- 1 -              Revr 657/2017-4

 

 

 

 

 

Broj: Revr 657/2017-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. R. iz O., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik G. J., odvjetnik iz O., protiv tuženika Kliničkog bolničkog centara O. iz O., (OIB: ...), radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž R-553/2016 od 31. svibnja 2017. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku posl. br. Pr-808/2015-15 od 22. travnja 2016., u sjednici održanoj 9. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Revizija tužitelja djelomično se prihvaća i preinačuje se presuda Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž R-553/2016 od 31. svibnja 2017. u dijelu kojim je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku posl. br. Pr-808/2015-15 od 22. travnja 2016. i odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu bruto iznosa razlike plaće od 19.081,46 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose dospjele u razdoblju od 15. kolovoza 2011. do zaključno sa 15. prosinca 2015., izuzev zateznih kamata računatih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu razlike plaće - te zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška od 8.875,00 kn sa zateznim kamatama, i sudi:

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku posl. br. Pr-808/2015-15 od 22. travnja 2016. u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju bruto iznos razlike plaće od 19.081,46 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose dospjele u razdoblju od 15. kolovoza 2011. do zaključno sa 15. prosinca 2015., izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu razlike plaće - te naknaditi mu trošak parničnog postupka od 8.875,00 kn sa zateznim kamatama, sve u roku od osam dana.

 

II. Revizija tužitelja protiv dijela drugostupanjske presude kojim je preinačena prvostupanjska presuda i odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu razlike plaće, odbija se kao neosnovana.

 

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak sastava revizije u iznosu 1.875,00 kn u roku od osam dana.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda tako da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu „razlike manje isplaćenih plaća, u iznosu od 19.081,46 kn...sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena“ a računatom na pojedinačne dijelove toga iznosa jasno određene u izreci presude (pa tako „za srpanj 2011. na iznos od 418,02 kn od 15. 8. 2011.) - kao i naknaditi mu parnični trošak od 8.875,00 kn „zajedno s pripadajućom zateznom kamatom“.

 

Ujedno je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška kao i zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi trošak odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti žalbu tuženika, podredno ukinuti je i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je djelomično osnovana.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 31. svibnja 2017., dakle nakon što je (2. lipnja 2011.) na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11 - dalje: ZID ZPP-a/11), slijedom čega se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbama čl. 29. i 36. ZID ZPP-a/11 i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) na ovaj spor glede dopuštenosti podnesene revizije (budući da je podnesena kao izvanredna) primjenjuju novelirane odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), prema kojima stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji iz toga stavka 2. stranka treba (prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu „razlike manje isplaćenih plaća“ od ukupno 19.081,46 kn sa pripadajućim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa kako su (prema navodima tužitelja) dospijevali na naplatu (pa tako „za srpanj 2011. na iznos od 418,02 kn od 15. 8. 2011.“). Sporna je pravna osnova zahtjeva tužitelja: pripadaju li tužitelju, kao inženjeru medicinske radiologije - zaposlenom kod tuženika, dodaci na plaću u smislu odredaba Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 143/2013 - dalje: KU-a) ali i KU 9/05 te KU 88/13. Tužitelj drži da mu na ime ostvarenih sati prekovremenog rada, a prema KU-u važećem za pojedino utuženo razdoblje, pripada za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 13. rujna 2011. i od 1. lipnja 2013. do 30. studenoga 2013. pravo na naknadu za slobodan dan nakon odrađenog dežurstva subotom, nedjeljom i blagdanom - koja naknada prema izračunu knjigovodstvenog vještaka iznosi ukupno 6.741,73 kn, a da mu na ime razlike plaće za razdoblje od prosinca 2013. do siječnja 2016. u svezi dodatka za otežane uvjete rada na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada pripada (i to prema izračunu vještaka) ukupno 12.339,73 kn.

 

Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) odbio.

