- 1 -              Rev 2832/2018-3

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2832/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. M. iz Z., OIB ..., koju zastupaju punomoćnici D. P., A. G. i D. A., odvjetnici u Z., protiv tuženika Sveučilišta u Z., Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije, Z., OIB ..., kojeg zastupa H. R., odvjetnik u Z., odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-803/17-2 od 17. srpnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1927/14-48 od 20. ožujka 2017., u sjednici održanoj 9. lipnja 2020.,

 

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je u točki I. izreke odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice da se ništetnom utvrdi odredba članka 1. stavak 2. i 3. Ugovora o radu od 30. travnja 2008. sklopljenog između tuženika, kao poslodavca i tužiteljice, kao zaposlenika, a koja glasi: stavak 2.: „Utvrđuje se da je zaposlenik zasnovao radni odnos na određeno vrijeme kod poslodavca dana 20.03.2000. godine.“ i stavak 3.: „Radni odnos zaposlenika traje do 19.03.2011. godine“, te da se tuženiku naloži vratiti tužiteljicu na rad i omogući joj obavljanje ugovorenih poslova, da joj isplati razliku plaće u bruto iznosu od 452.678,91 kuna sa zateznim kamatama i razliku plaće u neto iznosu od 46.415,04 kuna uvećanu za pripadajuća davanja iz bruto plaće sa zateznim kamatama, u točki II. izreke naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka od 23.125,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. ožujka 2017. do isplate, dok je u točki III. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 41.913,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužiteljica podnosi reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno preinačiti pobijanu presudu.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer se pobijana presuda u svemu može ispitati budući da sadrži jasne i neproturječne razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor.

 

Protivno revizijskim navodima, sudovi nisu uvažili raspolaganja koja su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravima javnog morala stoga nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 4. u vezi s člankom 3. stavak 3. ZPP-a. Osim toga, nižestupanjski sudovi su odlučili o sadržaju upravo onog zahtjeva kojeg je i kako ga je postavila tužiteljica pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka prekoračenjem tužbenog zahtjeva iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a.

 

Drugostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude ocijenio sve žalbene razloge koji su od odlučnog značenja i označio razloge na koje pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi sa člankom 375. stavak 1. ZPP-a, koju revidentica opisno ističe u sadržaju revizije. Tužiteljica zapravo izražava nezadovoljstvo načinom na koji je drugostupanjski sud ocijenio i otklonio njezine žalbene navode, međutim, sama činjenica da sud pravnog lijeka nije prihvatio žalbene prigovore, ne znači da je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka koja mu se revizijom stavlja na teret.

 

Konačno, nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi članka 220. stavak 2. i 221. stavak 1. i 2. te članka 233. ZPP-a, naprotiv, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili sve postupovnopravne odredbe na koje se upire revizijom. Pritom, valja istaknuti da se navodi revidentice u kojima se osporava pravilnost primjene navedenih postupovnopravnih odredbi, u bitnome se svode na prigovore činjenične naravi kojima nema mjesta u revizijskom postupku, sve u smislu odredbe članka 385. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti prije navedenih odredbi ugovora o radu od 30. travnja 2008., sklopljenog između tuženika, kao poslodavca i tužiteljice kao radnice, vraćanje na rad i omogućavanje obavljanja ugovorenih poslova, te isplata razlike plaće sa zakonskim zateznim kamatama.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da iz odluke o zasnivanju radnog odnosa od 6. studenoga 1995. proizlazi da je tužiteljica zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme na radnom mjestu višeg tehničkog suradnika,

 

- da iz ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 31. ožujka 2000. proizlazi da je tužiteljica zasnovala radni odnos za obavljanje poslova u suradničkom zvanju mlađi asistent, koji ugovor o radu je dopunjen aneksom od 8. travnja 2004., te je tužiteljica temeljem tog dodatka ugovoru obavljala poslove u suradničkom zvanju asistenta,

 

- da je odlukom Fakultetskog vijeća od 30. ožujka 2004. tužiteljica izabrana u suradničko zvanje asistenta,

 

- da je prema ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 22. prosinca 2004. tužiteljica obavlja poslove u suradničkom zvanju asistenta, da se prema odredbi članka 1. ugovora potvrđuje postojeći radni odnos između tužiteljice i tuženika te činjenica da je tužiteljica kod tuženika zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme 6. studenoga 1995.,

 

- da je ugovorom o radu na određeno vrijeme od 30. travnja 2008. tužiteljica zasnovala radni odnos kod tuženika za radno mjesto viši asistent, da je u članku 1. stavak 1. tog ugovora potvrđen postojeći radni odnos između tuženika i tužiteljice, dok se u osporenom stavku 2. tog članka utvrđuje da je tužiteljica zasnovala radni odnos na određeno vrijeme 20. ožujka 2000., s tim da je prema također osporenom stavku 3. tog članka, ugovorom određeno da radni odnos tužiteljice traje do 19. ožujka 2011.,

 

- da je u sudskom postupku Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pr-1688/11 pravomoćno utvrđeno da tužiteljičin Ugovor o radu od 30. travnja 2008,. čije odredbe su u ovom postupku osporene kao ništetne, nije prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

 

Na temelju ovih utvrđenja, nižestupanjski sudovi su odbili zahtjev tužiteljice ne nalazeći da bi bile ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO), na temelju kojih bi sporne odredbe ugovora o radu od 30. travnja 2008. bile ništetne.

