- 1 -              Rev 1312/2018-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1312/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. L. iz S., zastupane po punomoćnicima I. Š. i B. V., odvjetnicima iz Z., protiv tuženice K. L. iz B., zastupane po punomoćniku G. R., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu G. R. i M. S. iz Č., radi utvrđenja ništetnim ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu posl. br. Gž-1030/2016-2 od 14. ožujka 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru posl. br. P-1356/2012-51 od 1. srpnja 2016., u sjednici održanoj 9. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je:

 

- u stavku I. izreke, odbijen „kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužiteljice“ na utvrđenje „da je ništetan Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen između pok. J. S. i tužene K. L., a koji ugovor je potvrđen od strane javnog bilježnika V. M. pod poslovnim brojem OU-9/12 dana 19. siječnja 2012.“,

 

- u stavku II. izreke, odbijen „kao neosnovan eventualni tužbeni zahtjev tužiteljice“ na utvrđenje „da je pravno nevaljan Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen između pok. J. S. i tužene K. L. a koji ugovor je potvrđen od strane javnog bilježnika V. M. pod poslovnim brojem OU-9/12 dana 19. siječnja 2012.",

 

dok je u stavku III. izreke tužiteljici naloženo „da tuženici naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 57.837,50 kuna“ i u stavku IV. izreke odbijen „kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu iznad dosuđenog do zatraženog iznosa."

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju zbog (kako drži) u postupku počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti osporenu presudu i jednome od njezinih zahtjeva udovoljiti u cijelosti, podredno ukinuti je i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnjama revidentice, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode tužiteljice relevantne za odluku o predmetu spora (pozivom i na sadržaj prvostupanjske presude), nema nedostataka na koje se revidentica poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju i opisno revidentica ukazuje.

 

Navodi kojima tužiteljica dovodi u pitanje utvrđenja nižestupanjskih sudova o uvjetima u kojima je sklopljen prijeporni ugovor, sve uz tvrdnje - da su sudovi pogrešno ocijenili da je „pok. J. S. prilikom potpisivanja spornog Ugovora o doživotnom uzdržavanju bio potpuno svjestan svojih postupaka“, da su u postupku sačinjena „dva oprečna nalaza i mišljenja“ i da je stoga trebalo provesti novo vještačenje „kojim bi se otklonile svake dvojbe...o stvarnom psihičkom stanju pok. J. S.“, da je „u svakom slučaju“ trebalo prihvatiti da je „zbog svojeg teškog zdravstvenog stanja, zbog pretrpljenog moždanog udara i uznapredovale demencije“ ovaj u vrijeme sastavljanja ugovora „bio u potpunosti nesvjestan svojih postupaka“, da je valjalo prihvatiti i da je pok. J. S. zbog stanja u kojemu je bio „predstojala smrt u roku od najviše 30-ak dana“, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima ona iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenim zahtjevima (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Valja kod toga imati na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što tužiteljica ocjenom dokaza nije zadovoljna i smatra da je već i iz provedenih dokaza i onih koje je predložila - a nisu provedeni, istinitim valjalo prihvatiti samo ono što ona tvrdi i njezino tumačenje istinitog (pogotovo o zdravstvenom, psihičkom stanju pok. J. S., o tome je li bio svjestan svojih postupaka), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidentice.

 

Tužiteljica pogrešno smatra i da je prvostupanjski sud trebao provesti i druge dokaze (saslušati i druge svjedoke, stranke - i provesti novo vještačenje, po trećem vještaku odgovarajuće struke), a da je i time što ih nije proveo počinio postupovnu povredu.

 

Zaključak o tome je li počinjena bitna postupovna povreda u situaciji kad sud ne prihvati svaki prijedlog stranke za provedbu predloženih dokaza zavisi od ocijene je li takvim postupanjem sud nezakonito (u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a) uskratio stranki mogućnost raspravljanja.

