- 1 -              Revr 140/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 140/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. S. iz S., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik Ž. O., odvjetnik iz S., protiv tuženika Centar za socijalnu skrb, S., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik iz S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž R-28/2017-2 od 12. listopada 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-11007/2015 od 1. prosinca 2016., u sjednici održanoj 9. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika u dijelu u kojemu se odnosi na odluku o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o  j e:

 

Revizija tuženika protiv odluke o trošku postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je:

 

a) pod točkom I. izreke, tuženik obvezan platiti tužitelju „na ime naknade bruto plaće“ 267.962,15 kuna s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznima kamatama računatim na pojedine iznose do isplate,

 

b) pod točkom II. izreke, tuženik obvezan naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka od 39.500,00 kuna s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznima kamatama računatim „od dana donošenja prvostupanjske presude“ do isplate.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže revizijskom sudu ukinuti nižestupanjske presude „te predmet vratiti na ponovno suđenje“ ili „preinačiti u cijelosti osporenu drugostupanjsku presudu“.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija tuženika u dijelu u kojemu se odnosi na odluku o glavnoj stvari nije osnovana, dok u dijelu u kojemu se odnosi na odluku o parničnom trošku nije dopuštena.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnjama revidenta da je „žalbeni sud...stvorio neodržive zaključke bez ikakva uporišta...propuštajući pritom obuhvatiti sve činjenice vrijedne za donošenje odluke“, da „žalbeni sud nije uopće cijenio ni žalbene navode o tome da prvostupanjski sud odlučne činjenice nije utvrdio na temelju savjesne i brižljive ocjene dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao ni na temelju rezultata cjelokupnog postupka“, da „presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati njena pravilnost i zakonitost“, da „ne sadrži uopće razloge o odlučnim činjenicama“, da su „izneseni nejasni i proturječni razlozi“, da je „žalbeni sud nepotpuno razmotrio žalbu“, te da „nije ispitao prvostupanjsku presudu u granicama i u dijelu osporenom žalbom, niti u granicama žalbenih razloga“, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a prema kojoj: „U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti“) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tuženik poziva - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a koja bi bila učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja radi isplate na ime naknade plaće (obzirom da je njemu dani izvanredni otkaz ugovora o radu utvrđen nedopuštenim) za razdoblje od ožujka 2009. do svibnja 2011.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da „je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-207/13 od 23. travnja 2014. utvrđena nedopuštenom odluka o otkazu ugovora o radu kojom je tuženik 18. ožujka 2009. otkazao tužitelju ugovor o radu na neodređeno vrijeme temeljem kojeg je obavljao poslove radnog mjesta predstojnika Podružnice V. i socijalnog radnika te da radni odnos tužitelja nije prestao kod tuženika“,

 

- da „je presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-652/14 od 19. ožujka 2015. potvrđena prvostupanjska presuda u tom dijelu dok je preinačena u dijelu kojim je naloženo tuženiku vratiti tužitelja na posao, na način da je odbijen tužbeni zahtjev u tom dijelu“,

 

- da „je tužitelj rođen 18. svibnja 1946.“ i da „mu je priznato pravo na starosnu mirovinu počevši od 18. svibnja 2011.“,

 

- da „se tužitelj nalazio na izdržavanju kazne zatvora po presudi Županijskog suda u Splitu br. K-Us-80/09 od 29. travnja 2010. u trajanju od tri godine i dva mjeseca, koja kazna mu je tekla od 24. studenoga 2011. do 6. listopada 2014., zbog kaznenog djela iz čl. 312. st. 1. i 2. u sv. čl. 61. KZ-a, čl. 337. st. 4. u sv. st. 1. KZ-a, time da mu se u kaznu zatvora uračunalo vrijeme provedeno u pritvoru od 28. siječnja do 16. svibnja 2008.“,

 

- da „je tužitelj navedena kaznena djela počinio upravo na radu kod tuženika kao poslodavca“,

 

- da „tužitelj u utuženom razdoblju (od ožujka 2009. do svibnja 2011.) nije bio na izdržavanju zatvorske kazne“.

 

Nižestupanjski sudovi su zahtjev tužitelja ocijenili osnovanim te prihvatili uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da „suprotno navodima žalbe u ovom postupku nije moguće preispitivati Odluku tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju“,

 

- da „kada je tužitelj u radnom sporu uspio i Odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju je pravomoćno presuđena kao nedopuštena i nezakonita to tužitelju sukladno čl. 93. st. 3. Zakona o radu (NN, br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04 - pročišćeni tekst i 68/05) pripada pravo na naknadu plaće od prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran“,

 

- da „kako tužitelj u utuženom razdoblju nije radio zbog tuženikove nezakonite odluke o otkazu, dakle, krivnjom poslodavca, to je osnovano traženje tužitelja isplate naknade plaće, koje mu nisu isplaćene zbog nedopuštene odluke poslodavca o otkazu ugovora o radu pa do umirovljenja“,

