1              Poslovni broj: Gž R-44/2020-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-44/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, Verice Franić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marije Šimičić kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja D. K. iz R., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. S., odvjetniku u R., protiv tuženika M. O. d.d., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici H. S., odvjetnici u Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 13 Pr-937/2019-85 od 25. listopada 2019., u sjednici vijeća održanoj 9. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Djelomično se odbija žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 13Pr-937/2019-85 od 25. listopada 2019. u pobijanom dijelu po točkom I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

 

II. Djelomično se uvažava žalba tužitelja, te se preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 13Pr-937/2019-85 od 25. listopada 2019. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka i sudi: Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna, u roku od 8 dana, dok se zahtjev tuženika za više zatraženi trošak u iznosu od 70.443,75 kuna odbija kao neosnovan.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

 

III. Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je nedopuštena i nezakonita Odluka o otkazu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 14. siječnja 2014. i da je stoga ništetna, te ne proizvodi nikakve pravne učinke.

2. Utvrđuje se da je nedopuštena i nezakonita Odluka tuženika "Odgovor društva M. O. d.d. na zahtjev za zaštitu prava tužitelja" od 6. veljače 2014. i da je stoga ništetna.

 

3. Utvrđuje se da je nedopuštena i nezakonita Odluka tuženika od 6. veljače 2014., kojom se nalaže tužitelju da prestane obavljati rad kod tuženika i da je stoga ništetna.

 

4. Nalaže se tuženiku da vrati tužitelja na rad i to na radno mjesto "koordinator prodajnih mjesta u uredu Rijeka" ili na drugo odgovarajuće radno mjesto, te mu omogući nesmetano obavljanje tih poslova, u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

5. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 8.412,00 kn, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje kamate na taj iznos teku od podnošenja tužbe pa do isplate, sve u roku u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.".

 

Pod točkom II. izreke te presude nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 72.943,75 kn, u roku od 8 dana.

 

Žali se tužitelj pobijajući navedenu presudu i rješenje poslovni broj 29 Su-1008/2019 od 5. lipnja 2019. kojim je odbijen zahtjev za izuzeće uređujućeg suca, zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13 i 89/14) s prijedlogom za preinačenje, podredno ukidanje presude, odnosno prihvaćanje žalbe u odnosu na izuzeće, potražuje trošak žalbenog postupka.

 

Tuženik je odgovorio na žalbu tužitelja protiveći se svim njenim navodima predlažući da se ista odbije kao neosnovana potražujući trošak odgovora na žalbu.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Ispitujući pobijanu prvostupanjsku odluku po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, kao i u okviru žalbenih navoda tužitelja, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upire žalitelj. Suprotno navodima žalitelja pobijana odluka sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati.

 

Također, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a, na koju upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP-a uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze (konkretno iskaze svjedoka i stranaka) drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi različite činjenične zaključke nego to čini žalitelj.

 

Predmet spora predstavlja pitanje zakonitosti tuženikovih odluka i to odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju, odluka kojom je odgovoreno na tužiteljev zahtjev za zaštitu prava, odluka kojom je naloženo tužitelju da prestane obavljati rad kod tuženika, te tim osnovom zahtjev za vraćanje na posao, kao i zahtjev za isplatu s naslova troškova prijevoza.

 

Prema odredbi članka 107. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13-dalje ZR-a) poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, a uz ostale razloge to može učiniti u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Poslovno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima.

 

Pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika ( članak 107. stavak 3. ZR-a).

 

Shodno odredbi članka 149. stavak 1. ZR-a, prije donošenja odluke važne za položaj radnika poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezinog utjecaja na položaj radnika.

 

U smislu odredbe članka 131. ZR-a tuženik mora dokazati postojanje razloga zbog kojeg otkazuje ugovor o radu radniku.