 

U odnosu na to tužiteljici je za odgovoriti da joj je u konkretnom slučaju raspravljanje o predmetu spora omogućeno već i time što je pozivana na ročišta na kojima se mogla izjasniti o provedenim dokazima i navodima tuženice, odnosno time što joj je dana prilika da predlaže dokaze i da prigovara provedenim dokazima i njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno sve ono što je predložila i zahtijevala ili našla potrebitim provesti (i što je time nezadovoljna) - jer su sudovi našli da je predmet spora dovoljno raspravljen već i s provedenim dokazima i da se već i njihovom ocjenom mogu utvrditi sve činjenice relevantne za odluku o tome predmetu, ne može s osnovom temeljiti stav o povredi počinjenoj po sudu.

 

Prethodno navedeno valja sagledati:

 

- polazeći od shvaćanja da se već provedeno vještačenje može ponoviti i provesti po drugom vještaku samo uz uvjete iz odredaba čl. 261. st. 2. i 3. ZPP-a: ako je nalaz vještaka iz obavljenog vještačenja nejasan, nepotpun ili u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima, odnosno ako mišljenje vještaka ima proturječnosti ili nedostataka, ili se pojavi osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ili sumnja ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka,

 

- uvažavajući da je u ovome predmetu prvostupanjski sud ocijenio (utvrdio), postupajući samo sa pripadajućom ovlasti vrednovati dokaznu snagu pojedinog dokaza, da ovdje nije riječ o prethodno navedenom slučaju (i ostvarenju uvjeta iz odredaba čl. 261. st. 2. i 3. ZPP-a) - jer (da) je nalaz sa mišljenjem vještaka „Medicinskog fakulteta sveučilišta u Z. i to prof. dr. sc. N. M., specijaliste psihijatra, subspecijaliste iz forenzičke i biologijske psihijatrije i prof. dr. sc. V. G., specijaliste interniste, subspecijaliste intenzivne medicine i specijaliste hitne medicine“ („da je sada pok. J. S. bio sposoban shvatiti značaj i posljedice svojih djelovanja, odnosno da je „bio sposoban za rasuđivanje“ i sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju 19. siječnja 2012.), valjano obrazložen, jasan i određen - ali i objektivan, stručan, sačinjen savjesno i u skladu sa pravilima znanosti i vještine - sa odgovorima na sva postavljena pitanja, pa (dakle) i na ona koja revidentica spominje u reviziji, takav - da ne daje razloge koji bi opravdavali da se vještačenje obnovi sa drugim (trećim) vještakom,

 

- da uvjeti iz odredaba čl. 261. st. 2. i 3. ZPP-a nisu ostvareni niti u situaciji usporedbe nalaza i mišljenja vještaka Medicinskog fakulteta sveučilišta u Z. sa nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka mr. sc. dr. med. A. G., specijaliste neuropsihijatra i specijaliste psihoterapije: „da ne može kategorički tvrditi da li je u vrijeme potpisivanja predmetnog ugovora pok. J. S. bio sposoban za rasuđivanje, ali da je sklon mišljenju da pok. J. S. u vrijeme potpisivanja ugovora o doživotnom uzdržavanju nije bio u stanju shvatiti značaj svojih djela“. Naime, ovaj posljednji nije u suprotnosti sa nalazom i mišljenjem vještaka Medicinskog fakulteta sveučilišta u Z. toliko ili tako da bi ovog činio upitnim ili nesigurnim i da bi (time) inicirao potrebu za novim, trećim vještačenjem: on je (obzirom da „sklonost mišljenju“ više upućuje na samo subjektivni osjećaj vještaka i ne može imati značaj nalaza i mišljenja, stručnog i objektivnog) nešto drugo: u onome bitnome on je neodređen, neadekvatan za utvrđenje činjenice zbog utvrđenja koje je vještačenje određeno i zbog toga neuporabiv, nepotpun,

 

- da, uostalom, navodima kojima se kroz prigovor o učinjenoj bitnoj povredi ocjenjuje nalaz i mišljenje vještaka, revidentica u suštini prigovara po nižestupanjskim sudovima utvrđenom činjeničnom stanju - što sa uspjehom nema ovlast činiti (već nevedeno: argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a).

