Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 545/2017-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. B. iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica S. J., odvjetnica u S., protiv tuženika S. L. iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. J., odvjetnik u S., radi utvrđenja prava vlasništva, utvrđenja, predaje u posjed i isplate, odlučujući o revizijama tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Sisku broj Gž-2421/14-5 od 8. prosinca 2016., kojom su potvrđeni presuda Općinskog suda u Sisku broj P-1681/11 od 23. svibnja 2014. i rješenje istoga suda broj P-1681/11 od 29. kolovoza 2014., u sjednici održanoj 9. lipnja 2020.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženika odbija se kao neosnovana u dijelu gdje je presudom Županijskog suda u Sisku broj Gž-2421/14-5 od 8. prosinca 2016. potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku broj P-1681/11 od 23. svibnja 2014. pod toč. 1., toč. 2. I. i 2. II. te toč. 3.
r i j e š i o j e:
Revizija tuženika odbija se kao neosnovana u dijelu gdje je rješenjem Županijskog suda u Sisku broj Gž-2421/14-5 od 8. prosinca 2016. potvrđeno rješenje Općinskog suda u Sisku broj P-1681/11 od 29. kolovoza 2014.
Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena u dijelu gdje je presudom Županijskog suda u Sisku broj Gž-2421/14-5 od 8. prosinca 2016. potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku broj P-1681/11 od 23. svibnja 2014. pod toč. 2. III., a gdje je tuženik odbijen s protutužbenim zahtjevom za isplatu iznosa od 83.116,80 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, te u dijelu gdje je potvrđena odluka o troškovima postupka.
Obrazloženje
Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:
„1. Utvrđuje se da je A. B. samovlasnik nekretnina upisanih u zk. ul. 2439 k.o. S. S. kčbr. 43/13 – izgrađeno zemljište od 90 m2, dvorište od 810 m2 i nova kuća na kčbr. 43/13 (nakon brisanja drutšvenog vlasništva: kčbr. 43/13 – nova kuća na kat. br. 146 od 90 m2 i dvorište od 810 m2), te nekretnina upisanih u zk. ul. 3241 k.o. S. S. i to: kčbr. 43/14 – livada od 525 m2 i kčbr. 43/15 – oranica od 1444 m2, a što je tuženik dužan priznati i izdati tužitelju tabularnu ispravu valjanu za zemljišno-knjižni prijenos, što će u protivnom zamijeniti ova presuda, sve u roku od 15 dana.
2. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika – protutužitelja koji glasi:
„I. Utvrđuje se da je po samom zakonu od 01. kolovoza 1997. (podredno 16. siječnja 1999. godine) raskinut Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 02. lipnja 1997. godine sklopljen između tuženika – protutužitelja S. L. kao prodavatelja i tužitelja – protutuženika A. B. kao kupca, a predmet koje kupoprodaje su kčbr. 43/13, kčbr. 43/14 i kčbr. 43/15, sve k.o. S. S.
II. Nalaže se tužitelju – protutuženiku A. B. da, slobodne od osoba i svojih stvari, preda u posjed tuženiku – protutužitelju S. L. nekretnine upisane u zk. ul. br. 902 k.o. S. S., i to: kčbr. 43/13 – kuća u površini od 111 m2, dvorište u površini od 823 m2, nadalje nekretnine upisane u zk. ul. br. 903 k.o. S. S., i to kčbr. 43714 – livada u površini od 479 m2, te nekretnine upisane u zk. ul. br. 904 k.o. S. S., i to: kčbr. 43/15 livada u površini od 1477 m2, a sve to u roku od 15 dana.