 

Tužiteljica u reviziji ustraje na prigovoru da tuženik nije postupio sukladno odredbi članka 119. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju („Narodne novine“, broj 123/03 - dalje: ZZDVO), izmijenjenoj člankom 2. Zakona o izmjenama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju („Narodne novine“, broj 174/04 - dalje: ZI ZZDVO), kada je s njom zaključio ugovor o radu na određeno vrijeme od 30. travnja 2008., pritom osporava i zaključak sudova da je taj ugovor „novi“ ugovor o radu. Prema navodima revidentice, ugovor o radu od 30. travnja 2008. je prema izmijenjenoj odredbi članka 119. ZZDVO-a trebao biti sklopljen na neodređeno vrijeme sukladno prethodno sklopljenom ugovoru o radu (ugovoru od 22. prosinca 2004.). Osporava i ocjenu nižestupanjskih sudova da je ugovor od 30. travnja 2008. sklopljen prema izmijenjenoj odredbi članka 119. stavak 4.  ZZDVO-a.

Pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da je tuženik postupio sukladno izmijenjenoj odredbi članka 119. stavak 1. ZZDVO-a kada je s tužiteljicom zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme 22. prosinca 2004. jer je stupanjem na snagu ZI ZZDVO tuženik, polazeći od noveliranog sadržaja članka 119. ZZDVO-a, u konačnici bio dužan zaključiti s tužiteljicom novi ugovor o radu u skladu s prethodno sklopljenom ugovorom o radu, dakle, ugovor o radu na neodređeno vrijeme, što je neupitno i uradio. Međutim, kako je to pravilno obrazložio drugostupanjski sud, navedena zakonska odredba ne sadrži izričitu zabranu koja bi sprječava tuženika i tužiteljicu, da naknadno tijekom radnog odnosa suglasnom voljom zaključuju nove ugovore o radu drukčijeg sadržaja.

 

Prema mjerodavnoj odredbi članka 119. stavak 1. ZZDVO-a (koja je izmijenjena člankom 2. ZI ZZDVO), s osobama koje su na dan stupanja na snagu Zakona zatečene na radnim mjestima znanstvenog novaka, mlađeg asistenta i asistenta, sklopit će se novi ugovor o radu za radno mjesto asistenta, sukladno prvom sklopljenom ugovoru o radu na određeno ili neodređeno vrijeme, najkasnije do 31. prosinca 2004., prema stavku 2., iznimno od stavka 1., osobe koje su nakon stupanja na snagu ovoga Zakona sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme, sklapaju novi ugovor o radu sukladno prethodno sklopljenom ugovoru o radu. Stavkom 3. određeno je da će se ugovor iz stavka 1. ovog članka sklopiti računajući od dana sklapanja prvog ugovora o radu, do isteka osam godina, na odgovarajućem radnom mjestu asistenta, ali je stavkom 4. propisano da prilikom sklapanja ugovora o radu za radno mjesto višeg asistenta, s osobama iz stavka 1. ovog članka, ukupno trajanje navedenog ugovora, ne smije prijeći jedanaest godina, računajući od dana sklapanja prvog ugovora o radu za radno mjesto znanstvenog novaka, mlađeg asistenta ili asistenta. Ugovor za radno mjesto višeg asistenta sklapa se sukladno prethodno sklopljenom ugovoru o radu na određeno ili neodređeno vrijeme. Konačno stavkom 5. propisano je da osobe koje su na dan stupanja na snagu Zakona zatečene na radnom mjestu višeg asistenta, zadržavaju postojeći ugovor o radu.

 

Slijedom toga, za pravilnu primjenu odredbe članka 119. ZZDVO-a prvotno je pravno relevantna činjenica da je tužiteljica u trenutku stupanja na snagu ZZDVO-a (15. kolovoza 2003.) imala zaključen ugovor o radu od 31. ožujka 2000. na radnom mjestu mlađeg asistenta i to na neodređeno vrijeme, dok je druga važna činjenica da je tužiteljica prije stupanja na snagu ZI ZZDVO (18. prosinca 2004.), sklopila dodatak ugovora o radu od 8. travnja 2004., temeljem kojeg je počevši od 1. travnja 2004. počela obavljati poslove asistenta. Slijedom toga je tuženik, budući da je u trenutku stupanja na snagu navedenih zakonskih odredbi tužiteljica imala zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, sukladno izmijenjenoj odredbi članka 119. ZZDVO-a, s tužiteljicom dana 22. prosinca 2004. zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto asistenta. Na takav je način tuženik postupio prema odredbi članka 119. ZZDVO-a jer je s tužiteljicom (najkasnije do 31. prosinca 2004. kako je to izrijekom bilo propisano) sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme sukladno ranije sklopljenim ugovorima o radu.

