- 1 -              Rev 439/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 439/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. J. iz M., , koju zastupa punomoćnik D. L., odvjetnik u M., protiv tuženika J. d.o.o. sa sjedištem u M., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-439/2019-2 od 11. srpnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-1241/09 od 5. lipnja 2012., u sjednici održanoj 9. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-439/2019-2 od 11. srpnja 2019., u dijelu koji se odnosi na glavnu stvar, kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-439/2019-2 od 11. srpnja 2019., u dijelu koji se odnosi na troškove postupka, kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

              Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je nedopuštenom utvrđena odluka o poslovno uvjetovanom otkazu o radu i utvrđeno da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, tuženiku je naloženo vratiti tužiteljicu na poslove koje je obavljala prije otkaza, odnosno odgovarajuće radno mjesto adekvatno njenoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, isplatiti tužiteljici naknadu plaće u iznosu od 147.973,44 kuna sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je naznačeno u izreci prvostupanjske presude, te troškove parničnog postupka u iznosu od 84.812,50 kuna.

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tuženik pozivajući se na sve revizijske razloge iz odredbe članka 385. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP). Predlaže ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tuženika je u odnosu na odluku o glavnoj stvari neosnovana, dok je u odnosu na rješenje o troškovima postupka nedopuštena.

 

Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP-a, revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U odnosu na ocjenu provedenih dokaza u reviziji se navodi da je pogrešna uz tvrdnju da su odlučne činjenice u ovom sporu dokazane. Međutim, izvedene dokaze sud prosuđuje po slobodnom uvjerenju, a zaključci nižestupanjskih sudova o nedokazanosti odlučnih činjenica su i za ovaj revizijski sud uvjerljivi i logični budući su utemeljeni na izvedenim dokazima i stanju spisa. Zbog toga u konkretnom slučaju nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a na koju opisno upire revident.

 

Drugostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude ocijenio sve žalbene razloge koji su od odlučnog značenja te je označio razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, stoga ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi sa člankom 375. st. 1. ZPP-a, koju ističe tuženik. Revident zapravo izražava nezadovoljstvo načinom na koji je drugostupanjski sud ocijenio i otklonio njegove žalbene navode, međutim, sama činjenica da drugostupanjski sud nije ispitao sve žalbene prigovore, ne znači da je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka koja mu se revizijom stavlja na teret.

 

Iako se revident poziva još i na „sve revizijske razloge iz članka 385. stavak 1. i 2. ZPP-a“, ne navodi određeno koji su to razlozi određeno niti ih obrazlaže (osim bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s odredbom članka 375. ZPP), slijedom čega ih ovaj sud nije mogao uzeti u razmatranje (članak 386. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, vraćanje na rad i isplatu naknade plaće.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica radila kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. ožujka 1999. na radnom mjestu poslovođe u prodavaonici broj ... u M.,

 

- da je tuženik otkazao tužiteljici ugovor o radu zbog gospodarsko tehničkih i organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz) s danom 31. siječnja 2003.,

 

- da je protiv odluke o otkazu tužiteljica pravovremeno izjavila zahtjev za zaštitu prava na koji se tuženik nije očitovao,

 

- da je tužiteljici na ime otpremnine isplaćen iznos od 5.100,00 kuna,

 

- da je tužiteljici rješenjem Hrvatskog zavoda za …, Područna služba u S., klasa UP/I-140-02/03-02/0314318947, Ur. br.:341-18-03/1-03-015974 od 9. lipnja 2030. priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu počevši od 1. veljače 2003.,

 

- da su tuženik kao zakupodavac i S. d.o.o. O. kao zakupoprimac sklopili 19. prosinca 2002. ugovor o zakupu poslovnih prostora ovjeren kod javnog bilježnika V. N. u M. pod poslovnim brojem Ov-4276/02, dana 21. prosinca 2002., za davanje u zakup 19 poslovnih prostora, među kojima i poslovni prostor prodavaonice broj … u M., da je isti zaključen na određeno vrijeme za razdoblje od 1. siječnja 2003. do 1. siječnja 2018. te da se zakupoprimac obvezao zasnovati radni odnos sa svim radnicima zakupodavca (ovdje tuženika) koji rade u predmetnim poslovnim prostorima, a to odmah po prekidu radnog odnosa sa zakupodavcem,

 

- da je Anexom broj 1 Ugovora o zakupu poslovnih prostora navedeni ugovor izmijenjen na način da se zakupoprimac obvezao zasnovati radni odnos sa svim radnicima zakupodavca koji rade u predmetnim poslovnim prostorima, koji to žele, pod uvjetom prethodnog raskida njihova Ugovora o radu sa zakupodavcem (ovdje tuženikom) te sklapanja novog Ugovora o radu na određeno vrijeme sa zakupoprimcem, koji Ugovor bi se obnavljao za vrijeme trajanja Ugovora o zakupu (do 1. siječnja 2018.), s tim da će se radnicima zakupodavca koji ne budu pristali na sklapanje novog ugovora o radu sa zakupoprimcem, pod naprijed navedenim uvjetima, utvrditi način prestanka njihova ugovora o radu, u skladu s člankom 103. Zakona o radu,