U postupku je utvrđeno:

- kako je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu koordinator prodajnih mjesta za područje Primorsko-goranske županije osnovom ugovora o radu sklopljenog 1. srpnja 2011.;

- kako je tužitelju prestao radni odnos kod tuženika na temelju Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 14. siječnja 2014.;

- kako je tužitelj vezano za odluku o otkazu ugovora o radu dana 29. siječnja 2014. podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava na kojeg je tuženik odgovorio 6. veljače 2014., pa je tužitelj predmetnom tužbom zatražio sudsku zaštitu svojih prava;

- kako se poslodavac u postupku otkazivanja ugovora o radu tužitelja savjetovao s radničkim vijećem, na propisan način i u ovom slučaju se radničko vijeće suglasilo s namjerom otkazivanja ugovora o radu tužitelju;

- kako iz sadržaja iskaza zakonskog zastupnika tuženika D. Đ. proizlazi da je kod tuženika s danom 1. siječnja 2014. stupila na snagu nova organizacija, koja je uvela poziciju regionalnog voditelja, dok su prestali postojati koordinatori prodaje, zatim su pojedine regije spajane na način da su u konačnici preostale četiri regije, što je sve dovelo do okolnosti da Ugovor o radu tužitelja više nije mogao egzistirati, i u kojim okolnostima je otkazan;

- kako je taj iskaz u suglasju s priloženim Pravilnikom prodajne službe iz prosinca 2013., koji uključuje organizacijsku shemu, u kojoj više ne postoji radno mjesto koordinatora prodajnih mjesta, u kojem smislu je iskazivao i svjedok O., u to vrijeme nadređen tužitelju;

- kako uzimajući u obzir citirani Pravilnik, kao i okolnost da iz iskaza zakonskog zastupnika Đ. proizlazi da je opisani (novi) način organizacije rada tuženika i sada na snazi, što ukazuje, suprotno navodima tužitelja, da se ne radi isključivo o fingiranim promjenama, te proizlazi kako je kod tuženika zaista došlo do promjene načina organiziranja rada, što je onda u konkretnom slučaju dovelo do prestanka potrebe za postojanjem dotadašnjeg radnog mjesta tužitelja, konkretno koordinatora prodajnih mjesta, na koji način se
otkazivanje takvog ugovora onda ukazuje zakonitim;

- kako ni iskazi svjedoka Z. Z., A. L. i A. K., ne potvrđuju tvrdnju da kod tuženika ne bi bila uvedena naprijed spomenuta nova organizacija rada u koju nije uključeno dotadašnje tužiteljevo radno mjesto;

- kako je tužitelj bio jedina osoba koja je obavljala opisane tj. ukinute poslove (u tada postojećem organizacijskom obliku) na području Primorsko-goranske županije, što onemogućuje usporedbu s drugim radnicima;

- kako je tužitelju prilikom otkazivanja ponuđeno radno mjesto zastupnika za prodaju osiguranja, što tužitelj nije prihvatio;

- kako neosnovanost novčanog potraživanja proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, pri čemu proizlazi da utuženi iznos od 8.412,00 tužitelju ne pripada jer iz priložene dokumentacije ne proizlazi da bi koordinatori prodajnih mjesta imali pravo na takve isplate, a čemu žalitelj posebno i ne prigovara u žalbi.

 

U utvrđenom činjeničnom stanju, koje svoj osnov ima u sadržaju provedenih dokaza, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužitelja, te pravilno zaključuje sud prvog stupnja da je kod tuženika provedena reorganizacija prodajne službe tuženika, uslijed čega je došlo do ukidanja radnog mjesta tužitelja.

 

Naime, autonomno je pravo poslodavca organizirati poslovanje na način na koji smatra najboljim, pri čemu može ukidati organizacijske jedinice ukoliko smatra da će na taj način postići bolje poslovne rezultate te u svrhu ostvarivanja tog cilja ocijeniti da je prestala potreba za radom radnika na određenom radnom mjestu.

 

Poslodavac odlučuje kako će organizirati posao te ima li potreba za obavljanjem određenog posla, a sud se ne može upuštati u opravdanost organizacijske promjene (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske 1724/2010 od 1. veljače 2012.) isto tako to ne može činiti niti radnik.

