- 1 -              Rev 2810/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2810/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. o. d.d. Z., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku u Odvjetničkom društvu G. & P., Pisarnica R., protiv tuženika G. D. iz R., (OIB: ...), zastupanog po punomoćnici A. J., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu T. Z. J. i A. J. iz R., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-400/2016-2 od 6. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-1947/2012 od 18. prosinca 2015., u sjednici održanoj 9. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              I. Prihvaća se revizija tuženika i preinačuju povodom u reviziji naznačenog pitanja: "U kojem roku zastarijeva regresna tražbina osiguratelja prema njegovom osiguraniku isplaćene naknade štete oštećenom, a zbog vožnje pod utjecajem alkohola?",

 

presuda Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-400/2016-2 od 6. lipnja 2018. i presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-1947/2012 od 18. prosinca 2015. tako da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„1. Tuženik je dužan na ime regresa isplatiti tužitelju iznos u visini od 17.842,49 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. ožujka 2005. do 31. prosinca 2007. sukladno Uredbi o visini zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5%-tnih poena a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, sve u roku od 15 dana.

 

2. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak od 21.035,50 kuna, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, sve u roku od 15 dana.“

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Revizija tuženika povodom drugog u reviziji naznačenog pitanja odbacuje se kao nedopuštena.

 

II. Tužitelju se nalaže isplatiti tuženiku na ime naknade parničnog troška 22.910,50 kn (dvadesetdvijetisućedevetstodesetkunapedesetlipa) u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u točki I. izreke, u odluci kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju 17.842,49 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 11. ožujka 2005. do isplate, te u točki II. izreke, u odluci kojom je tuženik obvezan nadoknaditi tužitelju parnični trošak od 21.035,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 18. prosinca 2015. do isplate.

 

              Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, odnosno zbog pitanja (kako drži) važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Prijedlog tuženika je da se drugostupanjska presuda preinači tako da se tužbeni zahtjev odbije.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je djelomično osnovana i djelomično nedopuštena.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 6. lipnja 2018., dakle nakon što je (2. lipnja 2011.) na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11 - dalje: ZID ZPP-a/11), slijedom čega se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbama čl. 29. i 36. ZID ZPP-a/11 i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) na ovaj spor glede dopuštenosti podnesene revizije (budući da je podnesena kao izvanredna) primjenjuju novelirane odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), prema kojima stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji iz toga stavka 2. stranka treba (prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu 17.842,49 kn sa pripadajućim zateznim kamatama od 11. ožujka 2005. do isplate. Tužitelj drži da „se u ovoj parnici radi o regresnoj tražbini uslijed gubitka prava iz osiguranja, temeljem Zakona o osiguranju, a ne temeljem odredbi ZOO/91, zbog čega se glede zastare primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 371. ZOO/91. Pritom nije sporno:

 

- „da je tuženik, osobnim vozilom koje je bilo osigurano kod prednika tužitelja, 27. ožujka 2004. u noćnim satima doživio prometnu nezgodu, upravljajući vozilom iz L. prema R., da je u jednom trenutku prešao na suprotnu stranu kolnika i udario u parkirano vozilo na kojem je nastala totalna šteta te da je tužitelj isplatio štetu oštećeniku 10. ožujka 2005. u iznosu od 18.842,49 kn“,

 

- da „je tuženiku nakon nezgode alkotestiranjem utvrđena koncentracija alkohola od 1,30 g/kg“,

 

- da je tužitelj naknadio oštećeniku u prijepornoj nezgodi („trećem“) štetu 11. ožujka 2005., a tužbu u ovome postupku, u regresnoj parnici - po zahtjevu da mu tuženik vrati ono što je prethodno platio oštećenom, podnio 26. ožujka 2008.,

 

- da „je tuženik osporio postojanje uzročne veze između nastanka nezgode i vožnje pod utjecajem alkohola te je istaknuo prigovor zastare pozivajući se na odredbu čl. 380. st. 3. ZOO/91, uz obrazloženje da se tražbina tužitelja temelji na ugovoru o osiguranju od automobilske odgovornosti“.

 

Sporno je u revizijskom stupnju je li nastupila zastara tužiteljeva potraživanja.

