Broj: Rev 1099/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ivana Mikšića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Dubrovnika, D., zastupanog po punomoćnici N. S., odvjetnici iz D., protiv I. tuženika T. Š. iz Z., II. tuženice L. R. iz Š., i III. tuženice L. K. iz Z., kao nasljednice prvotne III. tuženice S. T. iz D., zastupanih po punomoćnici B. S.-R., odvjetnici iz D., te IV. tuženice J. P. iz R., zastupane po punomoćniku D. P., odvjetniku iz D., uz sudjelovanje u postupku ustanove K. D. iz D., kao umješača na strani tužitelja i zastupanog po punomoćnici T. Đ., odvjetnici iz D., radi utvrđenja prava vlasništva te ništavosti ugovora i upisa, odlučujući o revizijama tužitelja i umješača na strani tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Dubrovniku posl. br. Gž-498/09-2 od 5. siječnja 2010., kojima je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. P-2317/05 od 26. travnja 2007., na sjednici vijeća održanoj 27. kolovoza 2013.,

 

r i j e š i o   j e

 

I. Revizije tužitelja i umješača na strani tužitelja protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim su odbijene njihove žalbe i potvrđeno prvostupanjsko rješenje (naznačeno presudom u stavku I. izreke) kojim je odbačena tužba na utvrđenje „da je rješenje o dozvoli upisa prava vlasništva Općinskog suda u Dubrovniku Z-278/97 od 26. siječnja 1998. ništavo i da ne proizvodi pravne učinke te da je provedeni upis prava vlasništva na ime tuženika T. Š., L. R. i S. T. pravno nevaljan“ odbijaju se kao neosnovane.

 

              II. Prihvaćaju se revizije tužitelja i umješača na strani tužitelja i ukida se presuda Županijskog suda u Dubrovniku posl. br. Gž-498/09-2 od 5. siječnja 2010. u dijelu kojim su odbijene njihove žalbe i potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. P-2317/05 od 26. travnja 2007. u dijelu stavaka II. i III. izreke - te presuda Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. P-2317/05 od 26. travnja 2007. u dijelu stavaka II. i III. izreke, u odluci kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja i odlučeno o obvezi tužitelja naknaditi parnični trošak, i predmet u tome dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

III. Odluka o troškovima povodom revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom, u stavku II. izreke, odbijeni su tužbeni zahtjevi koji glase:

 

              "1. Utvrđuje se da je ugovor o prodaji nekretnina sklopljen između tuženika T. Š., L. R. i S. T., kao prodavatelja i J. P., kao kupca, od 20. ožujka 2003., ovjeren po Javnom bilježniku A. K.-Z. iz Z. br. Ov-2761/03 od 20. ožujka 2003. i javnom bilježniku L. C. iz D. br. Ov-2284/03 od 9. travnja 2003., ništav i ne proizvodi pravne učinke.

 

              2. Utvrđuje se da je tužitelj temeljem čl. 362. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima vlasnik čest. zem. 191/3 i 194/1 z.ul. 1808 k.o. D..

 

              3. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Dubrovniku izvršiti brisanje uknjižbe prava vlasništva s imena J. P., T. Š., L. R. i S. T. te uspostaviti ranije zemljišnoknjižno stanje.

 

              4. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Dubrovniku izvršiti upis prava vlasništva na ime Grada Dubrovnika.

 

              5. Tuženici su dužni solidarno u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnične troškove."

 

              Prvostupanjskim rješenjem, naznačenim pogrešno presudom - u stavku I., odbačena je tužba s tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

              "Utvrđuje se da je rješenje o dozvoli upisa prava vlasništva Općinskog suda u Dubrovniku Z-278/97 od 26. siječnja 1998. ništavo i da ne proizvodi pravne učinke te da je provedeni upis prava vlasništva na ime tuženika T. Š., L. R. i S. T. pravno nevaljan."

 

              Ujedno je, u stavku III. izreke prvostupanjske presude, tužitelju i umješaču na strani tužitelja naloženo solidarno naknaditi parnični trošak, i to I. tuženiku, II. tuženici i III. tuženici od 253.760,00 kn, a IV. tuženici od 146.400,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom s rješenjem žalba tužitelja je odbijena, a žalba umješača na strani tužitelja djelomično prihvaćena i prvostupanjska presuda s rješenjem preinačena u točci III., u odluci o parničnom trošku, tako što je tužitelju naloženo naknaditi tuženicima dosuđeni parnični trošak.