 

Protivno navodima revizije, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je tužiteljica slobodnom voljom zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme od 30. travnja 2008. za radno mjesto višeg asistenta, kao i da se radi o novom ugovornom odnosu koji je suglasnošću volja dviju ugovornih strana zaključen na određeno vrijeme, s tim da je trajanje tog ugovora utvrđeno sukladno posebnoj odredbi članka 119. stavak 4. ZZDVO-a.

 

Naime, navedena odredba propisuje da ukupno trajanje ugovora o radu za radno mjesto višeg asistenta ne može prijeći 11 godina od dana sklapanja prvog ugovora o radu za radno mjesto znanstvenog novaka, mlađeg asistenta ili asistenta. Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, vidljivo da je tužiteljica ugovorom o radu od 31. ožujka 2000. prvi puta zasnovala radni odnos za radno mjesto mlađeg asistenta, s tim da je radni odnos započeo 1. travnja 2000. Zbog toga, ukupno trajanje kasnije sklopljenih ugovora o radu koji se odnose na radno mjesto višeg asistenta ne može prijeći 11 godina računajući od 31. ožujka 2000.

 

Osim toga, pravilan je i zaključak sudova da je tuženik imao zakonsku mogućnost prilikom zaključenja ugovora o radu za radno mjesto višeg asistenta, na koje radno mjesto se tužiteljica prvi puta „raspoređuje“ ugovorom o radu od 30. travnja 2008., zaključiti ugovor o radu na određeno (odnosno neodređeno) vrijeme. To je zato jer odredba članka 119. stavak 4. ZZDVO-a predstavlja specijalnu pravnu normu i zapravo iznimku od pravila „sukladno ranije sklopljenim ugovorima o radu“ budući da dopušta zaključenje ugovora o radu na određeno vrijeme neovisno od ranije sklopljenih ugovora o radu. Stoga, ako ugovor o radu za radno mjesto višeg asistenta po zakonu može trajati najviše do 11 godina računajući od dana sklapanja prvog ugovora o radu za radno mjesto mlađeg asistenta, jedino što je tuženik u konkretnoj situaciji mogao je - zaključiti s tužiteljicom ugovor o radu na određeno vrijeme s rokom trajanja do 19. ožujka 2011., na koji način je upravo i postupio sukladno kogentnim odredbama ZZDVO-a.

 

Prema odredi članka 322. stavak 1. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Potpisivanjem ugovora tužiteljica je prihvatila je sadržaj ugovora, među ostalim i osporenih odredbe, s tim da tijekom postupka nije isticala bilo kakve razloge pobojnosti tog ugovora niti je tužbeni zahtjev postavljen u tom pravcu.

 

Slijedom navedenog i prema ocjeni revizijskog suda, sporne ugovorne odredbe nisu protivne ZZDVO-u, odnosno članku 322. stavak 1. ZOO-a pa posljedično tome nisu ni ostvarene pretpostavke za utvrđenje njihove ništetnosti.

 

Odredba članka 326. ZOO-a (naknadni nestanak uzroka ništetnosti i kad je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja) u materijalnopravnom smislu, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, uopće nije odlučna za odluku o konkretnom tužbenom zahtjevu. Stoga niti pozivanjem na pogrešnu primjenu te pravne norme revidentica ne može dovesti u pitanje materijalnopravnu pravilnost pobijane odluke.

 

Glede dijela odbijenog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na („restitucijske“) zahtjeve za vraćanje na rad i na isplatu razlike plaće, valja istaknuti da je njihovo odbijanje posljedica odluke o glavnom tužbenom zahtjevu na utvrđenje ništetnosti. Osim toga, revidentica u tom pravcu niti ne navodi određene razloge, stoga se u tom dijelu pobijana odluka, već uslijed nedostataka u sadržaju revizije nije ni morala ispitivati (članak 386. i 392.a stavak1. ZPP).

 

U svemu preostalom, revizijski sud utvrđuje da je drugostupanjski sud, iako to nije bilo odlučno za odluku o žalbi (niti tužbenom zahtjevu), dao pravno utemeljene odgovore na sve žalbene navode tužiteljice koji se nepotrebno ponavljaju i u reviziji.

 

S obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo ju je na temelju odredbe članka 393. ZPP-a odbiti i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 9. lipnja 2020.