 

Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio nalazeći po tuženiku istaknut prigovor zastare tužiteljeva potraživanja neosnovanim, a sve uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da se ovdje „ne radi o tražbini iz ugovora o osiguranju, već o tražbini osiguratelja prema osobi odgovornoj za štetu (koja je u nazočnom slučaju istovremeno i osiguranik)“,

 

- da time, a „kako je tužitelj isplatio oštećeniku štetu 11. ožujka 2005., a tužba je podnesena 26. ožujka 2008.“ - to valja zaključiti „da nije protekao zastarni rok iz čl. 371. ZOO/91, jer se primjenjuje opći zastarni rok, budući da za takav slučaj nije propisan poseban rok zastare“,

 

- da „u odnosu na pitanje zastare tužiteljeve tražbine, valja istaći da je, unatoč tome što je vozilo kojim je upravljao tuženik bilo osigurano od automobilske odgovornosti, u nazočnom slučaju došlo do gubitka prava iz ugovora o osiguranju, pa je tužitelj oštećeniku isplatio štetu na temelju zakonske a ne ugovorne obveze“: „naime, prema odredbi čl. 88. st. 1. Zakona o osiguranju, osiguranjem od automobilske odgovornosti obuhvaćene su i namjerno prouzročene štete te štete što nastanu uporabom vozila kojim je upravljala osoba koja za to nije ovlaštena. S obzirom na način nastanka nezgode te koncentraciju alkohola koja je utvrđena kod tuženika neposredno nakon nezgode, štetni događaj se ima smatrati namjerno prouzročenom štetom pa se na ovaj slučaj primjenjuje čl. 88. Zakona o osiguranju koji u st. 3. propisuje da društvo za osiguranje koje nadoknadi štetu iz st. 1. tog članka ima pravo na naknadu od osobe koja je odgovorna za štetu i to za isplaćeni iznos naknade štete, kamatu i troškove. Dakle, tužitelj je isplatio štetu koja je nastala na vozilu oštećenika na temelju Zakona te na temelju Zakona ima pravo zahtijevati isplatu tog iznosa od tuženika kao osobe koja je odgovorna za štetu, pri čemu je neodlučno što se radi o osobi koja je upravljala vozilom za koje je sklopljen ugovor o osiguranju“,

 

- da „nije postojala ugovorna obveza tužitelja na plaćanje štete oštećeniku, već je takva obveza propisana Zakonom, zbog čega se ne radi o tražbini iz ugovora o osiguranju, a posljedično tome se ne primjenjuje glede pitanja zastare ni odredba čl. 380. st. 3. ZOO/91, kako to pogrešno smatra tuženik. Kako za takav slučaj nije propisan poseban zastarni rok, primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina, propisan odredbom čl. 371. ZOO/91, pa kako je isplata oštećeniku izvršena 10. ožujka 2005., a tužba je podnesena 26. ožujka 2008., proizlazi da je pravilan zaključak suda prvog stupnja da u nazočnom slučaju zastara nije nastupila“.

 

Tuženik je protiv drugostupanjske presude, temeljene na takvome shvaćanju, podnio izvanrednu reviziju - uz navod da to shvaćanje nije pravilno, pa je u reviziji postavio pitanja:

 

1. "U kojem roku zastarijeva regresna tražbina osiguratelja prema njegovom osiguraniku isplaćene naknade štete oštećenom, a zbog vožnje pod utjecajem alkohola?",

 

2. "Da li je osiguratelj u konkretnom slučaju isplatio naknadu štete oštećenom temeljem ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti ili temeljem zakonske obveze?",

 

te istakao da su ta pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni obzirom da je osporena presuda u svezi tih pitanja utemeljena na shvaćanju suprotnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u svojim odlukama posl. br. Rev 56/00 od 8. srpnja 2004., posl. br. Rev 1432/10 od 4. travnja 2012. i drugim koje naznačuje.

 

U reviziji naznačeno pitanje pod 1. revizijski sud ocjenjuje važnim za odluku o predmetu spora ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: o njemu postoje u sudskoj praksi različita ili nejasna shvaćanja - koja je u ispunjavanju svrhe izvanredne revizije potrebno usaglašavati.

 

Međutim, revizijski sud je shvaćanje u svezi kojeg je postavljeno to prvo pitanje izrazio u više svojih odluka, pa primjerice i u odluci:

 

a) posl. br. Rev 1098/13-3 od 11. travnja 2017., prema kojoj:

 

"...Predmet spora je regresni zahtjev kojim tužitelj kao osiguratelj tuženika iz ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti zahtijeva od tuženika isplatu iznosa od 11.000,00 kn, jer je tuženik upravljajući automobilom pod utjecajem alkohola prouzročio štetu..., a koju štetu je tužitelj isplatio oštećeniku 9. prosinca 2004.

