- 1 -              Rev-x 756/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 756/2014-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika A. V. iz S., kojeg zastupa punomoćnica D. M., odvjetnica u S. (dalje: tužitelj), protiv tuženika-protutužitelja Z. M., OIB: …, iz L. R. (dalje-tuženika), radi isplate i utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv dijela presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-1008/13 od 20. veljače 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj IIP-1383/06 od 14. lipnja 2013., u sjednici održanoj 9. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 42.965,00 USD s pripadajućom zateznom kamatom kako je to opisano kao pod toč. I. izreke, dok je za više zatražen iznos od 14.175,00 USD tužbeni zahtjev odbijen kao i pod toč. II. izreke tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da mu tuženik isplati iznos od 45.965,00 USD protuvrijednosti u kunama. Pod toč. III. izreke odbijen je protutužbeni zahtjev za utvrđenje da glede zahtijevanog novčanog iznosa postoji ugovorni odnos djelomično vraćenog kamatnog zajma ukupnog iznosa kunske protuvrijednosti od 100.000,00 USD kojeg sačinjavaju glavnice i pribrojene ugovorne kamate obračunate po stopi u rasponu od 28%-15. Pod toč. IV. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 44.585,44 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu toč. I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, te u toč. III. i IV. izreke.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju s pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08-ispr., 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14- Odluka USRH, dalje: ZPP) i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se usvoji revizija.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Drugostupanjski sud je u žalbenom postupku postupio u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP i u obrazloženju presude ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom sporu, pa stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP, a time nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji o postojanju obveze tuženika iz ugovora o zajmu za osiguranje koje tražbine je tuženik izdao 7. listopada 2000. vlastitu mjenicu kojom se obvezao tužitelju isplatiti kunsku protuvrijednost iznosa od 57.140,00 USA $ na dan 1. siječnja 2001.

 

Nižestupanjski sudovi pošli su od slijedećih utvrđenja:

 

- da isprava od 7. listopada 2000. predstavlja vlastitu mjenicu i to mjenicu bez protesta koju je tuženik kao fizička osoba izdao tužitelju kao fizičkoj osobi,

 

- da mjenica nije udovoljavala uvjetima za naplatu u ovršnom postupku,

 

- da je tužitelj tuženiku pozajmljivao njemačke marke i američke dolare tijekom 1997., 1998., 1999. i 2000., te da je pozajmnica koja je dana u njemačkim markama u cijelosti vraćena od strane tuženikova brata kojemu je tuženik prodao svoj idealni dio stana i time podmirio dug od 70.000,00 DEM,

 

- da je na svaki zajam u američkim dolarima ugovorena zatezna kamata od 15% godišnje,

 

- da su stranke zaključivale ugovor o zajmu u stranoj valuti 1998., 1999. i 2000. kada je u Republici Hrvatskoj pozajmljivanje strane valute između domaćih fizičkih osoba bilo zakonom zabranjeno prema odredbi čl. 10. st. 3. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlata ("Narodne novine", broj 91a/93, 36/98, 32/01),

 

- da je pravna osnova tražbine tužitelja stjecanje bez osnove iz razloga što se radi o ništavim pravnim poslovima u smislu odredbe čl. 103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96,  112/99 i 88/01 - dalje: ZOO),

 

- da se tuženikova obveza vraćanja devizne svotu koju je primio po osnovi ugovora o zajmovima temelji na odredbi čl. 104. st. 1. u vezi s čl. 210. ZOO, jer su ugovori sklopljeni protivno prinudnom propisu,

 

- da je ništavost ugovora o osnovnom poslu zajmu povukla i ništavost akcesornih uglavaka (sporazuma o ugovornim kamatama koja su vezana uz postojanje glavne obveze), pa da stoga tužitelj nema pravo potraživati obračunate ugovorne kamate na iznos zajma,

 

- da nije osnovan prigovor zastare potraživanja, jer su ugovori o zajmu sklopljeni 1998., 1999. i 2000. pa nije protekao petogodišnji zastarni rok od podnošenja tužbe (2001.),

 

- da prigovor zastare nije sagledan kroz mjenični spor kao objektivni prigovor, već kao subjektivni koji proistječe iz osnovnog pravnog posla zajma, a i da jest ne bi bio osnovan jer takav zahtjev zastarijeva za tri godine računajući od dospjelosti (1. siječnja 2001.).

 

Na temelju takvih utvrđenja sudovi su ocijenili da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan za iznos od 42.965,00 kn, dok su preostali iznos odbili kao neosnovan, utvrdivši da se mjenično potraživanje tužitelja temelji na ugovoru o zajmu deviznih sredstava koji je ništavan, da je u mjeničnopravnim odnosima sužena mogućnost isticanja prigovora što proizlazi iz načela mjenične strogosti i načela neposrednosti u tim odnosima, ali da osim objektivnih prigovora u smislu čl. 16. st. 1. Zakona o mjenici ("Narodne novine", broj 74/94, dalje: ZM) postoji mogućnost isticanja subjektivnih prigovora odnosno da se u ovom mjeničnom sporu moglo raspravljati o materijalnopravnim prigovorima iz osnovnog posla - zajma.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 354. ZPP).

 

Razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revident temelji na tvrdnji o pogrešnoj primjeni odredbe čl. 446. st. 2. ZPP ističući da je tužbu trebalo odbaciti kao nedopuštenu u situaciji kad sud ocijeni da razlozi koje je tužitelj naveo ne opravdavaju njegov pravni interes za podnošenje tužbe za izdavanje platnog naloga. Pritom se revident pozvao na odluku Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-1224/00 sa zauzetim pravnim shvaćanjem da je mjenica s klauzulom „bez protesta“, ako protest nije potreban za zasnivanje tražbine, vjerodostojna isprava u smislu čl. 28.st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 58/96 i 29/99 - dalje: OZ) pa da je stoga tužitelj na temelju mjenice trebao pokrenuti ovršni postupak, a ne parnični postupak.

 

Tvrdnja revidenta nije osnovana.

 

U predmetnoj parničnoj stvari tužba nije podnesena na temelju odredbe čl. 446. ZPP (kao tužba radi izdavanja platnog naloga), već je podnesena redovna tužba radi isplate novčanog iznosa stečenog bez osnove. Ovaj zahtjev tužitelj ne temelji na nekoj od vjerodostojnih isprava iz odredbe čl. 446. st. 2. ZPP koje bi obvezivale tužitelja ili sud na ostvarivanje pravnog interesa u mandatnom postupku.

 

Kako je u konkretnom slučaju riječ o zahtjevu koji proizlazi iz ugovora o zajmu kao osnovnog posla, te je tužbeni zahtjev prihvaćen na temelju odredbe čl. 210. ZOO, navedeni revizijski navodi su sasvim neodlučni.

 

Stoga nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koju tuženik ukazuje.

 

Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Zagreb, 9. lipnja 2020.