanjska presuda u smjeru prihvaćanja tužbenog zahtjeva uz naknadu troškova žalbenog postupka tužitelju.

 

U odgovoru na žalbu tužitelja, tuženik poriče navode žalbe i predlaže istu odbiti kao neosnovanu a tuženiku dosuditi trošak odgovora na žalbu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je bio u radnom odnosu kod tuženika s punim radnim vremenom na radnom mjestu "rukometni trener" u razdoblju od 1. listopada 2015. do 28. srpnja 2018.

 

Ispitujući pobijanu presudu povodom žalbe tužitelja a ujedno i po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP) ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio ni jednu od bitnih povreda normiranih odredbom članka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

 

Iz postupka proizlazi da je tužitelj u vremenskom razdoblju od listopada 2015. do kraja srpnja 2018. obavljao poslove rukometnog trenera ženske ekipe mlađih dobnih kategorija, te povremeno sudjelovao i u radu seniorske ekipe, te povremeno sudjelovao na treninzima treće ekipe;

- da je predmetne poslove obavljao u prosjeku od 3 do 5 puta tjedno od barem po sat ili sat i 1/2 dnevno sve do najkasnije razrješenja s mjesta trenera 28. srpnja 2018.;

- da je osim redovitih treninga išao sa svojim ekipama na utakmice i turnire, te da je od kolovoza do početka rujna tijekom godine, u tome razdoblju kao trener sudjelovao na pripremama ekipa 4 do 5 puta tjedno, dakle, da je obavljao poslove trenera uz kratke prekide oko Božića ili Nove godine;

- da između stranaka nije sklopljen pismeni ugovor o radu ni pismeni ugovor o volontiranju;

- da među strankama nije sklopljen ni usmeni ugovor o radu;

- da odlukom tuženika broj 5/IO/2018 od 28. srpnja 2018. potpisan po tadašnjem predsjedniku tuženika M. M. tužitelj kao trener mlađih kadeta godišta 2004. i mlađe, i trener 3. sastava na utakmicama 3. HRL S.-žene, razriješen zbog prestanka
potrebe;

- da je tuženik imao 11 trenera iz kojih tri u radnom odnosu temeljem pismenog ugovora o radu a preostalih osam bili su volonteri od koji su četiri imali pismeni ugovor o volontiranju;

- da je tužitelj ima završenu srednju trogodišnju upravno – pravnu školu i zvanje administratora, te licencu putem ustanove za osposobljavanje kadra u sportu;

- da je tuženik snosio sve troškove volontiranja;

- da tužitelj nije imao nikakvih objektivnih razloga vjerovati da će s tuženikom sklopiti ugovor o radu, jer u vremenskom razdoblju od listopada 2015. do 23. srpnja 2018. dok je obavljao poslove trenera nije primio niti jednu plaću, a niti je s tuženikom ugovorio plaću za obavljanje tih poslova;

- da je tužitelj poslove trenera obavljao kao volonter.

 

Prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da tužitelj nije s tuženikom sklopio ni pismeni ni usmeni ugovor o radu već je dobrovoljno volontirao bez sklopljenog ugovora o volontiranju.

 

Naime, u skladu sa člankom 26. stavka 1. Zakona o volonterstvu ("Narodne novine", broj 58/07 i 22/13, dalje u tekstu: ZV) normirano je da ugovor o volontiranju zaključuje se usmeno ili u pismenom obliku, a stavkom 2. propisana je obveza sklapanja pisanog ugovora o dugotrajnom volontiranju, ali posljedica propuštanja sklapanja pisanog ugovora nije i ne može biti presumpcija sklapanja ugovora o radu, već eventualno predstavlja prekršajnu odgovornost tuženika.

 

Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da među strankama nije bio sklopljen ugovor o radu, te da sama činjenica rada tužitelja kod tuženika nema odlike ugovora o radu, već odlike ugovora o volonterstvu.

 

Naime, temeljem odredbe članka 10. stavka 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 i 127/17, dalje u tekstu: ZR) radni odnos zasniva se ugovorom o radu, a stavkom 2. propisano je da ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor o obavljanju posla koji, s obzirom na narav i vrstu rada, te ovlasti poslodavca, ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra da se da je s radnikom sklopio ugovor o radu osim ako poslodavac ne dokaže suprotno.