 

- da se zakupodavac (ovdje tuženik) obvezao da će, po prestanku ugovora o zakupu, zasnovati radni odnos sa svim radnicima zakupoprimca (koji su s istim zaključili ugovor o radu na određeno vrijeme u skladu sa ovim Anexom broj 1, koji rade u predmetnim poslovnim prostorima,

 

- da je tuženik (zakupodavac) svim radnicima koji nisu pristali zaključiti novi ugovor o radu na određeno vrijeme s društvom S. d.o.o. pa tako i tužiteljici utvrdio prestanak njihova ugovora o radu,

 

- da je tuženik s danom 9. siječnja 2003. odjavio svojstvo osiguranika radnicima R. B., A. Ž., M. J., Ž. S. i J. T., a s danom 31. siječnja 2003. i radniku J. S.,

 

- da tuženik nije imao primjedbi na rad tužiteljice, da nije postojao niti jedan zakonom predviđeni razlog za otkaz ugovora o radu,

 

- da su razlozi za otkaz u pobijanoj odluci navedeni samo formalno (što proizlazi iz iskaza svjedoka S. G.),

 

- da je u vrijeme donošenja pobijane odluke kod tuženika radilo više od 300 radnika, te da je tuženik u to vrijeme osim poslovnog prostora broj ... u kojem je radila tužiteljica, na području M. imao u vlasništvu poslovne prostorije pekare i jednu mesnicu.

 

Polazeći od ovih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev ocjenjujući da tuženik u postupku nije dokazao da nakon davanja u zakup poslovnog prostora prodavaonice broj .. u M., u kojoj je tužiteljica do tada radila kao trgovac, nije bio u mogućnosti istu zaposliti na nekim drugim poslovima, da je nije mogao obrazovati ili osposobiti za rad na nekim drugim poslovima, a niti je dokazao da je pri donošenju odluke o poslovno uvjetovanom otkazu vodio računa o trajanju radnog odnosa pojedinog radnika, njegovoj starosti i obvezama uzdržavanja koje terete tog radnika.

 

Slijedom toga, prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik spornu Odluku o otkazu donio na temelju članka 3. stavka 1. točke 5. i 6. Anexa broj 1. Ugovora o zakupu poslovnih prostora, pri čemu nije poštivao odredbu članka 106. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01 - u daljnjem tekstu: ZR).

 

Drugostupanjski je sud potvrdio takvu odluku suda prvog stupnja.

 

Ponajprije treba istaknuti da je revizija djelomično izjavljena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, međutim, kako se revizija sukladno odredbi članka 385. stavak 1. ZPP-a ne može podnijeti zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, takvi revizijski navodi nisu razmatrani.

 

Odredbom članka 106. stavak 1. ZR-a propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog u slučaju ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

 

Nadalje, isti članak u stavku 2. propisuje da poslovno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima. Pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika (stavak 3.). Poslovno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima, odnosno ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi za rad radnika na nekim drugim poslovima (stavak 4.).

 

Navedena činjenična utvrđenja opravdavaju zaključak nižestupanjskih sudova o prihvaćanju tužbenog zahtjeva na utvrđenje nedopuštenom tuženikove odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu.

 

Naime, prema odredbi članka 112. stavak 1. ZR-a, ako poslodavac otkazuje ugovor o radu, a za valjanost otkaza se ovim Zakonom traži postojanje opravdanoga razloga, on mora dokazati postojanje opravdanog razloga za otkaz. To konkretno kod poslovno uvjetovanog otkaza znači da poslodavac treba dokazati da je prestala potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih i organizacijskih razloga. Kako su nižestupanjski sudovi na temelju iskaza S. G. (jednog od suvlasnika tuženika) zaključili da su razlozi u pobijanoj odluci o otkazu navedeni samo i tek formalno, a da je svjedok B. G. (zz tuženika i predsjednik uprave tuženika u sporno vrijeme) iskazao da je odluka o otkazu donesena na zahtjev tužiteljice jer je htjela ići u prijevremenu mirovinu, već je iz toga sasvim jasno da tuženik u konkretnom slučaju nije imao opravdani razlog za poslovno uvjetovani otkaz u smislu odredbe članka 106. stavak 1. ZR-a.

 

Eventualni zahtjev radnika, tj. tužiteljice (u slučaju da je doista htjela otići u prijevremenu mirovinu), bez daljnjega ne predstavlja razlog za poslovno uvjetovani otkaz u smislu odredbe članka 106. stavak 1. ZR-a.