 

Tužitelj je protiv drugostupanjske presude podnio izvanrednu reviziju, pa je, uz navod da shvaćanje na kojemu se ta presuda temelji nije pravilno - u reviziji postavio pitanja:

 

„Ukoliko radnik prema odredbi kolektivnog ugovora ima pravo na plaćeni slobodan dan, mora li poslodavac taj dan platiti, bez obzira što radnik taj dan neće biti na poslu i što mu taj dan neće evidentirati niti obračunati u satnicu?“,

 

„Imaju li radnici koji rade u otežanim uvjetima rada pravo na povećanu plaću za svaki sat koji su odradili u otežanim uvjetima rada ili pravo na povećanu plaću imaju samo za vrijeme redovnog rada, a ne i prekovremenog?“

 

Iznoseći razloge zbog kojih smatra da su postavljena pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u smislu odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a, revident obrazlaže da o ovima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova ali i revizijskog suda (navodi presude, primjerice: Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-761/16 od 18. travnja 2017. i posl. br. Gž R-2231/16 od 3. svibnja 2017., Županijskog suda u Slavonskom Brodu posl. br. Gž-1819/12 od 20. veljače 2013.). Predlaže da o navedenim pitanjima revizijski sud zauzme shvaćanje obzirom na velik broj predmeta koji se vode pred nižestupanjskim sudovima u kojima odluka o sporu ovisi o rješenju tih pitanja, a moglo bi se očekivati da će drugostupanjski sudovi i dalje u praksi imati različita shvaćanja glede primjene odredbi čl. 60. st. 2. KU 9/05, odnosno čl. 60. st. 2. KU 88/13, kao i odredbe čl. 57. KU 143/13 pri odlučivanju o zahtjevima za isplatu naknada za slobodne dane, odnosno za isplatu dodatka za otežane uvjete za ostvarene sate prekovremenog rada.

 

Podnesenu reviziju valja razmotriti imajući na umu:

 

- da navedene odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi i (kada se, kao ovdje, revident poziva na "različitu" sudsku praksu) postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi i time nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na njega revizijski sud mogao ispuniti svrhu izvanredne revizije („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse,

 

- da revizijski sud nije ovlašten sam kreirati sadržaj izvanredne revizije u navedenom smislu - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta - i da pritom eventualno čak i pogoduje jednoj stranki.

 

Polazeći od toga i odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a, prema kojoj: "U povodu revizije iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.", u predmetnoj reviziji postavljena pitanja bila bi važna za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni samo da je (zbog razloga na kojima revident temelji shvaćanje o dopuštenosti podnesene revizije: iz odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a) osporena presuda temeljena na shvaćanju koje je u sudskoj praksi neujednačeno ili nesigurno - ili te sudske prakse nema.

 

Tek bi u takvoj situaciji revizijski sud mogao ujednačavati primjenu prava i imao obvezu preispitati sudsku praksu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“).

 

U ovome slučaju je upravo o takvoj situaciji riječ: ostvarene su pretpostavke iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a koje nalažu potrebu intervencije Vrhovnog suda Republike Hrvatske putem instituta tzv. izvanredne revizije.

 

O pitanjima naznačenim u predmetnoj reviziji revizijski sud je izrazio jasno shvaćanje:

 

a) o prvom u reviziji postavljenom pitanju u nizu svojih odluka, pa tako primjerice i u svojoj presudi posl. br. Revr-1225/2016-5 od 17. prosinca 2019., prema kojoj:

 

„...U odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje, valja reći da se tužiteljevo potraživanje s osnove neplaćene naknade za slobodni dan temelji na odredbi čl. 60. st. 2. KU 9/05, koja je istovjetna odredbi čl. 60. st. 2. KU 88/13, a kojom je propisano da nakon odrađenog dežurstva subotom, nedjeljom i blagdanom, radnik ima pravo na jedan plaćeni slobodan dan.