 

Odredbom članka 9. stavka 1. u svezi sa stavkom 2. Zakona o sportu ("Narodne novine", broj 71/06, 124/10, 124/11, 86/12, 84/13, 85/15, 19/16 i 98/19, dalje u tekstu: ZS) normirano je da je trener osoba koja programira i provodi sportsku pripremu, sportsku rekreaciju, sportsku poduku, a mora imati stručnu spremu najmanje na razini trenera prvostupnika sukladno posebnom propisu, a stavkom 2. da poslove trenera može obavljati osoba koja je za te poslove osposobljena putem ustanove za osposobljavanje kadra na temelju programa za stjecanje licence krovnih svjetskih ili europskih udruženja određenog sporta.

 

Odredbom članka 3. stavka 1. ZV-a normirano je da se volontiranje smatra dobrovoljno ulaganje osobnog vremena, truda, znanja i vještina kojima se obavljaju usluge ili aktivnosti za dobrobit druge osobe ili za opću dobrobit, a obavljaju ih osobe na način predviđen tim zakonom, bez postojanja uvjeta isplate novčane nagrade ili potraživanja druge imovinske korist za obavljeno volontiranje, ako tim zakonom nije drugačije određeno, a stavkom 3. da dugotrajno volontiranje je ono koje volonter obavlja redovito, kontinuirano na tjednoj osnovi u razdoblju od najmanje tri mjeseca bez prekida, dok je sukladno članku 3. stavku 4. ZV-a kratkotrajno volontiranje je ono koje se obavlja jednokratno ili povremeno u vremensko ograničenom trajanju.

 

Iz prvostupanjskog postupka nedvojbeno proizlazi da je tužitelj svoje poslove obavljao s puno volje, entuzijazma i truda, što i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ono ima karakter dugotrajnog volontiranja u smislu članka 3. stavka 3. ZV-a jer je taj posao obavljao redovito i kontinuirano na tjednoj osnovi u razdoblju od najmanje 3 mjeseca bez prekida, ali ne i u radnom odnosu.

 

Suprotno žalbenim navodima tužitelja iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je direktor kluba M. M. izričito odbijao mogućnost sklapanja ugovora o radu s tužiteljem i da je to tužitelju bilo poznato, da nije primio niti jednu plaću, niti je sklopio s tuženikom bilo kakav pismeni ili usmeni ugovor o obavljanju posla. Naime, tužitelj nije dokazao da je postojala volja ili namjera tuženika s njim zaključiti ugovor o radu, niti kakva je iznimna i neodgodiva potreba tuženika za sklapanjem takvog ugovora o radu s tužiteljem, a stranke se nisu složile ni sa bitnim sastojcima ugovora, jer je tuženik izričito protivio s tužiteljem sklopiti bilo kakav ugovor o radu već je tužitelj kod njih bio u statusu volontera.

 

Kako se prema pravilnom stavu prvog stupnja volontiranje obavlja bez prava na financijsku naknadu za obavljeni posao, to je tužbeni zahtjev u iznosu od 176.800,00 kuna trebalo odbiti jer tužitelj nije dokazao da je u tuženom razdoblju bio u radnom odnosu i imao pravo na mjesečnu plaću.

 

Bez obzira na činjenicu što među strankama nisu uglavljeni bitni sastojci ugovora kao što su visina plaće, radno vrijeme ili slično, u okolnostima u kojima tužitelj ispunjavao uvjete za trenera, a niti su postojale okolnosti iz članka 9. stavka 4. Zakona o sportu, te kod izričitog odbijanja tuženika da s tužiteljem sklopi ugovor o radu, ukazuje na činjenicu da je tužitelj pristao raditi kod tuženika na volonterskoj bazi, te obavljanje tih poslova nema karakter ugovora o radu.

 

Kako žalba tužitelja nije osnovana, to je takva odbijena, a prvostupanjska presuda potvrđena temeljem odredbe članka 368. ZPP-a.

 

U Splitu 9. lipnja 2020.