 

              Protiv drugostupanjske presude s rješenjem kojima je potvrđena prvostupanjska presuda revizije su izjavili:

 

- tužitelj, zbog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a te pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužitelja je da se obje nižestupanjske presude s osporenim rješenjem ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje, podredno da se preinače i tužbeni zahtjev usvoji,

 

- umješač na strani tužitelja, „zbog svih razloga označenih u članku 385. st. 1. toč. 1. do 3. ZPP-a“. Prijedlog umješača je da se nižestupanjske odluke preinače.

 

              Tuženici od I. do III. odgovorili su na revizije i predložili da se one odbiju kao neosnovane.

 

              Revizije su osnovane u dijelu u kojemu se odnose na osporenu presudu.

 

Revizije nisu osnovane u dijelu u kojemu se odnose na osporeno rješenje kojim je tužba odbačena.

 

              Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je ugovor o prodaji nekretnina sklopljen 20. ožujka 2003. između T. Š., L. R. i S. T., kao prodavatelja, te J. P., kao kupca, ništav i ne proizvodi pravne učinke, kumuliran s zahtjevom da se tužitelj utvrdi (temeljem odredbe čl. 362. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima) vlasnikom nekretnina k.č.br. 191/3 i 194/1 iz z.k.ul. 1808 k.o. D. - te da se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Dubrovniku naloži izvršiti brisanje uknjižbe prava vlasništva na tim nekretninama s imena J. P., T. Š., L. R. i S. T., sve uz „uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja“ i upis prava vlasništva istih nekretnina na ime Grada Dubrovnika. Tužitelj drži da je vlasnik prijepornih nekretnina i da bi ga trebalo i u zemljišnim knjigama upisati takvim vlasnikom, a da je ugovor kojim su I. tuženik, II. tuženica i III. tuženica otuđili te nekretnine IV. tuženici ništavan i ne proizvodi pravne učinke obzirom su tim ugovorom predmetom raspolaganja bile njegove nekretnine.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

              - da je sada pok. A. Š. pok. F., prednik I. tuženika, II. tuženice i III. tuženice, 1955. kupio i 1956. uknjižio se kao vlasnik prijepornih nekretnina k.č.br. 191/3 i 194/1 iz  z.k.ul. 1808 k.o. D.,

 

- da je Rješenjem Sekretarijata za financije Narodnog odbora Kotara Dubrovnik od 28. studenoga 1957., a nakon što je rješenjem Narodnog odbora Općine Dubrovnik od 23. srpnja 1957. za to utvrđen opći interes, usvojen prijedlog kino poduzeća D. u D., kao korisnika eksproprijacije, „za eksproprijaciju nepokretnosti na kojima je izgrađeno ljetno kino S. u D.“ - i odlučeno da se “eksproprijacija vrši u korist općenarodne imovine“ te se ekspropriraju prijeporne nekretnine „čest.zem. 191/3 u površini od 97 m², te čest.zem. 194/1 u površini od 522 m², upisane u Z.U. 1808 k.o. D.“, s „objektom na nepokretnosti izgrađenim 1947.“, vlasnika A. Š. pok. F.,

 

- da je 2. prosinca 1957., a na temelju potvrde Sekretarijata za financije Narodnog odbora Kotara Dubrovnik od 28. studenoga 1957., u zemljišnim knjigama i na prijepornim nekretninama proveden upis zabilježbe navedenog postupka eksproprijacije,

 

- da je Rješenjem Imovinsko pravnog odjela Državnog Sekretarijata za financije od 24. listopada 1958. odbijena žalba koju je A. Š. pok. F., kao vlasnik prijepornih nekretnina, podnio protiv prethodno navedenog Rješenja o eksproprijaciji,

 