III. Tužitelj – protutuženik A. B. je dužan platiti tuženiku – protutužitelju S. L. za razdoblje od 01.10.2007. do 31.03.2014. godine ukupan iznos od 83.116,80 kuna, sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to od dospijeća pa do 31.12.2007. godine u visini koja je određena čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine pa do isplate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5% poena, i to:
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.11.2007. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.12.2007. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.01.2008. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.02.2008. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.03.2008. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.04.2008. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.05.2008. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.06.2008. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.07.2008. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.08.2008. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.09.2008. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.10.2008. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.11.2008. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.12.2008. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.01.2009. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.02.2009. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.03.2009. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.04.2009. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.05.2009. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.06.2009. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.07.2009. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.08.2009. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.09.2009. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.10.2009. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.11.2009. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.12.2009. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.01.2010. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.02.2010. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.03.2010. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.04.2010. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.05.2010. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.06.2010. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.07.2010. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.08.2010. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.09.2010. godine,
na iznos od 1065,60 kn počev od 01.10.2010. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.11.2010. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.12.2010. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.01.2011. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.02.2011. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.03.2011. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.04.2011. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.05.2011. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.06.2011. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.07.2011. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.08.2011. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.09.2011. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.10.2011. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.11.2011. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.12.2011. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.01.2012. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.02.2012. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.03.2012. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.04.2012. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.05.2012. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.06.2012. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.07.2012. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.08.2012. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.09.2012. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.10.2012. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.11.2012. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.12.2012. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.01.2013. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.02.2013. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.03.2013. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.04.2013. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.05.2013. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.06.2013. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.07.2013. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.08.2013. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.09.2013. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.10.2013. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.11.2013. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.12.2013. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.01.2014. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.02.2014. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.03.2014. godine,
- na iznos od 1065,60 kn počev od 01.04.2014. godine, sve u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tužitelju - protutuženiku A. B. da naknadi troškove ovog parničnog postupka tuženiku - protutužitelju S. L., sve u roku od 15 dana.“
3. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 39.950,00 kn, u roku od 15 dana.“
Ujedno je rješenjem prvostupanjskog suda odbačen zahtjev tužitelja za određivanje privremene mjere zabrane otuđenja i opterećenja nekretnina upisanih u zk. ul. 2439 k.o. S. S., kčbr. 43/13 - izgrađeno zemljište od 90 m2, dvorište od 810 m2 i nova kuća na kčbr. 43/13 (nakon brisanja društvenog vlasništva: kčbr. 43/13 - nova kuća na kat. br. 146 od 90 m2 i dvorište od 810 m2), te nekretnina upisanih u zk. ul. 3241 k.o. S. S. i to: kčbr. 43/14 - livada od 525 m2 i kčbr. 43/15 - oranica od 1444 m2, za vrijeme trajanja ove parnice, kao i prijedlog za zabilježbu spora.
Rješenjem prvostupanjskog suda br. P-1681/11 od 29. kolovoza 2014. ispravljena je gore navedena presuda u toč. 1. tako da toč. 1. ispravno glasi:
„1. Utvrđuje se da je A. B. samovlasnik nekretnina upisanih u zk. ul. 902 k.o. S. S. i to kčbr. 43/13 – M. C. 934 m2 i to: kuća od 111 m2 i dvorišta od 823 m2, te zk. ul. 903 – kčbr. 43/14 – M. C. – livada 479 m2; zatim zk. ul. 904 – kčbr. 43/15 – M. C. – livada 1477 m2, sve u k.o. S. S., a što je tuženik dužan priznati i izdati tužitelju tabularnu ispravu valjanu za zemljišno-knjižni prijenos, što će u protivnom zamijeniti ova presuda, sve u roku 15 dana.“
Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda, a rješenjem suda drugoga stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje o ispravku presude. Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Protiv presude i rješenja suda drugoga stupnja tuženik - protutužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) te odredbe čl. 400. ZPP i to zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, bitne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP koja je počinjena u postupku pred sudom drugog stupnja, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik je ujedno podnio i reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, postavljajući pri tom pitanja za koja tuženik smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Na reviziju nije odgovoreno.
Revizija tuženika dijelom nije osnovana, a dijelom nije dopuštena.
U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP po tužbi tužitelja, budući je vrijednost predmeta spora po tužbi tužitelja utvrdio prvostupanjski sud rješenjem na ročištu održanom 10. svibnja 2012. u iznosu od 400.000,00 kn.