 

Shvaćanje ovog suda je da su odredba čl. 60. st. 2. KU 9/05 te istovjetna odredba čl. 60. st. 2. KU 88/13, a koje propisuju pravo radnika na plaćeni slobodni dan nakon odrađenog dežurstva subotom, nedjeljom i blagdanom, jasne i nedvosmislene i kao takve ne ostavljaju nikakve sumnje u njihovoj primjeni a time ne nalažu potrebu za tumačenjem putem povjerenstva za tumačenje (čl. 18. i 19. KU 9/05 te čl. 18. i čl. 19. KU 88/13).

 

Pritom valja reći da spomenuti Zaključak Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja broj …, a koji se glede pitanja „Nakon odrađenog dežurstva subotom, nedjeljom i blagdanom ostvaruje se pravo na jedan plaćeni slobodni dan. Budući da liječnici iza odrađenog dežurstva nedjeljom u pravilu koriste ponedjeljak kao slobodni dan molim da pojasnite: Da li se stoga ponedjeljak evidentira i obračunava 8 plaćenih slobodnih sati?“ sastoji u odgovoru „ne“ bez daljnjih pojašnjenja, ne može shvatiti kao relevantno tumačenje odredbe čl. 60. st. 2. KU 9/05 iz kojeg bi proizlazio zaključak da radnik nema pravo na plaćeni slobodni dan.

 

Nadalje, Zaključak Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja broj … odnosi se na odredbu KU 9/05, pa je i u tom smislu u konkretnom slučaju pogrešno pozivanje drugostupanjskog suda na navedeni Zaključak u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se potražuje naknada za slobodni dan za razdoblje važenja KU 88/13.

 

U skladu s tim, odgovor na prvopostavljeno pitanje u reviziji glasi:

 

U primjeni odredbe čl. 60. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 9/05) i odredbe čl. 60. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 88/13) u razdoblju dok su KU 9/05 i KU 88/13 bili na snazi, zdravstveni radnici su imali pravo na dodatak i preko redovnog mjesečnog fonda sati plaćene sate na ime slobodnog dana nakon odrađenog dežurstva subotom, nedjeljom i blagdanom.

 

Naime, Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13 - dalje: KU 143/13), a koji se primjenjuje od 1. prosinca 2013., to pravo je u odredbi čl. 53., a koja uređuje dežurstvo izostavljeno, zbog čega tužitelj očito s tog osnova više i ne traži naknadu...“

 

b) o drugom u reviziji postavljenom pitanju na osmoj sjednici Građanskog odjela pod brojem: Su-IV-56/19-18 od 9. prosinca 2019., a ono glasi:

 

"Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15, dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu."

 

Postupanje po takvim shvaćanjima predstavlja suđenje u skladu sa stabilnom, ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati.

 

Shvaćanje na kojemu je drugostupanjski sud temeljio osporenu presudu - a polazeći od kojeg je preinačio prvostupanjsku presudu, suprotno je prethodno izraženim shvaćanjima revizijskog suda i takvo nije pravilno.

 

Slijedom toga, dakle - jer je drugostupanjski sud na pravilno i u potpunosti utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, valjalo je, povodom pitanja iz revizije tužitelja, preinačiti drugostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci ove odluke (na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a).

 

Sa time u svezi valjalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku iz osporene presude i tuženika obvezati naknaditi tužitelju troškove koje je ovaj imao za potrebe vođenja ovoga postupka: sve u smislu odredbe čl. 166. st. 2. u svezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tbr. 10. toč. 6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14 i 118/14).

 

Sukladno odredbama čl. 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14 i 136/15) te čl. 61. st. 1. Pravilnika o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14 i 137/15) porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće, dospijevaju isplatom plaće - radi čega do trenutka isplate plaće nisu dospjeli na naplatu i time se zatezne kamate na njih do tada ne mogu obračunavati.

 

Stoga je valjalo u odnosu na dio drugostupanjske presude kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu razlike plaće, odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a) - te odlučiti kao pod točkom II. izreke ove odluke.

 

Zagreb, 9. lipnja 2020.