 

Za istaći je kod toga i da okolnost broja nekih dokaza ne predstavlja nužno i mjerilo njihove kvalitete: o postojanju neke činjenice ne sudi se samo po brojnosti svjedoka koji o njoj svjedoče ili broju vještačenja koji se mogu provesti.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjev je tužiteljice (nećakinje i oporučne nasljednice sada pok. J. S.) na utvrđenje ništetnim Ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog između pokojnog J. S. kao primatelja i tuženice kao davateljice uzdržavanja - a koji je ugovor potvrđen od strane javne bilježnice V. M. pod posl. br. OU-9/12 od 19. siječnja 2012. Predmetom spora je „po drugopostavljenom tužbenom zahtjevu“ i zahtjev na utvrđenje pravne nevaljanosti istog ugovora.

 

Sporno je u revizijskom stupnju je li J. S. u vrijeme sklapanja Ugovora (19. siječnja 2012.), a obzirom na svoju životnu dob i narušeno zdravlje, mogao shvatiti značenje navedenog ugovora - ali i: je li tuženica mogla i morala znati da se J. S. nalazi u teškom zdravstvenom stanju, toliko da nije bilo neizvjesnosti u trajanju Ugovora. Tužiteljica drži:

 

- da u vrijeme sklapanja navedenog Ugovora pok. J. S. „sa punih ... godine života i teško narušenog zdravlja nije bio sposoban shvatiti značaj toga ugovora, odnosno svojih postupaka“, da se tada „nalazio na liječenju u Općoj bolnici Z. na postoperativnom oporavku“ pa je i „zbog komplikacija prilikom liječenja i teškog kako općeg tako i psihičkog stanja...nedugo nakon zaključenja predmetnog ugovora i to svega desetak dana nakon toga i preminuo“,

 

- da je tuženica „znala i morala znati da se pok. J. nalazi u teškom zdravstvenom stanju i da nakon zaključenja toga ugovora neće još dugo poživjeti“,

 

- da se tuženica „iako je takvu obvezu preuzela, ni na koji način nije brinula o sada pok. J. S. tih desetak dana njegova života, što znači da ona sama nije ispoštivala ugovorom preuzete obveze“.

 

Polazeći od toga da je osporena presuda, donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom čini (obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja) određeno pravno jedinstvo, temeljena na činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda - jasno izraženim u prvostupanjskoj presudi, u postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da „je predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju između pok. J. S. i tužene zaključen 19. siječnja 2012. i da je pok. J. S. umro ...“,

 

- da („međutim“) „s obzirom na aleatornost ugovora o doživotnom uzdržavanju, okolnost da je primatelj uzdržavanja umro kratko vrijeme nakon sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju ne čini sama po sebi ugovor pravno nevaljanim, ništavim“,

 

- da „ako je ugovor zaključen u uvjetima kada je bilo izvjesno da predstoji smrt primatelja uzdržavanja, kada je ugovor zaključen iskorištavanjem tuđe nevolje radi postizanja nerazmjerne imovinske koristi, takav je ugovor nemoralan i protivan dobrim običajima pa je kao takav ništav“: „međutim u ovom slučaju takvi uvjeti ne postoje...iz otpusnih pisma iz kojih proizlazi da je pok. J. S. otpušten doma na kućnu njegu uz preporuku uzimanja određenih tableta zasigurno ne proizlazi izvjesnost smrti J. S., a također iz iskaza javne bilježnice V. M., koji iskaz je sud prihvatio proizlazi da je zaključenje ugovora o doživotnom uzdržavanju bila izričita želja i volja samog J. S., te da je tužena i prije zaključenja predmetnog ugovora, neko kratko vrijeme pomagala J. S.“,

 

- da je „sada pok. J. S. bio sposoban shvatiti značaj i posljedice svojih djelovanja“, konkretno, 19. siječnja 2012. bio je kao primatelj uzdržavanja sposoban sklopiti prijeporni ugovor o doživotnom uzdržavanju sa K. L. (tuženicom) kao davateljicom uzdržavanja, „odnosno u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju sada pok. J. S. bio je sposoban za rasuđivanje“.