U protutužbi podnesenoj 9. listopada 2012. tuženik je naznačio također vrijednost predmeta spora u iznosu od 400.000,00 kn. Kod toga tuženik u protutužbi ističe dva nenovčana zahtjeva, koja su u međusobnoj vezi, budući se traži utvrđenje da je Ugovor o kupoprodaji raskinut po samom zakonu, te zahtjev za predaju u posjed nekretnine, te novčani zahtjev za isplatu iznosa od 83.116,80 kn, zajedno s pripadajućom kamatom na ime korištenja sporne nekretnine od strane tužitelja u razdoblju od 1. listopada 2007. do 31. ožujka 2014. (mjesečni iznos od 1.065,60 kn).
Prema odredbi čl. 37. st. 2. ZPP ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, a upravo to je slučaj u predmetnoj protutužbi, tada se vrijednost predmeta spora određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva. Iz toga slijedi da je u odnosu na nenovčane zahtjeve, naznačena vrijednost predmeta spora u iznosu od 400.000,00 kn, dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, dok je u odnosu na novčani zahtjev (vrijednost predmeta spora 83.116,80 kn) po protutužbi dopuštena jedino revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP.
Tuženik podnosi reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda, u dijelu u kojem je potvrđeno prvostupanjsko rješenje o ispravku presude. Rješenje o ispravku presude koje je potvrđeno od strane drugostupanjskog suda je rješenje kojim se postupak pravomoćno završava. Prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP). Kako se ispravak presude odnosi na tužbu tužitelja, te kako je protiv presude drugostupanjskog suda povodom tužbe tužitelja dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, to je ista revizija dopuštena i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje br. P-1681/11 od 29. kolovoza 2014. o ispravku prvostupanjske presude.
U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
U podnesenoj reviziju tuženik ukazuje na počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešnu primjenu materijalnog prava.
Suprotno tvrdnji tuženik drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati, razlozi su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između provedenih dokaza i navoda u obrazloženju pobijane presude.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da su parnične stranke sklopile ugovor 3. lipnja 1997., predmet kojeg su bile nekretnine navedene u izreci prvostupanjske presude,
- da je bila ugovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 110.000,00 DEM,
- da je tužitelj platio kaparu u iznosu od 25.000,00 DEM i dio kupoprodajne cijene u iznosu od 15.000,00 DEM,
- da se ostatak kupoprodajne cijene tužitelj obvezao isplatiti do 31. prosinca 1998.,
- da se tuženik kao prodavatelj obvezao brisati zabilježbu privremene mjere zabrane otuđenja i opterećenja na predmetnim nekretninama u skladu sa sudskom nagodbom u predmetu P-599/89 i prenijeti suvlasničke dijelove A. L. i Z. L. W. na svoje ime do 1. kolovoza 1997., u protivnom je tuženik kao prodavatelj bio dužan vratiti dvostruku kaparu, kao i iznos od 15.000,00 DEM,
- da tuženik nije izvršio brisanje navedene zabilježbe zabrane privremene mjere zabrane otuđenja i opterećenja predmetnih nekretnina, već je tužitelj izvršio plaćanje duga prema nagodbi u predmetu P-599/89 i ishodio brisanje zabilježbe,
- isto tako tužitelj je izvršio i plaćanje zabilježenog tereta radi duga Poreznoj upravi, a koji dug je bio reprogramiran počev od 31. prosinca 2013.,
- da se tužitelj nalazio u posjedu predmetnih nekretnina od zaključenja ugovora tj. od 20. lipnja 1997.,
- da je tužitelj u svrhu zaštite svog posjeda predmetne nekretnine izvršio i plaćanje duga tuženika prema Gradu S.,
- da niti jedna ugovorna strana nije iskazivala interes za raskid ugovora,
- da tuženik nakon predaje posjeda nije tražio povrat posjeda od tužitelja, niti predaju stvari,
- da je posjed tužitelja bio kvalificiran, te su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva redovnom dosjelošću na strani tužitelja.