 

- da „drugim propisima nije drugačije određeno pa tužitelj ima pravo na naknadu plaće u visini prosječne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca temeljem st. 5. čl. 93. Zakona o radu“,

 

- da „okolnost da je Odlukom tuženika od 20. svibnja 2008. tužitelj privremeno udaljen sa posla do okončanja sudskoga spora radi nadomještanja suglasnosti radničkoga vijeća o otkazu, u kojem sporu je pravomoćnom presudom nadomještena ta suglasnost, nije od značaja za odluku suda u ovoj pravnoj stvari budući je utvrđeno da je Odluka tuženika o otkazu ugovora o radu utvrđena nedopuštenom pa je ugovor o radu stranaka u utuženom razdoblju, valjan“.

 

Shvaćanje nižestupanjskih sudova je pravilno.

 

Stoga je reviziju tuženika valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

U odnosu na razloge revizije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva“, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge drugostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje u cijelosti prihvaća.

 

Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž R-28/2017-2 od 12. listopada 2017.

 

Revidentu je tek za ukazati:

 

- da u okolnostima konkretnog slučaja revizijski sud nema ovlasti predmet spora presuđivati prema pitanju je li i koliko je pravično obvezivati poslodavca naknaditi plaću radniku koji je pravomoćno osuđen zbog kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti, krivotvorenja službene isprave te stjecanja nepripadajuće materijalne koristi - dakle dijela koja u bitnome govore o tužitelju, njegovoj korektnosti, profesionalnosti, o moralu kojim se vodio u radu kod tuženika, o njegovom shvaćanju trenutka u kojemu živi, o značenju čina kojim se služi - kada i pored onog što je učinio nalazi razumnim te moralnim ili pristojnim zahtijevati plaću od onog kojeg je (u najmanjem) bar povrijedio i bez novo nametnute mu obveze isplate: revizijski sud je (ovdje odlučno) vezan i ograničen u postupanju pravomoćnom sudskom presudom kojom je predmetna Odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju utvrđena nedopuštenom - i to isključivo zbog tuženikova propusta u postupanju (budući da tu Odluku nije donio u pravilno vođenom postupku, omogućivši samo time da tužitelj i u utuženom razdoblju formalno bude u radnom odnosu - i dođe u priliku ostvariti ovdje prijeporno pravo), onog propusta - posljedice kojeg mora i sam snositi,

 

- da (isključivo zbog navedenog) nisu od značaja revizijski navodi kojima ukazuje: da „tužitelj nikada nije osporavao odluku tuženika od 20. svibnja 2008. o privremenom udaljenju s posla, kao ni prethodnu odluku o razrješenju dužnosti predstojnika“, da sud nije imao na umu činjenice „glede počinjenih kaznenih djela u svezi s radom, kaznene presude te ponašanja tužitelja u odnosu na realizaciju rada u utuženom razdoblju“, kao i da je tužitelj „bio dužan dokazati da je u tom razdoblju (za koji traži naknadu plaće) bio radno sposoban“, odnosno da „nakon izlaska iz pritvora 16. svibnja 2008., pa do početka izdržavanja zatvorske kazne 24. studenoga 2011., ne bi šetao na slobodi nego (da) bi obavijestio poslodavca i tražio ostvarenje svog prava na rad“,

 

- da, konačno, revident pogrešno ukazuje i „da se dio naknade odnosi na razdoblje u kojemu je imenovani već bio korisnik starosne mirovine“, imajući na umu da je (u odnosu na visinu) tužbeni zahtjev prihvaćen na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstveno-financijske poslove D. K. (list 38. do 43. spisa) upravo za razdoblje do odlaska tužitelja u starosnu mirovinu 18. svibnja 2011.

 

Tuženik je reviziju podnio i protiv drugostupanjske odluke o parničnom trošku.

 

Tu reviziju u tome dijelu valja razmotriti u svijetlu:

 

- odredbe čl. 129. st. 5. ZPP-a, prema kojoj: "Odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem.",

 

- odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).",

 

- odredbe čl. 400. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: "U postupku o povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude".

 

Sukladno tim odredbama ZPP-a, revizija bi bila dopuštena protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku ako bi to rješenje imalo značaj rješenja iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a: kojim je postupak pravomoćno završen.

 

Međutim, obzirom da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za ovog (glede kojeg jedino teče) može i završiti, a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je, primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:

 

- da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,

 

- da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), oni o kojima se samo odlučuje "u presudi ili rješenju kojim se završava postupak" (čl. 164. st. 4. ZPP-a), ali odluka o njima (upravo i prema smislu te odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a) nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija.

 

Polazeći od prethodno navedenog, protiv osporene odluke o parničnom trošku nije dopuštena revizija.

 

Izloženo shvaćanje o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija".

 

Stoga je reviziju tuženika protiv odluke o parničnom trošku valjalo rješenjem odbaciti kao nedopuštenu.

 

Zagreb, 9. lipnja 2020.