 

Na temelju takvog činjeničnog stanja, koje se u revizijskom stupnju ne može preispitivati, drugostupanjski sud je zahtjeve tužiteljice ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da „je pok. J. S. u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju od 19. siječnja 2012. bio sposoban za rasuđivanje i sklapanje navedenog ugovora u smislu čl. 276. st. 1. ZOO-a, pa slijedom toga navedeni ugovor nije ništav u smislu odredbe čl. 322. i čl. 323. ZOO-a, slijedom čega je glavni tužbeni zahtjev tužiteljice kojim se traži da se utvrdi da je predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju ništetan valjalo odbiti kao neosnovan“,

 

- da tužiteljica nije dokazala ono na čemu zahtjeve temelji: „da je predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju ništetan, što bi značilo da nije pravno valjan, osim iz razloga nesposobnosti pok. J. S. za rasuđivanje u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, i iz razloga što da je tužena znala da pok. J. S. nakon zaključenja predmetnog ugovora neće još dugo poživjeti“,

 

- da „u pogledu pak činjenične osnove - da tužena nije izvršavala ugovorom preuzete obveze uzdržavanja, za navesti je da bi neizvršavanje ugovorom preuzetih obveza, pod pretpostavkom da su točni, bili razlozi za eventualni raskid ugovora (konstitutivni tužbeni zahtjev), a ne zahtjev za utvrđenje da ugovor nije pravno valjan“: „slijedom gore navedenog, valjalo je eventualni tužbeni zahtjev tužiteljice kojim se traži da se utvrdi da je pravno nevaljan predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju, odbiti kao neosnovan“.

 

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

Stoga je reviziju tužiteljice valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

U odnosu na razloge revizije koji se odnose na takvu odluku te (time) odluku o prijepornim pitanjima i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva “, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge prvostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje u cijelosti prihvaća.

 

Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Općinskog suda u Zadru posl. br. P-1356/2012-51 od 1. srpnja 2016.

 

Revizijski sud tek primjećuje:

 

a) da je predmet spora pravilno raspravljen u smislu odredbe čl. 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO-a), prema kojoj: „Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.“, u svezi sa odredbom čl. 276. stavak 1., prema kojoj: „Za sklapanje pravovaljanog ugovora potrebno je da ugovaratelj ima poslovnu sposobnost koja se zahtijeva za sklapanje toga ugovora.“, odredbom čl. 247., prema kojoj: “Ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.“, te u svezi i sa odredbom čl. 249. stavak 3. istog Zakona, prema kojoj „Izjava volje mora biti učinjena slobodno i ozbiljno.“

 

U smislu tih odredaba ZOO-a, izjava volje da bi bila pravovaljana i stvarala učinke potrebne za sklapanje valjanog ugovora mora potjecati od osobe sposobne za rasuđivanje, a sve obzirom da osoba nesposobna za rasuđivanje ne može u pravnom smislu slobodno i ozbiljno izraziti svoju volju.

 

Kako je poslovna sposobnost, o kojoj je riječ u odredbi čl. 276. st. 1. ZOO-a, svojstvo osobe da vlastitim očitovanjima volje stvara pravne učinke, osoba koja nije sposobna štititi svoje interese te slobodno i ozbiljno izraziti svoju volju, odnosno koja nije svjesna svojih radnji i posljedica ili značenja ugovora i (time) nije sposobna za rasuđivanje, nema poslovnu sposobnost i ne može u smislu te odredbe sklapati pravovaljane ugovore - neovisno o tome što joj u vrijeme sklapanja ugovora nije bila oduzeta poslovna sposobnost: a budući da je ta odredba prisilne prirode - pravni posao sklopljen po osobi nesposobnoj za rasuđivanje valja tretirati protivnim prisilnom propisu i takvim (u smislu odredbe čl. 322. stavak 1. ZOO-a) ništavnim.