 

Ujedno glede ostalih žalbenih navoda kazati je da bi se ostvario organizacijski razlog za otkaz relevantno je kada su organizacijske promjene kod tuženika stvarno nastale, a ne kada su općim aktom formalno i provedene donošenjem nove sistematizacije radnih mjesta (tako presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revr-753/2017 i Revr-617/03 od 14. travnja 2004.). U predmetnom slučaju organizacijske promjene su kod tuženika nastale 1. siječnja 2014.

 

Neutemeljene su tužiteljeve tvrdnje kako su svjedoci iskazivali o odlučnim činjenicama, a da je sud izveo zaključak o nepostojanju tih činjenica a što bi u konkretnom slučaju značilo da su svjedoci iskazivali da reorganizacija poslovanja kod tuženika nije provedena, a da je sud zaključio da je reorganizacija provedena. Naime, iz iskaza saslušanih svjedoka kao i materijalnih dokaza proizlazi kako je reorganizacija poslovanja kod tuženika provedena kako to ispravno zaključuje sud prvog stupnja pa u tom smislu suprotna izlaganja u žalbi nisu od značaja.

 

U odnosu na daljnje žalbene navode treba odgovoriti kako činjenica da je tuženik otkazao nekom drugom radniku koji je obavljao poslove istog radnog mjesta dva mjeseca nakon što je radno mjesto ukinuto, kao i činjenica da je tužitelju otkazan ugovor o radu 14. siječnja 2014., a da je dana 10. siječnja 2014. tužitelj još uvijek obavljao poslove radnog mjesta koordinator prodajnih mjesta nije od utjecaja na ovaj spor, jer je tijekom ovog postupka tuženik dokazao da je u vrijeme otkazivanja imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu tužitelju sve kao to valjano zaključuje sud prvog stupnja, a navesti je kako zakon ne propisuje rok za davanje redovitog otkaza (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revr-478/14 od 6. svibnja 2015.).

 

Glede žalbenih navoda kojima tužitelj nezakonitost pobijane odluke vidi i u tome što je radno mjesto tužitelja dobilo novi naziv a zapravo se obavljaju isti poslovi, u tom pravcu kazati je kako je autonomno pravo poslodavca odlučiti o ustroju i rasporedu radnih mjesta, vodeći pri tom računa o potrebama za obavljanje posla tog radnog mjesta, u tom smislu a obzirom da tuženik ne mora i ne može dokazivati negativnu činjenicu teret dokaza je na tužitelju, tužitelj nije naveo koja bi to radna mjesta bila slobodna, a za koja bi imao odgovarajuće kvalifikacije iako je na tužitelju bio teret dokazivanja. Navedenim nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da u prvostupanjskom postupku nije dokazano nepostojanje drugih odgovarajućih radnih mjesta, jer je tužitelj taj koji je trebao dokazati osnovanost tih tvrdnji (članak 219. ZPP-a).

 

Nastavno navedenom iz iskaza saslušanih svjedoka razvidno je kako je tužitelju prije otkazivanja ugovora o radu ponuđeno radno mjesto zastupnik, jer je poslodavac stalno zapošljavao zastupnike koji su nositelji prodaje osiguranja kao temeljne djelatnosti tuženika, a tužitelj je odbio ponuđeno radno mjesto zastupnika jer da je to radno mjesto ispod razine kvalitete odgovarajućeg radnog mjesta i nije u skladu s njegovom stručnom spremom.

 

Nadalje, vezano za žalbene navode navesti je kako je poslodavac je dužan obrazložiti odluku o otkazu, time da odredba članka 112. ZR-a ne precizira sadržaj tog obrazloženja, u tom smislu mišljenje je ovog suda kako je potrebno da obrazloženje otkaza sadrži razloge otkaza (tako je u Odluci o otkazu ugovora o radu od 14. siječnja 2014. kao razlog navedena i  obrazložena reorganizacija prodajne službe), a poslodavac je u postupku dokazao činjenicu poštivanja svih pretpostavki iz članka 107. ZR-a, pa je pobijana odluka poslodavca donesene u okolnostima odredbe članka 112. ZR-a.

