- 1 -              Revr 244/2014-3

 

 

 

 

 

Broj: Revr 244/2014-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. B. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik E. V., odvjetnik u Z. protiv tuženika L. g. d.o.o. iz Z., koga zastupaju punomoćnici D. Š. i H. H., odvjetnici u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1236/13-2 od 22. listopada 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2410/11-66 od 29. ožujka 2013. i o reviziji tuženika protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1236/13-2 od 22. listopada 2013., u sjednici održanoj 9. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e :

 

Odbacuje se revizija tuženika kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime izgubljene zarade isplati 69.350,25 kn s pripadajućom kamatom, te da mu plaća mjesečnu rentu u iznosu od 2.320,16 kn počevši od 1. prosinca 2006. pa nadalje, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka (točka I. izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka od 17.203,12 kn (točka II. izreke), odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka od 13.900,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Drugostupanjskim rješenjem odbačena je žalba tuženika podnijeta protiv odluke o troškovima postupka kao nepravovremena te odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ovom sudu prihvatiti reviziju i ukinuti pobijanu presudu, podredno preinačiti pobijanu odluku na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

Protiv drugostupanjskog rješenja tuženik je podnio reviziju na temelju čl. 400. st. 2. i 3. i čl. 382. st. 1. ZPP-a.

 

              Odgovori na podnijete revizije nisu podneseni.

 

Revizija tužitelja nije osnovana, revizija tuženika nije dopuštena.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, ovaj sud je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima revidenta pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, već su izneseni iscrpni, jasni i neproturječni razlozi, stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Tužitelj u reviziji ističe prigovor da činjenica prestanka radnog odnosa nije nesporno utvrđena i upravo u toj činjenici postoji proturječnost između onoga što se u presudi navodi o sadržaju isprava na kojima je utemeljena odluka suda. Premda tužitelj ne navodi u odnosu na koju ispravu postoji proturječnost, za istaknuti je da navedeni prigovor nije osnovan jer su sudovi okolnost prestanka radnog odnosa utvrdili na temelju uvida u odluku o otkazu ugovora o radu, dopisa HZMO-a tuženiku od 3.12.2003. te iskaza samog tužitelja koji je to potvrdio. Stoga navedeni prigovor nije osnovan.

 

Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu razlike između plaće koju bi tužitelj ostvarivao da je ostao u radnom odnosu i određene mu invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad te zahtjev za isplatu rente.

 

Prvostupanjski je sud tijekom postupka utvrdio;

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu pomoćnog radnika,

 

- da je 28. ožujka 2000. tužitelj zadobio ozljedu na radu i da mu je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 3. travnja 2003. utvrđena profesionalna nesposobnost za rad i pravo na invalidsku mirovinu,

 

- da je nakon povratka s bolovanja tuženik tužitelju ponudio zaključenje ugovora o radu na poslovima pomoćnog radnika u skladištu, a što je tužitelj odbio,

 

- da je tuženik, budući nije imao odgovarajuće radno mjesto za tužitelja, donio 12. prosinca 2003. odluku o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu te da je tužitelju, istekom otkaznog roka, radni odnos prestao 15. veljače 2004.,

 

- da se Hrvatski zavod za zapošljavanje 3. prosinca 2003. očitovao da je suglasan s odlukom o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu,

 

- da tužitelj nije podnio zahtjev za zaštitu prava, niti je pobijao odluku o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu.

 

Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su utvrdili da je radni odnos tužitelja kod tuženika prestao na temelju odluke o otkazu ugovora o radu od 12. prosinca 2003. sukladno čl. 103. st. 1. toč. 6. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01 - dalje: ZR) te da tužitelj protiv iste odluke nije zatražio zaštitu svojih prava sukladno čl. 126. st. 1. i 2. ZR pa su stoga odbili tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće između plaće koju bi tužitelj ostvarivao da je ostao u radnom odnosu i invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad, kao i daljnji zahtjev za isplatu rente.

 

Tužitelj u reviziji ističe da je u pobijanim odlukama sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je ugovor o radu tužitelju prestao dostavom pravomoćnog rješenja o mirovini zbog profesionalne bolesti sukladno čl. 103. st. 1. toč. 4. ZR, te da je tužitelju rješenje o mirovini zbog profesionalne bolesti dostavljeno 30. rujna 2003.

 

Navedeni prigovor nije osnovan. Prema čl. 103. st. 1. toč. 4. ZR ugovor o radu prestaje dostavom pravomoćnog rješenja o mirovini zbog opće nesposobnosti za rad, a ne zbog utvrđene profesionalne nesposobnosti za rad.

 

Odredbom čl. 34. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02 - dalje ZOMO) profesionalna nesposobnost za rad definirana je kao invalidnost koja postoji kada je kod osiguranika, zbog promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost trajno smanjena za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravome osiguraniku iste ili slične naobrazbe ili sposobnosti. St. 4. istog članka propisano da kada je kod osiguranika utvrđena profesionalna nesposobnost za rad iz st. 1., utvrđuje se preostala radna sposobnost ako se, s obzirom na njegovo zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost, može profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugom poslu.

 

Čl. 34. st. 2. ZOMO definirana je opća nesposobnost za rad kao invalidnost koja postoji kada kod osiguranika zbog promjena u zdravstvenom stanju, koje se ne mogu otkloniti liječenjem, nastane trajni gubitak sposobnosti za rad.

 

U ovom predmetu Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje 3. travnja 2003. donio je rješenje o profesionalnoj nesposobnost za rad, dakle ne rješenje iz čl. 103. st. 1. toč. 4. ZR-a koji predviđa rješenje o mirovini zbog opće nesposobnosti za rad.

 

Tužitelj pogrešno tvrdi da mu je radni odnos prestao dostavom pravomoćnog rješenja o mirovini zbog profesionalne bolesti, jer taj način prestanka ugovora o radu nije ni propisan čl. 103. ZR-a.

 

Osim toga, u postupku je pravilno utvrđeno da je radni odnos tužitelju prestao sukladno čl. 103. st. 1. toč. 4. ZR-a, odnosno odlukom o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 12. prosinca 2003., koju odluku tužitelj nije pobijao.

 

Stoga pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da je tužitelj eventualno mogao ostvarivati pravo na razliku u plaći između radnog mjesta na kojem je radio prije ozljeđivanja i radnog mjesta na kojem bi radio uslijed profesionalne nesposobnosti za rad, ali ne i štetu koju tužitelj nalazi u razlici između visine njegove invalidske mirovine i plaće koju je primao prije ozljeđivanja budući da je tužitelju radni odnos, nakon što nije prihvatio novi ugovor o radu, prestao na temelju osobno uvjetovanog otkaza s kojim se on suglasio, a ne zbog utvrđene profesionalne nesposobnosti za rad.

 

Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

 

              U odnosu na reviziju tuženika za istaknuti je da je na sjednici Građanskog odjela VSRH pod br. Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija. Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a valjalo riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 9. lipnja 2020.