Poslovni broj: 26 Gž -320/2020-3

 

 

Poslovni broj: 26 Gž -320/2020-3

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka kao predsjednika vijeća, Sanje Bađun kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. D., OIB: ... iz Č., koju zastupa punomoćnica Ž. K.-T. odvjetnica u V., protiv tuženice R. H., OIB: ... koju zastupa O. d. o. u O., G.-u. o., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu broj P-563/2019-8 od 18. prosinca 2019., u sjednici vijeća održanoj 9. lipnja 2020.

 

p r e s u d i o  j e

 

              Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu broj P-563/2019-8 od 18. prosinca 2019.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom pod toč. I. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice da se utvrdi vlasnicom kč.br. 264/2 kuća kbr. 35 površine 60 m2 upisane u zk.ul. 548 k.o. Č. i da je tuženica dužna to priznati, te izdati tužiteljici valjanu tabularnu ispravu za upis prava vlasništva i zahtjev za naknadu troškova postupka od 6.100,00 kn sa zateznom kamatom. Toč. II. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženici trošak postupka od 3.000,00 kn.

 

Navedenu presudu, pravodobno izjavljenom žalbom, pobija tužiteljica zbog svih zakonskih žalbenim razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući ovome sudu preinačiti presudu i usvojiti zahtjev, odnosno podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu.

 

Žalba tužiteljice nije osnovana.

 

              Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje prava vlasništva na kč.br. 264/2 kuća kbr. 35 površine 60 m2 upisane u zk.ul. 548 k.o. Č. i izdavanje tabularne isprave za upis prava vlasništva, a činjenično se temelji na tvrdnjama da se od 1950. nalazi u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu nekretnine i da je temeljem dosjelosti stekla pravo vlasništva.

 

              Ocjenu neosnovanosti zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

 

              -da se tužiteljica obratila tuženici sa zahtjevom za mirno rješenje spora sukladno čl. 186.a ZPP-a;

 

-da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je na predmetnoj nekretnini (stanu) živjela 69 godina prije no što je otišla u dom za starije osobe, da je stan dobila na korištenje od tadašnje K. u Č. gdje je bila zaposlena i da je o tome dokumentacija zagubljena, da je njezina majka bila nositeljica stanarskog prava i da je nakon smrti majke plaćala najamninu za stan, te da je 2006., kada je dobila otpremninu od K., Fondu za privatizaciju podnijela zahtjev za otkup stana ali njezin predmet nije riješen;

 

-da iz iskaza tužiteljičinog sina B. D. proizlazi da je na predmetnoj nekretnini živio od rođenja zajedno s roditeljima i bratom, da su tužiteljičini roditelji također živjeli u tom stanu, da je tužiteljica plaćala najamninu za stan, da mu nije poznato tko je bio nositelj stanarskog prava i da je tužiteljica podnijela zahtjev za otkup stana;

 

-da je tužiteljica uz tužbu priložila zapisnik o bodovanju stana S. k. s. i. z. na području O. D. M. od 14. prosinca 1987. te poziv istog organa od 12. listopada 1988. skupu stanara radi dostave podataka vezano uz izvođenje velikih popravaka na koji su stanari odgovorili, između ostalog i tužiteljica dopisom od 17. listopada 1988.

 

Pozivajući se na čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne Novine br.: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., u daljnjem tekstu: ZV) koji propisuje dosjelost i čl. 18. ZV-a koji propisuje kada je posjed zakonit, istinit i pošten, prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica nije dokazala da bi njezin posjed bio zakonit jer nije dostavila niti jedan materijalni dokaz iz kojeg proizlazi da ima valjani pravni temelj za posjedovanje. Međutim, kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da je 2006. podnijela zahtjev za otkup stana, što znači da je znala da stan koji posjeduje nije njezin i da je za stan plaćala najamninu zaključuje da tužiteljica nije bila poštena posjednica stana i da nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva temeljem dosjelosti u smislu čl. 159. ZV-a.