 

Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev zaključivši da tužiteljeva tražbina zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina propisanom odredbom čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) te da primjenom tog roka sporno potraživanje nije zastarjelo jer nije prošlo više od pet godina od isplate iznosa naknade štete do podnošenja tužbe (u konkretnom slučaju 2. prosinca 2009.). Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku odluku i odbio tužbeni zahtjev u cijelosti zaključivši kako se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba čl. 380. st. 3. ZOO-a, jer se radi o regresnom zahtjevu osiguratelja prema svojem osiguraniku iz ugovora o osiguranju te da se stoga primjenjuje zastarni rok od tri godine.

 

Tužitelj postavlja pitanje u pogledu roka zastare odnosno da li kod regresnog potraživanja osiguratelja prema svom osiguraniku iz ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti treba primijeniti zastarni rok od tri godine propisan odredbom čl. 380. ZOO-a ili se ima primijeniti opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 371. ZOO-a.

 

Obrazlažući razloge važnosti tužitelj se poziva na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3948/2006 od 17. prosinca 2008. kojom je zauzet stav da regresno potraživanje osiguratelja prema osobi koja je odgovorna za štetni događaj, pa bio to i osiguranik, zastarijeva u općem zastarnom roku iz čl. 371. ZOO-a.

 

O navedenom pravnom pitanju revizijski sud je u više odluka izrazio shvaćanje (primjerice Rev-56/00 od 8. srpnja 2004., Rev-1371/09 od 20. travnja 2010., Rev-1432/10 od 4. travnja 2012., Revx-420/14 od 9. rujna 2014., Revx 345/15 od 1. rujna 2015.) da takvo potraživanje zastarijeva u roku od tri godine, a zastarijevanje počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu štete oštećeniku.

 

Budući da je pobijana drugostupanjska presuda utemeljena na shvaćanju koje je podudarno sa tim shvaćanjem navedeno pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni....“

 

b) posl. br. Rev 2326/2016-2 od 13. ožujka 2019., prema kojoj:

 

„...Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 17.000,00 kn koji iznos je tužitelj isplatio trećoj osobi - oštećeniku na ime naknade štete prouzročene u štetnom događaju od 29. veljače 2002. skrivljenim ponašanjem tuženika, kao njegovog osiguranika.

 

U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno da je 29. rujna 2002. došlo do prometne nesreće u kojoj je oštećeniku...prouzročena šteta i to šteta...u visini 10.547,60 kn te šteta na automobilu u iznosu 5.202,40 kn, da je predmetnu nezgodu prouzročio tuženik upravljajući osobnim vozilom..., pri čemu je bio pod utjecajem alkohola od 0,89 g/kg, da je navedeni automobil bio osiguran kod tužitelja, da je tužitelj 4. siječnja 2010. oštećenoj osobi iz štetnog događaja za koji je tuženik kriv isplatio ukupan iznos 17.000,00 kn.

 

Na temelju navedenih utvrđenja sudovi su prihvatili predmetni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 17.000,00 kn pozivom na odredbe čl. 939. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) i čl. 87. st. 3. Zakona o osiguranju ("Narodne novine", broj 46/97, 116/99 i 11/02) zaključujući da je tužitelj dokazao pretpostavke za regresno potraživanje od tuženika. Pri tome su ocijenili da tražbina tužitelja nije zastarjela, jer da je tužitelj ustao tužbom na isplatu unutar zastarnog roka od pet godina propisanog odredbom iz čl. 371. ZOO, s obzirom da je štetni događaj nastupio 29. veljače 2002., isplata oštećeniku je izvršena 4. siječnja 2010., a da je tužba podnesena 25. siječnja 2013., kao i da se na konkretan slučaj ne primjenjuje trogodišnji zastarni rok.

 

U predmetnoj reviziji tuženik je postavio sljedeće materijalnopravno pitanje:

 

„Koliki je rok zastare u slučaju regresnog potraživanja osiguratelja prema svom osiguraniku temeljenog na gubitku prava iz osiguranja?“

 

Obrazlažući važnost postavljenog pitanja revident ističe da je ovaj sud o postavljenom pitanju, tj. u slučaju regresnog potraživanja osiguratelja prema svom osiguraniku temeljenog na gubitku prava iz osiguranja već zauzeo shvaćanje, te se poziva na odluke ovog suda broj Rev-x 345/15-2 od 1. rujna 2015., Rev-x 420/14-2 od 9. rujna 2014., Rev-1432/10-2 od 4. travnja 2012., Rev-1371/09-2 od 20. travnja 2010., Rev-56/00-2 od 8. srpnja 2004., pritom navodeći da shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi nije podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda o tom pitanju.