- da su i pored zabilježbe postupka eksproprijacije i donesenog pravomoćnog rješenja o eksproprijaciji - koje nije provedeno u zemljišnim knjigama, prijeporne nekretnine 6. lipnja 1960., a na temelju pravomoćnog rješenja tada nadležnog tijela od 29. siječnja 1960. - kojim je utvrđeno da su s 26. prosinca 1958., stupanjem na snagu tadašnjeg Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Službeni list" FNRJ, broj 52/58), nacionalizirane i postale društveno vlasništvo - kao građevinska zemljišta u užem građevinskom rajonu, uknjižene kao društveno vlasništvo s organom upravljanja Narodnim odborom Općine Dubrovnik, dok je A. Š., kao „prijašnji vlasnik“ tih nekretnina, na temelju odredaba čl. 38. i 39. istoga Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta na njima uknjižen kao nositelj prava korištenja „dok nadležni organ ne donese rješenje o predaji zemljišta u posjed općini ili drugoj osobi“,

 

- da su 19. veljače 1992., a na temelju Rješenja o nasljeđivanju donesenog iza pok. A. Š., kao nositelji prava korištenja prijepornih nekretnina upisani I. tuženik, II. tuženica, S. T. (prednica III. tuženice i ujedno prvotna III. tuženica) i njihova majka - svaki u ¼ dijela, s time da su I. tuženik, II. tuženica i S. T., prednica III. tuženice (kao u zemljišnim knjigama upisani „nositelji prava korištenja predmetnih nekretnina nacionaliziranih kao neizgrađeno građevinsko zemljište“), 7. veljače 1997., a na temelju Rješenja o nasljeđivanju i odredaba čl. 365. i 367. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96), upisani kao suvlasnici istih nekretnina - svaki u 1/3 dijela,

 

              - da su prijeporne nekretnine sada u zemljišnim knjigama upisane kao vlasništvo IV. tuženice, a taj je upis proveden na temelju kupoprodajnog ugovora kojeg je IV. tuženica 20. ožujka 2003. sklopila s I. tuženikom, II. tuženicom i S. T., kao prodavateljima nekretnina,

 

              - da je u predmetu posl. br. P-184/99, pokrenutom kod Općinskog suda u Dubrovniku tužbom I. tuženika, II. tuženice i S. T., u tome predmetu kao tužitelja, tuženik K. p. D. iz D. pravomoćnom presudom obvezan tužiteljima platiti 381.840,00 kn s zateznim kamatama, a sve na ime naknade za korištenje prijepornih nekretnina u razdoblju od ožujka 1997. do svibnja 2002.,

 

- da je u istome predmetu pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. P-184/99 od 6. lipnja 2006. odbijen prijedlog Javne ustanove K. D., pravnog slijednika K. p. D. iz D., za ponavljanje postupka zbog razloga predviđenog odredbom čl. 421. st. 1. toč. 10. ZPP-a, s obrazloženjem da isprave na kojima se taj prijedlog temelji „ukazuju da je tek bila dovršena prva faza postupka izvlaštenja (utvrđivanje općeg interesa), a ne i proveden postupak u cijelosti i doneseno konačno rješenje o izvlaštenju (eksproprijaciji)“, odnosno da „započeti postupak izvlaštenja nije dovršen donošenjem rješenja o izvlaštenju“,

 

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. P-716/98 od 12. travnja 2000. prihvaćen tužbeni zahtjev I. tuženika, II. tuženice i S. T., u tome predmetu kao tužitelja, na obvezivanje tuženika K. p. D. predati tužiteljima u posjed čest.zem. 191/3 k.o. D., dok je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. P-1010/01 od 11. rujna 2002. prihvaćen tužbeni zahtjev istih tužitelja i na predaju u posjed čest.zem. 194/1 k.o. D., s time da je pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. P-1010/01-95 od 27. listopada 2006. odbijen prijedlog Javne ustanove K. D., pravnog slijednika K. p. D. iz D., za ponavljanje postupka u predmetu dovršenog navedenim pravomoćnim presudama Općinskog suda u Dubrovniku zbog razloga predviđenog odredbom čl. 421. st. 1. toč. 10. ZPP-a, s obrazloženjem (uz ostalo) da iz isprave na kojima se taj prijedlog temelji „ne proizlazi da su predmetne nekretnine bile eksproprirane“.