Obzirom na takva činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi zaključuju da nakon neizvršavanja odredbi ugovora niti jedna od ugovornih stranaka nije tražila raskid ugovora, niti izvršenje ugovora. Kod toga posebno navode da tužitelj nakon neispunjena ugovornih odredbi od strane tuženika nije bio zainteresiran za raskid ugovora, a isto tako postupanje tuženika nakon proteka rokova iz ugovora ne ukazuje na volju tuženika da bi predmetni ugovor raskinuo.
Pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da tuženik neosnovano traži da se utvrdi da je predmetni Ugovor o kupoprodaji raskinut po samom zakonu 1. kolovoza 1997. Naime, kako to nižestupanjski sudovi pravilno zaključuju, suprotno navodima revizije, nakon istekao rokova za ispunjenje ugovora, niti jedna od ugovornih strana nije usmjerila svoje ponašanje u smislu raskida ugovora. Upravo tuženik je bio taj koji je bio dužan ispuniti određenu obvezu - skidanje zabilježbe privremene mjere zabrane otuđenja i opterećenja, koju obvezu nije ispunio na vrijeme, a niti je vratio dvostruku kaparu, pa da bi se moglo smatrati da je time izrazio volju za raskidom ugovora. Nakon isteka rokova tužitelj je taj koji poduzima mjere usmjerene prema skidanju zabilježbe, namiruje određene dugove tuženika, sve u cilju da se ugovor održi na snazi, a čemu se tuženik ni na koji način ne protivi.
Stoga je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da sporni ugovor o kupoprodaji nije mogao biti raskinut pozivom na odredbu čl. 68. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO). Naime, niti iz jednog provedenog dokaza ne proizlazi da bi sporni ugovor o kupoprodaji bio raskinut neformalnim sporazumom stranaka. Pozivanje tuženika da je ugovor raskinut jer je u samom ugovor predviđeno da će on platiti dvostruku kaparu u slučaju ako ne skine zabilježbu privremene mjere, protivno je načelu savjesnosti i poštenja u obvezno pravnim odnosima, jer tužitelj nije iskoristio to pravo na traženje dvostruke kapare, niti je tuženik takvu dvostruku kaparu platio tužitelju.
Obzirom na navedeno pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da je posjed tužitelja bio kvalificiran, jer je imao sve kvalitete zakonitog, istinitog i poštenog posjeda u smislu odredbe čl. 18. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 - dalje: ZVDSP).
Pri tome valja navesti da je utvrđenje nižestupanjskih sudova da tuženik nakon predaje posjeda spornih nekretnina tužitelju nije tražio povrat istih, niti dokazao da je usmeno tražio predaju tih nekretnina. S druge strane sam tuženik je tvrdio da je s tužitelj pokušao dogovoriti isplatu preostalog iznosa cijene, a što također ukazuje da tuženik nije imao interes za povrat stvari u posjed.
Obzirom na navedeno pravilno je prihvaćen zahtjev tužitelja na utvrđenje da je dosjelošću, u smislu čl. 159. st. 1. i 2. ZVDSP, stekao vlasništvo spornih nekretnina, a obzirom na utvrđeni kvalificirani posjed.
Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni, a odbijen protutužbeni zahtjev na utvrđenje da je sporni ugovor raskinut po samom zakonu 1. kolovoza 1997., kao i zahtjev za predaju spornih nekretnina u posjedu, budući je utvrđeno da je tužitelj stekao vlasništvo istih dosjelošću. Radi navedenog u tom dijelu valjalo je odbiti reviziju tuženika protiv presude primjenom odredbe čl. 393. ZPP.
Isto tako nije osnovana niti revizija tuženika protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje o ispravku presude. Naime, drugostupanjski sud je ocijenio da se radi o ispravku presude, jer je prvostupanjski sud kod pisanog otpravka presude naveo oznake nekretnine prema prvobitno postavljenom zahtjevu, a ne prema zahtjevu koji je tužitelj konačno postavio. Navedeno proizlazi i zapisnika s rasprave održane 10. svibnja 2012., kada je punomoćnica tužitelja u spis dostavila precizirani tužbeni zahtjev glede oznake nekretnina koje su predmet postupka i to nakon što je nova izmjera provedena u zemljišnim knjigama. Treba dodati da je i tuženik u protutužbi naveo oznake nekretnina prema novoj izmjeri, pa slijedom navedenog očito da ne postoji nikakav spor između parničnih stranaka glede kojih se nekretnina postupak vodio.