 

Sukladno tome, tužiteljica je, obzirom na naznačeni predmet spora - odluka o kojemu predmetu zavisi od odgovora na pitanje je su li u predmetnom slučaju ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 322. stavak 1. ZOO-a za utvrđenje ništavim navedenog Ugovora o doživotnom uzdržavanju, da bi uspijela s postavljenim zahtjevom i uopće nastali razlozi za ispitivanje postojanja tih pretpostavki, trebala (prije svega) dokazati postojanje činjenica na kojima je zahtjev temeljila, onih na koje se nastavno poziva i u reviziji: da je u trenutku sklapanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju nastup smrti J. S. (rođenog ..., a umrlog ...) bio izvjestan (pa da je tuženica upravo to iskoristila radi postizanja imovinske koristi) - ili da kod sklapanja ugovora pok. J. S. nije bio sposoban shvatiti značaj i posljedice svojih djelovanja: da je bio nesposoban za rasuđivanje, dakle - u duševnom stanju u kojemu nije bio sposoban shvatiti prirodu i značenje svog postupka (konkretnije: da nije znao da svoju imovinu ili njezin dio ostavlja određenoj osobi).

 

Međutim, kako je drugostupanjski sud ocjenom dokaza, a sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) - odnosno odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može s sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), utvrdio da tužiteljica nije dokazala istaknute činjenice, nije imao razloga njezin zahtjev ocijeniti osnovanim - i pravilno je primijenio materijalno pravo kada je taj zahtjev odbio.

 

b) da je osporena presuda temeljena i na pravilnom shvaćanju da svaki ugovor o doživotnom uzdržavanju mora po svojoj prirodi sadržavati i elemente aleatornosti - toliko da u vrijeme njegova sklapanja (a da bi bio valjan) ne bi smjelo biti poznato koliko će trajati i kolika će biti visina obaveze davatelja uzdržavanja u ispunjavanju ugovora: ali i da ovdje, u okolnostima konkretnog slučaja, sama činjenica što je tuženica u konačnom, a gledano samo prema vrijednosti onog što je po Ugovoru dala i visini troškova koje je imala u ispunjavanju Ugovora, moguće i prošla povoljnije - i stekla neku imovinsku korist u odnosu na te troškove, ne može taj Ugovor (pa i obzirom da iz utvrđenja sudova, pogotovo iz samog sadržaja ugovora i iskaza javne bilježnice saslušane kao svjedoka, proizlazi da je ugovor sklopljen sa izričito izraženom voljom i željom samog primatelja uzdržavanja) činiti ništavnim - kao što ga takvim ne može činiti niti to što je trajao kraće vrijeme ili što primatelj uzdržavanja nije bio zdrava osoba: te okolnosti mogu stvarati veću ili manju sumnju u razloge sklapanja Ugovora, u sadržaj volje stranaka o tim razlozima - ali same za sebe ne mogu dovoditi u pitanje navedenu aleatornost prijepornog Ugovora i ne mogu nadomjestiti dokaze za tvrdnju tužiteljice da je taj Ugovor ništavan.

 

c) da ugovore o doživotnom uzdržavanju načelno valja, kada su već sklopljeni, poštivati - i njihova se valjanost ne može dovoditi u pitanje samo osnovom sumnji u pobude za njegovo sklapanje, i to sumnji stvorenih zbog trajanja ugovora, odnosno koristi koje je davateljica uzdržavanja u konačnom ostvarila jer je ugovor trajao kraće vrijeme - i nezadovoljstva nasljednika primatelja uzdržavanja time što je ugovor postojao.

 

Zagreb, 9. lipnja 2020.