 

Drugostupanjski sud je zahtjeve na utvrđenje da ugovor o prodaji nekretnina sklopljen 20. ožujka 2003. između T. Š., L. R. i S. T., kao prodavatelja, te J. P., kao kupca, ne proizvodi pravne učinke - te da je tužitelj (temeljem odredbe čl. 362. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima) vlasnik nekretnina k.č.br. 191/3 i 194/1 iz z.k.ul. 1808 k.o. D., kao i zahtjev na obvezivanje zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Dubrovniku izvršiti brisanje uknjižbe prava vlasništva na tim nekretninama s imena J. P., T. Š., L. R. i S. T., sve uz „uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja“ i upis prava vlasništva istih nekretnina na ime Grada Dubrovnika, ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje da tužitelj (odnosno njegov pravni prednik, bivša Općina Dubrovnik), obzirom nije bio nositelj prava korištenja predmetnih nekretnina (jer je to prema upisu u zemljišnim knjigama bio A. Š., a potom su to bili njegovi nasljednici), nije mogao 1. siječnja 1997. na temelju odredbe čl. 362. st. 1. ZV-a postati njihovim vlasnikom, a da „odluka donesena u postupku eksproprijacije predmetnih nekretnina nije od značaja za ishod ove parnice jer nije tužiteljev prednik bio korisnik eksproprijacije već K. p. D.“.

 

Izloženo shvaćanje drugostupanjskog suda nije pravilno.

 

U razmatranju predmeta spora ovdje valja poći od odredbe čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 - dalje: ZV-a) koja glasi: „Stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.“, a koju valja adekvatno primijeniti i na stjecanje prava u smislu odredaba čl. 360. toga Zakona prema kojima:

 

- stavak 1., “Pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu postalo je pretvorbom nositelja toga prava - pravo vlasništva one osobe koja je pretvorbom postala sveopći pravni slijednik dotadašnjega nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar sposobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije.“,

 

- stavak 2., “Pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu osobe koja se do stupanja na snagu ovoga Zakona nije pretvorila u subjekt prava vlasništva, postaje stupanjem na snagu ovoga Zakona pravo vlasništva dotadašnjega nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar sposobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije.“.

 

Konkretno, o pravu tužitelja iz postavljenih zahtjeva valjalo je odlučiti (u smislu odredbe čl. 388. st. 2. ZV-a) „prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku“ kada je odlučeno o eksproprijaciji prijepornih nekretnina - ali i, budući su od tada pa do stupanja na snagu ZV-a nekretnine u zemljišnim knjigama bile upisane u društvenom vlasništvu - s poznatim nositeljem prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja, prema odredbama zakona koje su bile na snazi kada se vršila pretvorba toga (društvenog) vlasništva, dakle ne kako je to učinjeno osporenom presudom: uz pravno shvaćanje da tužitelj nije vlasnik prijepornih nekretnina već i samo stoga što njegov prednik nije u rješenju o eksproprijaciji naznačen korisnikom eksproprijacije i što 1. siječnja 1997. nije u zemljišnim knjigama bio upisan kao nositelj prava korištenja predmetnih nekretnina - obzirom je to bio A. Š..

 

Pritom je trebalo imati na umu:

 

- da je pravomoćno rješenje o eksproprijaciji (doneseno prema Zakonu o eksproprijaciji objavljenim u "Službenom listu FNRJ", broj 12/57) bila osnova za prijelaz eksproprirane nekretnine u društveno vlasništvo, i to čak i neovisno je li doneseno rješenje za naknadu eksproprirane nekretnine i što nije na ovoj izvršena promjena u katastarskoj evidenciji i zemljišnim knjigama, pa prijašnji vlasnici ili korisnici eksproprirane nekretnine nisu mogli s pravno relevantnim učincima takvog raspolaganja otuđiti ili opteretiti nekretninu obuhvaćenu rješenjem o eksproprijaciji: eksproprijacijom je nekretnina postala društveno vlasništvo u trenutku kada je rješenje o eksproprijaciji postalo pravomoćno, a s tim trenutkom prijašnji vlasnici ili korisnici su prestali biti vlasnici ili korisnici eksproprirane nekretnine i njome više nisu mogli raspolagati,

 