 

U žalbi tužiteljica navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude te postoji niz proturječnosti između sadržaja spisa i zapisnika, kao i da je počinio daljnju povredu jer nije na zakoniti način ocijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Ističe da je sud zanemario činjenicu da se nalazi u samostalnom posjedu nekretnine od svog rođenja 1950. i da su prije toga u posjedu bili njezini roditelji, a koje vrijeme prvostupanjski sud nije uzeo u razmatranje prilikom utvrđivanja dugotrajnosti posjeda. Tijekom razdoblja posjeda punih 69 godina nitko joj nije osporio pravo na posjed, a da je bila u posjedu predmetnog stana dokazuje zapisnik o bodovanju stana i dopis SIZ-a O. D. M.. Ukazuje da je sada tužiteljica narušenog zdravstvenog stanja i nema drugih nekretnina za stanovanje osim predmetne, a firma u kojoj je radila K. Č. u vrijeme kada je bio moguć otkup stana se nalazila u stečaju i zbog toga nije bila u mogućnosti otkupiti stan jer nisu bili uređeni vlasničko-pravni odnosi. Nasuprot tome tuženica je formalno vlasništvo stana stekla tek 2006. temeljem izvansudske nagodbe sklopljene između T. z. p. k. i l. v. d.o.o. u stečaju Č., P. l. "L." d.o.o. u stečaju Č., R. H., H. f. z. p. Z., radnika i razlučnih vjerovnika od 27. siječnja 2006. Zaključno ističe da tuženica na nekretninu nikada nije polagala vlasnička prava, niti tražila da se iseli, time da je predmetni stan predstavljao ranije radničku baraku u koju je uložila novčana sredstva da bi bila podobna za stanovanje.

 

Protivno žalbenim navodima tužiteljice prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je presuda razumljiva i sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji imaju uporišta u sadržaju provedenih dokaza, te presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost, a nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

Iako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da tužiteljica nije bila poštena posjednica, isto nije od utjecaja na zakonitost presude jer je i pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 159. st. 1. ZV-a zahtjev tužiteljice neosnovan.

 

Odredbom čl. 159. st. 1. ZV-a je propisano da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Dakle, citirana zakonska odredba izričito propisuje da se vlasništvo temeljem dosjelosti stječe samo pod pretpostavkom da se radi o samostalnom posjedu, koji ima određenu kakvoću i traje određeno razdoblje. Prema čl. 11. st. 1. ZV-a tko stvar ili pravo posjeduje priznajući višu vlast posrednog posjednika nesamostalni je posjednik, a tko stvar posjeduje kao da je njezin vlasnik ili posjeduje pravo kao da je nositelj tog prava je samostalni posjednik.

 

Prema čl. 18. st. 3. ZV-a posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada, a prema st. 5. citirane odluke posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno. Tuženica nije osporila da je tužiteljica bila u poštenom posjedu stana, ali je istakla da je stan dan na korištenje temeljem Zakona o stambenim odnosima i da je tužiteljica temeljem Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo stan mogla otkupiti, što isključuje postojanje pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću jer tužiteljica nije stan koristila kao vlasnica već u najboljem slučaju kao nositeljica stanarskog prava ili član domaćinstva nositelja stanarskog prava.

 

Uzimajući u obzir iskaz tužiteljice iz kojega proizlazi da je njezina majka bila nositeljica stanarskog prava, da je tužiteljici priznato prvo korištenja stana nakon smrti majke i da je za stan plaćala najamninu, te da je nakon stečaja K. u Č. podnijela zahtjev za otkup stana Hrvatskom fondu za privatizaciju, tužiteljičin posjed od 1950. kao i posjed njezinih pravnih prednika (na koje se poziva) nema kvalitetu samostalnog tzv. vlasničkog posjeda u smislu čl. 11. st. 1. ZV-a.

 

Naime, u smislu citirane zakonske odredbe samostalni posjed postoji ako posjednik izvršava svoju faktičnu vlast na stvari kao da je vlasnik stvari (tzv. vlasnički posjed). Kako sama tužiteljica navodi da je stan dobila na korištenje i da je plaćala najamninu, da je podnijela zahtjev za otkup stana i da su svi ostali koji su dobili stanove na korištenje (kao ona) iste otkupili, to je evidentno da tužiteljica nije izvršavala samostalni posjed jer je znala da joj ne pripada vlasništvo stana, pa kako posjed nekretnine mora biti upravo samostalni da bi se temeljem dosjelosti moglo steći pravo vlasništva u smislu čl. 159. st. 1. ZV-a to je zbog navedenog razloga zahtjev tužiteljice neosnovan.

 

O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a upravo suprotno žalbenim navodima tužiteljice odluka je valjano obrazložena i moguće ju je ispitati.

 

Stoga je ovaj sud odbio žalbu tužiteljice i primjenom čl. 368. st. 2. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. I. izreke i primjenom čl. 380. toč. 2 ZPP-a presudu pod toč. II. izreke.

 

U Varaždinu 9. lipnja 2020.