 

Konačno a što se tiče žalbenih navoda kojima se prigovara zaključku suda da je tužitelj jedini obavljao poslove spornog radnog mjesta u Primorsko goranskoj županiji, žalitelju je odgovoriti da u svrhu usporedbe, tužitelj je trebao navesti radnike za koje drži da su po tuženiku bili neopravdano privilegirani i s takvim konkretnim razlozima da bi bez te privilegije tužitelj u ovom sporu ostvario uspjeh jer je na tužitelju bio teret dokaza glede osnovanosti tih tvrdnji pa uopćenim navodima iznesenim u žalbi bez dostavljanja konkretnih dokaza tužitelj ne ukazuje da je tuženik pri donošenju odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju postupao protivno odredbi članka 107. stavak 3. ZR-a.

 

U izloženom tužitelj žalbenim navodima nije doveo u pitanje zakonitost pobijane presude te je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na zakonitost i dopuštenost odluke o otkazi kao i posljedično tome odluka koje su donesene nakon otkaza te zahtjev za vraćanje na posao i zahtjev koji se odnosi na novčana potraživanja, jer neosnovanost ovih zahtjeva proizlazi iz sadržaja provedenih dokaza i njihove valjane ocjene što žalitelj ničim ne dovodi u sumnju.

 

U odnosu na žalbene navode koji se odnose na rješenje doneseno kod suda prvog stupnja pod poslovnim brojem 29 Su-108/2019 od 5. lipnja 2019. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za izuzeće uređujućeg suca, za navesti je kao prema odredbi članka 74. stavak 5. ZPP-a protiv rješenja kojim se zahtjev za izuzeće odbacuje ili odbija nije dopuštena posebna (samostalna) žalba, pa se u tom smislu to rješenje može pobijati samo u žalbi protiv konačne  odluke (članak 378. stavak 2. ZPP-a) kako je to i učinjeno, te je u tom kontekstu i sagledano to rješenje suda prvog stupnja u ovom žalbenom postupku.

 

Mišljenje je ovog suda kako osnovano tužitelj pobija odluku o troškovima postupka, jer prvostupanjski sud donoseći pobijanu odluku o trošku griješi.

 

Naime, u ovom slučaju tuženiku zastupanom po punomoćniku odvjetniku pripada shodno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a i u vezi s odredbom Tbr.7. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( „Narodne novine“, broj 148/09, 149/12 i 103/14-dalje Tarife) jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak u visini od 200 bodova, i bez obzira koliko je radnji poduzeo. Ovo stoga, jer se prvenstveno radi o postupku iz radnog odnosa radi nezakonitosti otkaza i u odnosu na koji zahtjev su se prvenstveno izvodili dokazi u postupku a ne o procjenjivom predmetu iz Tbr. 7. točka 1. Tarife bez obzira što je zatražena i isplata odnosno postoji i novčano potraživanje.

 

Utoliko je, tuženiku na ime prvostupanjskog postupka trebalo obistiniti iznos od 2.000,00 kuna, uvećano za pripadajući PDV, dakle ukupno 2.500,00 kuna, a koji iznos je tužitelj dužan naknaditi tuženiku, dok je za više zatraženi trošak u iznosu od 70.443.75 kuna zahtjev tuženika za naknadu troška valjalo odbiti kao neosnovan.

 

Slijedom prethodno iznesenog, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP djelomično odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke, a na temelju odredbe članka 380. stavak 2. i 3. ZPP-a djelomično uvažiti žalbu tužitelja te preinačiti prvostupanjsku presudu ( odluku o trošku) pod točkom II. izreke.

 

Kako tužitelj sa svojom žalbom nije uspio u dijelu kojim pobija odluku o glavnoj stvari to je sukladno odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 154. stavak 3. ZPP-a zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka odbijen kao neosnovan.

 

Tuženiku trošak odgovora na žalbu nije priznat u smislu članka 155. ZPP-a, jer taj trošak nije bio nužan.

 

Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

 

U Splitu 9. lipnja 2020.