Broj: Rev-x 206/10

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Damira Kontreca, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga, člana vijeća i mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz Z., zastupanog po punomoćniku K. B., odvjetniku u Z., protiv I-tuženice D. H. i II-tuženice B. F., obje iz S., kao nasljednice iza pok. I. H. iz S., koje zastupa punomoćnica J. B., odvjetnica u S., radi predaje stvari, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, posl. br. Gž-2364/08 od 21. svibnja 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Samoboru, posl. br. P-293/2003 od 7. veljače 2007., u sjednici održanoj  23. srpnja 2013.,

p r e s u d i o   j e

Odbija revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim se nalaže I-tuženici D. H. i II-tuženici B. F. iz S. da tužitelju predaju pletaći stroj 09048 L. pletaći stroj 09045 L. pletaći stroj 09050 L. i šivaći stroj O-283955 U. ili da isplati iznos 140.261,33 kn s pripadajućom zateznom kamatom, pod II izreke da tužitelju naknade parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom. Pod toč. II. – ispravno III. izreke naloženo je tužitelju da tuženicama naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 38.582,50 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv presude drugostupanjskog suda reviziju je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da revizijski sud prihvati reviziju, ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

I-tuženica D. H. i II-tuženica B. F. (dalje: tuženice), nisu odgovorile na reviziju tužitelja.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP) koji se primjenjuje temeljem čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine" broj 57/11) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ovo Zakona.

Ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno čl. 392. a. st. 1. ZPP.

U presudama su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, te se presude mogu ispitati, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Postupak pred nižestupanjskim sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku, ocjenom svakog dokaza i svih dokaza zajedno, sukladno čl. 8. i 7. ZPP, pa nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u  vezi sa čl. 7. i 8. ZPP. Drugostupanjski sud je ocijenio žalbene navode tužitelja koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom sporu, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 375. st. 1. ZPP.

U reviziji tužitelj analizira - ustvari ocjenjuje provedene dokaze, time čime se faktično prigovora pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, odredbom čl. 385. ZPP propisani su razlozi zbog kojih se revizija može izjaviti, a među njima nije razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, stoga revizijski razlozi u tom pravcu nisu ni uzeti u razmatranje. 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženice predaju pletaće - šivaće strojeve pojedinačno opisane u toč. I izreke prvostupanjske presude ili isplate iznos 140.261,33 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj imao sklopljen ugovor o investicijskom zajmu od 25. lipnja 1992. sa trgovačkim društvom P. d.o.o. export-import Z. iz S., (dalje: P. d.o.o.), koji je sklopljen po direktoru F. M.. Tim ugovorom tužitelj je pozajmio tom društvu iznos tadašnjih 129.000 DEM, time da se isto društvo obvezalo iznos tužitelju vratiti do 25. lipnja 1993. i namjenski ga iskoristiti za kupnju označenih strojeva koji će se instalirati u poslovnim prostorijama zajmoprimca u S. (toč. 6. ugovora). Istim ugovorom su se obvezali da ukoliko zajmoprimac - P. d.o.o. ne vrati tužitelju pozajmljeni iznos, navedeni strojevi, sirovine za proizvodnju čarapa i gotovi proizvodi su isključivo vlasništvo tužitelja. Utvrđeno je da zajmoprimac - P. d.o.o. tužitelju navedeni iznos nije vratio do određenog roka. Nadalje, utvrđeno je da pravni prednik tuženica sada pok. I. H. nije sudionik odnosno potpisnik predmetnog ugovora, a nije niti preuzeo prava i obveze iz tog ugovora. Utvrđeno je da je prednik tuženica sada pok. I. H. sklopio kao zakupodavac, ugovor o zakupu poslovnih prostorija od 10. veljače 1994. s navedenim trgovačkim društvom P. d.o.o. kao zakupcem, a ugovoren je samo zakup poslovnog prostora, a ne zakup stvari i navedenih strojeva. Kako je utvrđeno da su stranke predmetnog ugovora 10. veljače 1994. prednik tuženica I. H. i trgovačko društvo P. d.o.o., to tužitelj i prednik tuženica nisu ni u kakvom obveznopravnom odnosu. Iz iskaza svjedoka sudovi su utvrdili samo činjenicu da su strojevi za proizvodnju ženskih najlon čarapa iz Z., prevezeni i instalirani u poslovni prostor vlasništvo prednika tuženica pok. I. H., na adresi u S., (ali ne koji i čiji strojevi).

Iz tih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da tužitelj nije dokazao da je zajam po osnovu ugovora o investicijskom zajmu 25. lipnja 1992. (zaključen između tužitelja i P. d.o.o.) utrošen namjenski za kupnju navedenih strojeva odnosno da se radi o strojevima kupljenim tim zajmom. Naime, po osnovi tog ugovora tužitelj ima potraživanja prema trgovačkom društvu P. d.o.o. a ne prema pravnom predniku tuženica.

Pravilno su sudovi ocijenili da tužitelj nije dokazao da je vlasnik predmetnih strojeva, a niti da li se isti nalaze u posjedu tuženica kao pravnih slijednika sada pok. I. H. te da li uopće postoje (budući se ne nalaze na adresi tuženica odnosno poslovnog prostora u S.), kao i da je po osnovu ugovora o zakupu poslovnih prostorija (10. veljače 1994.) predmet zakupa bio poslovni prostor tuženika, a ne zakup stvari i strojeva.

Naime, u konkretnom slučaju tužitelj ugovorom o zakupu nije dokazao da su strojevi prevezeni i instalirani u poslovni prostor koji je u vlasništvu prednika tuženica (pok. I. H.),  S., niti da se nalaze na toj adresi, niti je dokazao koji su to strojevi i čiji su.

Prema odredbi čl. 162. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01 – dalje: ZV) da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtjeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovom posjedu.

Prema navedenom tužitelj nije dokazao da su predmetni strojevi njegovo vlasništvo, ni da se nalaze u posjedu tuženica.

Stoga, su odbijanjem tužbenog zahtjeva na predaju strojeva odnosno isplatu (jer se glede novčanog zahtjeva radi o alternativnom zahtjevu u odnosu na zahtjev na predaju, što je nedjeljiva činidba), sudovi pravilno primijenili materijalno pravo (odredbu čl. 162. st. 1. u vezi čl. 161. st. 1. ZV).

Stoga ne postoji revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP), kako to smatra revident.

Na temelju čl. 393. ZPP reviziju tužitelja valjalo je odbaciti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 23. srpnja 2013.