Stoga nije pogrešno primijenjena odredba čl. 342. ZPP kada je ispravljena prvostupanjska presuda glede opisa nekretnina koje su predmet tužbenog zahtjeva, jer je isto u skladu sa zahtjevom koji je tužitelj postavio tijekom postupka, te u skladu s oznakom nekretnina kako je to navedeno u protutužbenom zahtjevu.
Radi navedenog revizija tuženika protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje o ispravku presude nije osnovana, pa je valjalo u tom dijelu reviziju odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP u vezi čl. 400. st. 3. ZPP.
Vezano za protutužbeni zahtjev za isplatu naknade za korištenje predmetnih nekretnina tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u točkama 1. do 3. toga stavka.
Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se odnose na postavljeno pitanje, te treba izložiti razloge zbog kojih revident smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Pri tome navedeni uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni, pa u slučaju da u reviziji izostane bilo koja od navedenih pretpostavki, revizijski sud neće biti u mogućnosti o podnesenoj reviziji meritorno odlučivati.
U reviziji tuženik postavlja sljedeća pitanja:
„1) Da li tuženik – protutužitelj u ovom slučaju ima pravo na isplatu naknade koristi koju je tužitelj – protutuženik imao od neovlaštene uporabe njegove nekretnine kroz cijelo utuženo razdoblje i to u nominalnom iznosu najamnine, ako je nesporno da je tužitelj – protutuženik u tom razdoblju koristio bez naknade njegove nekretnine onemogućivši mu posjed nekretnina i da iznos najamnine nije sporan, a sve nezavisno od prava na naknadu štete?
2) Da li se u ovom slučaju radi o stjecanju bez osnove ili o naknadi štete (obične štete i/ili izmakle koristi) kada tužitelj – protutuženik neovlašteno koristi cijelu nekretninu bez da tuženiku – protutužitelju kao vlasniku nekretnine plaća naknadu za korištenje te nekretnine, pri čemu tužitelj – protutuženik onemogućuje tuženiku – protutužitelju posjed iste nekretnine, a tuženik – protutužitelj potražuje isplatu naknade koristi koju je tužitelj – protutuženik imala od neovlaštene uporabe njegove nekretnine kroz cijelo utuženo razdoblje u nominalnom iznosu najamnine pozivajući se na članak 219. ZOO/91 odnosno čl. 1120. ZOO/05?
3) Da li se tužitelj – protutuženik, koristeći se nekretninom tuženika – protutužitelja kroz cijelo utuženo razdoblje, neosnovano obogatio i to za iznos najamnine koju bi inače morao plaćati za tu nekretninu u utuženom razdoblju i da li tuženik – protutužitelj u ovom slučaju mora dokazivati da li je pretrpio kakvu štetu ?“
Kao razlog važnosti tuženik se poziva na odluke revizijskog suda br. Rev-317/08-2 od 12. veljače 2009. i Rev-x 131/12-2 od 14. veljače 2012., a u kojima je, prema shvaćanju tuženika, zauzeto shvaćanje suprotno shvaćanju drugostupanjskog suda u ovom predmetu.
Obzirom na utvrđenja nižestupanjskih sudova, kao i odluke o tužbenom odnosno protutužbenom zahtjevu, postavljena pitanja u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP polaze od drugačijih činjeničnih utvrđenja. Naime, tužitelj ne koristi spornu nekretninu bez pravnog osnova, niti je istu koristio bez pravnog osnova, radi čega od odgovora na postavljena pitanja ne ovisi odluka u ovom predmetu.
Stoga je u tom dijelu valjalo reviziju tužitelja odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP.
Jednako tako revizija nije dopuštena niti protiv odluke drugostupanjskog suda glede odluke o troškovima postupka. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.
Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).
Stoga je i u tom dijelu valjalo odbaciti reviziju tuženika kao nedopuštenu.
Katarina Buljan, v. r