- da je zabilježba upis kojim su se činile vidljivim mjerodavne okolnosti za koje je zakonom određeno da ih se može zabilježiti u zemljišnim knjigama i kojim su se mogli zasnovati određeni pravni učinci kada je to predviđeno zakonom, tako da kada se radilo o upisu zabilježbe postupka eksproprijacije - kao ovdje, a dopuštenog s ciljem da se vidljivim učine određeni odnosi i činjenice određene zakonom, zabilježba je imala za posljedicu da se nitko nije mogao i ne može s uspjehom pozivati na to da za te određene odnose i činjenice nije znao niti morao znati (prema pravnim pravilima sadržanim u § 8. toč. 3., § 20. i § 59. bivšeg Zakona o zemljišnim knjigama od 1. srpnja 1930., koja su se primjenjivala pozivom na odredbu čl. 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije).

 

S prethodno navedenim odredbama i shvaćanjem u svezi, a polazeći od utvrđenja da su prijeporne nekretnine ipak bile obuhvaćene pravomoćnim rješenjem o eksproprijaciji, odlukom donesenom u upravnom postupku i prema sadržaju koje su prešle u društveno vlasništvo i u „korist općenarodne imovine“ korisnika eksproprijacije kino poduzeća D. u D. - koji je vršio i posjed tih nekretnina, dakle utvrđenja na kojemu nisu temeljene i pravomoćne presude Općinskog suda u Dubrovniku donesene u predmetima posl. br. P-184/99, posl. br. P-716/98 i posl. br. P-1010/01 (u kojima su prihvaćena utvrđenja: da „ne proizlazi da su predmetne nekretnine bile eksproprirane“, odnosno „da je tek bila dovršena prva faza postupka izvlaštenja - utvrđivanje općeg interesa, a ne i proveden postupak u cijelosti i doneseno konačno rješenje o eksproprijaciji“ - i da „započeti postupak izvlaštenja nije dovršen donošenjem rješenja o izvlaštenju“), u predmetu je trebalo raspraviti i utvrditi:

 

- je li doneseno rješenje o eksproprijaciji od 28. studenoga 1957. stvorilo navedene učinke pravomoćnog rješenja o eksproprijaciji, odnosno je li njime došlo do prijelaza prijepornih nekretnina u društveno vlasništvo - uz prestanak prava vlasništva ranijeg vlasnika, kako to proizlazi iz njegovog sadržaja,

 

- ako su prijeporne nekretnine prešle u društveno vlasništvo, je li na njima nositelj prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja postalo kino poduzeće D. kao u rješenju o eksproprijaciji navedeni korisnik ekspropriranih nekretnina (obzirom je riječ o nekretninama koje su se već i tada koristile kao ljetno kino S. odnosno obzirom je eksproprijacija izvršena „u korist općenarodne imovine“), i što je bilo s imovinom toga poduzeća: tko je u smislu odredaba Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća ("Narodne novine", broj 19/91, 83/92, 84/92, 2/94, 9/95), koji je na snagu stupio 1. svibnja 1991., ili odredbe čl. 47. Zakona o privatizaciji ("Narodne novine", broj 21/96, 71/97 i 73/00), koji je na snagu stupio 22. ožujka 1996., a prema kojoj: „Dionice, udjeli, stvari i prava koji nisu procijenjeni u vrijednosti društvenog kapitala pravne osobe na temelju Zakona o pretvorbi, prenose se Fondu, ako ne postoje razlozi za obnovu postupka, odnosno ako prijenos ne utječe na postojeću tehnološku cjelinu.“, njegovom pretvorbom stekao pravo vlasništva imovine na kojoj je do tada bio nositelj prava upravljanja, odnosno korištenja,

 