 

Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a st. 2. ZPP, u pobijanom dijelu i u okviru postavljenog materijalnopravnog pitanja, ovaj sud nalazi da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa zauzetim shvaćanjem ovog suda o tom pitanju.

 

Naime, odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO/05 - koji se primjenjuje u konkretnom slučaju) propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

 

Odredbom čl. 234. st. 3. ZOO/05 propisan je takav poseban rok zastare kod ugovora o osiguranju, te je propisano da tražbine osiguratelja iz ugovora o osiguranju zastarijevaju za tri godine.

 

Revizijski sud je u više odluka zauzeo pravno shvaćanje da regresno potraživanje osiguratelja prema svom osiguraniku iz ugovora o osiguranju, zastarijeva u roku od tri godine, te da zastarijevanje kod takvih regresnih tražbina počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku (tako ovaj sud u odlukama Rev-x 345/15-2 od 1. rujna 2015., Rev-x 420/14-2 od 9. rujna 2014., i dr.). Zbog navedenog osnovano revident navodi da je pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi u suprotnosti sa zauzetim pravnim shvaćanjem revizijskog suda o tom pravnom pitanju.

 

Naime, s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o regresnom zahtjevu osiguravatelja prema svom osiguraniku iz Ugovora o osiguranju, to takav zahtjev zastarijeva u roku od tri godine u smislu odredbe čl. 234. st. 3. ZOO kojom je propisan takav rok zastare kod ugovora o osiguranju.

 

Nadalje, predmetnu tužbu (ranije ovršni prijedlog) tužitelj je podnio 25. siječnja 2013.

 

S obzirom da zastara regresne tražbine osiguratelja prema svom osiguraniku počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku, a imajući na umu utvrđenje da je tužitelj 4. siječnja 2010. isplatio oštećeniku iznos 17.000,00 kn, to proizlazi da je već u trenutku podnošenja tužbe (ovršnog prijedloga javnom bilježniku) istekao trogodišnji zastarni rok, slijedom čega je utužena tražbina tužitelja zastarjela.

 

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP valjalo prihvatiti reviziju tuženika i presude sudova u postupku koji je prethodio reviziji u pobijanom dijelu preinačiti i platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika N. K. iz S. poslovni broj Ovrv-27/13 od 25. siječnja 2013. ukinuti i odlučiti kao u izreci (točka I. izreke)“.

 

Postupanje po takvim shvaćanjima (za slučaj kada se radi o tražbini osiguravatelja prema svom osiguraniku iz ugovora o osiguranju, a ujedno i o tražbini osiguravatelja prema osobi odgovornoj za štetu, dakle za slučaj „regresnog potraživanja osiguravatelja prema svom osiguraniku temeljenog na gubitku prava iz osiguranja“) predstavlja suđenje u skladu sa stabilnom, ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati.

 

Shvaćanje na kojemu je drugostupanjski sud temeljio osporenu presudu - a polazeći od kojeg je potvrdio prvostupanjsku presudu, suprotno je prethodno izraženim shvaćanjima revizijskog suda i takvo nije pravilno.

 

Slijedom toga, dakle - jer je drugostupanjski sud na pravilno i u potpunosti utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, valjalo je, povodom prvog pitanja iz revizije tuženika, preinačiti obje nižestupanjske presude i odlučiti kao u izreci ove odluke, u stavku I. izreke (na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a).

 

Sa time u svezi valjalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku iz osporene presude i tužitelja obvezati naknaditi tuženiku troškove koje je ovaj imao za potrebe vođenja ovoga postupka: sve u smislu odredbe čl. 166. st. 2. u svezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tbr. 10. toč. 6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14 i 118/14).

 

U odnosu na drugo u reviziji postavljeno pitanje - ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesene revizije za prihvatiti da to pitanje u ovome stupnju postupka (zbog razloga u svezi kojih je osporena presuda preinačena) nije važno za odluku o predmetu spora niti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Stoga je reviziju tuženika u odnosu na to pitanje valjalo odbaciti odlukom iz stavka I. izreke rješenja (primjenom odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a, prema kojoj: "Vijeće iz stavka 1. ovoga članka će reviziju iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona odbaciti i ako ocijeni da pravno pitanje zbog kojega je ona izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.").

 

Zagreb, 9. lipnja 2020.