 

Pritom valja istaknuti da sve okolnosti koje se odnose na ugovor o zakupu s drugom pravnom osobom te sporazume odredbe zakupodavca (tuženika) i zakupoprimca u odnosu na radnopravni status radnika koji su bili zaposleni kod tuženika na neodređeno vrijeme, same za sebe ne opravdavaju otkaz konkretnog ugovora o radu, budući da iz tih činjenica uopće nije vidljiv prestanak potrebe za radom tužiteljice na njezinom dotadašnjem radnom mjestu. Naprotiv, jasno je vidljivo da se zakupoprimac obvezao zasnovati radni odnos sa svim radnicima zakupodavca koji rade u predmetnim poslovnim prostorima, koji to žele, pod uvjetom prethodnog raskida njihova ugovora o radu s tuženikom, te sklapanja novog, ali u tom slučaju za radnike očito nepovoljnijeg ugovora o radu sa zakupoprimcem, koji više ne bi bio sklopljen na neodređeno već na određeno vrijeme. Takav ugovor bi u svakom slučaju, uz ostale zakonom predviđene pretpostavke, bio protivan i odredbama članka 129. stavak 1. ZR-a o prenošenju ugovora o radu (pravnim poslom) na novog poslodavca.

 

Osim toga, sve da je kojim slučajem i postojao opravdani razlog za poslovno uvjetovani otkaz, tuženik niti tvrdi niti tijekom postupka dokazuje postojanje pretpostavki iz članka 106. ZR-a pod kojima bi redoviti otkaz tužiteljici bio dopušten, kao ni da tužiteljicu nije mogao zaposliti na nekim drugim poslovima, a niti da je prilikom odluke o otkazu vodio računa o trajanju radnog odnosa pojedinog radnika, njegovoj starosti i obvezama uzdržavanja koje terete tog radnika.

 

Glede preostalog dijela tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na dio zahtjeva za isplatu naknade plaće u razdoblju od veljače 2003. do rujna 2011., tuženik je tijekom postupka osporavao visinu navodeći da je tužiteljica 18. svibnja 2003. stekla uvjete za starosnu mirovinu iz članka 179. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 102/98, 127/00, 59/01, 109/01 i 147/02 - dalje: ZMO) pa da je tada trebala podnijeti zahtjev za starosnu mirovinu što ona nije učinila. Međutim, tuženik pogrešno smatra da bi u tom slučaju „njegova šteta bila manja“ budući da se radi o pravu iz mirovinskog osiguranja kojeg je tužiteljica mogla, ali nije morala koristiti jer se radi o prijevremenoj starosnoj mirovini na koju osiguranik (žena), za razliku od „pune“ starosne mirovine iz čl. 30. ZMO-a, prema prijelaznim i završnim odredbama tog zakona, iznimno ima pravo već onda kad navrši 35 godina mirovinskog staža i 52 godine i 6 mjeseci života.

 

Pritom, valja posebno navesti da je tuženik u žalbi (za razliku od revizije u kojoj je određeno obrazložio razloge osporavanja odluke o visini naknade plaće i razdoblju za koje je ona dosuđena) tek krajnje općenito prigovorio da se sud prvog stupnja u presudi nije osvrnuo na propise o mirovinskom osiguranju i na vrijeme stjecanja prava na mirovinu. U takvoj situaciji, kada je propušteno u žalbi određeno i obrazloženo prigovoriti prvostupanjskoj presudi zbog razloga koji se odnose na visinu dosuđene naknade plaće i eventualnu starosnu mirovinu tužiteljice, drugostupanjski sud nije ni bio dužan ispitati i obrazložiti ništa više od onog što je glede toga već naveo u svojoj odluci. Slijedom toga nema niti pretpostavki da se tek u reviziji uspješno prigovara pravilnosti pobijane presude u odnosu na takav materijalnopravni prigovor, budući da osnovanost odnosno neosnovanost istog ovisi o činjeničnim utvrđenjima kojima se, zbog načina na koji je tuženik vodio parnicu (uz ostalo nije ni predlagao dokaze u odnosu na rečene okolnosti), nižestupanjski sudovi nisu ni mogli baviti.

 

I konačno, u odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva (vraćanje tužiteljice na posao), za istaknuti je da tuženik u žalbi nije posebno prigovarao tom dijelu odluke. U tom smislu, nema ni postupovnih pretpostavki u reviziji po prvi put prigovarati pravilnosti pobijane presude.

 

Iz navedenih je razloga, na temelju odredbe članka 393. ZPP-a presuđeno kao u izreci.

 

U odnosu na rješenje o troškovima postupka, valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe članka 400. stavak 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba članka 400. stavak 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (članak 151. stavak 1. ZPP-a), pa odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe članka 400. stavak 1. ZPP-a (tako i u odluci broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.).

 

Na osnovi izloženog valjalo je na temelju odredbe iz članka 400. stavak 1. ZPP-a reviziju tuženika podnesenu protiv rješenja o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 9. lipnja 2020.