- ima li Odluka Komisije Vlade Republike Hrvatske za rješavanje sporova o pravima općina, gradova i županija od 6. prosinca 1997., a na kojoj (uz ostalo) tužitelj temelji tužbeni zahtjev, ukoliko je donesena prema odredbi čl. 3. st. 2. Zakona o Vladi Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 41/90, 8/91, 14/91, 53A/91, 9/92, 55/92 i 29/94) - prema kojoj "Vlada ili od nje ovlašteno ministarstvo upravlja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske, ako zakonom nije drukčije određeno", značaj koji joj tužitelj daje: značaj odluke državnog tijela kojom je 1997. (u smislu odredaba čl. 114. st. 1. i 126. st. 1. ZV-a) tužitelj stekao vlasništvo prijepornih nekretnina upravo od Republike Hrvatske - ako je ova prethodno stekla te nekretnine u vlasništvo na temelju zakona s ovlašću da u okviru vlasničkopravnih ovlaštenja ovima i raspolaže, a sve imajući na umu i da je u smislu odredbe čl. 58. st. 2. Zakona o upravljanju državnom imovinom ("Narodne novine", broj 145/10 i 70/12) Hrvatski fond za privatizaciju prestao s radom 31. ožujka 2011. i da su prema odredbi stavka 4. toga članka nekretnine u vlasništvu Hrvatskog fonda za privatizaciju (dakle i one koje je stekao u smislu odredbe čl. 47. Zakona o privatizaciji) na dan 31. ožujka 2011. godine postale vlasništvo Republike Hrvatske.

 

Obzirom je zbog izloženog i pogrešnog pravnog shvaćanja izostao pravilan pristup predmetu spora - tako da u postupku koji je prethodio ovome iznijeto činjenično stanje relevantno za odlučivanje o tome predmetu nije raspravljeno i utvrđeno i (zbog toga) ne postoje razlozi za preinačenje osporene presude, to je valjalo primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a prihvatiti revizije tužitelja i umješača na strani tužitelja te ukinuti obje nižestupanjske presude u osporenom dijelu, odlukom kao u stavku II. izreke ovoga rješenja - i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će postupiti u skladu s prethodno iznijetim shvaćanjem - uvažavajući i navedeno shvaćanje o djelovanju upisa zabilježbe postupka eksproprijacije, a nakon kojeg upisa otuđenje nekretnina u pogledu kojih je stavljena zabilježba ne može imati pravnog učinka, te ovisno o rezultatu ocjene svih činjenica relevantnih za odluku - ponovno odlučiti o zahtjevima tužitelja, i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka - odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a.

 

Kako odluka o trošku postupka ovisi o konačnom rješenju spora, valjalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku iz nižestupanjskih odluka - samo u osporenom dijelu, te predmet i u tome dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Za konačnu odluku ostavljaju se i troškovi podnesenih revizija (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

 

U odnosu na rješenje drugostupanjskog suda kojim su odbijene žalbe tužitelja i umješača na strani tužitelja i potvrđeno prvostupanjsko rješenje (naznačeno presudom u stavku I. izreke) kojim je odbačena tužba na utvrđenje „da je rješenje o dozvoli upisa prava vlasništva Općinskog suda u Dubrovniku Z-278/97 od 26. siječnja 1998. ništavo i da ne proizvodi pravne učinke te da je provedeni upis prava vlasništva na ime tuženika T. Š., L. R. i S. T. pravno nevaljan“ revizije tužitelja i umješača na strani tužitelja su dopuštene u smislu odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, ali nisu osnovane.

 

Prema odredbama čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a tužbenim zahtjevom može se tražiti utvrđenje postojanja odnosno nepostojanja kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kada tužitelj ima kakav drugi pravni interes za takav zahtjev.

 

Tužba na utvrđenje može se na temelju prethodno iznijetih odredaba podnijeti samo u zakonom određenim slučajevima, ali se u smislu istih odredaba njome ne može zahtijevati utvrđenje pravne nevaljanosti upisa („ništavosti odluke i da ne proizvodi pravni učinak“) provedenog u zemljišne knjige na temelju odluke suda: odluka suda, sve i da je nezakonita, postaje pravomoćna ako je stranka nije pobijala pravnim lijekovima u roku propisanom odredbama ZPP-a - i utvrđenje njezine ništavosti, a obzirom je postala pravomoćna i egzistentna, ne može biti predmetom parničnog postupka.

 

Stoga, a budući su nižestupanjski sudovi pravilno postupili kada su odbacili tužbu s takvim zahtjevom, to je revizije podnesene protiv te odluke valjalo odbiti kao neosnovane - odlukom iz stavka I. izreke ovoga rješenja (na temelju odredbe čl. 393. u svezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP-a).

 

U Zagrebu, 27. kolovoza 2013.