- 1 -              U-zpz 4/2013-6

 

 

 

 

 

Broj: U-zpz 4/2013-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u upravnom sporu tužiteljica M. N. I. iz Z. i K. M. iz D., koje zastupaju punomoćnici M. U. i M. K., odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. U. i M. K. iz D., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Z., radi naknade za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, odlučujući o zahtjevu za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude Državnog odvjetništva Republike Hrvatske poslovni broj GZ-DO-62/2013 od 7. svibnja 2013., protiv presude Visokog Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-7225/2010-11 od 19. prosinca 2012., u sjednici održanoj 9. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude se usvaja i preinačuje presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-7225/2010-11 od 19. prosinca 2012. te sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Poništava se rješenje tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko pravo, KLASA: UP/II-942-01/07-01/1044, URBROJ: 514-04-02-03/10-10-2 od 15. ožujka 2010.“

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-7225/2010-11 od 19. prosinca 2012. donesenom u upravnom sporu, uvažena je tužba protiv rješenja tuženog tijela KLASA: UP/II-942-01/07-01/1044, URBROJ: 514-04-02-03/10-10-2 od 15. ožujka 2010. i navedeno rješenje poništeno.

 

Protiv te presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, na temelju odredbe članka 78. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14 i 94/16 - dalje: ZUS) podnijelo je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog povrede zakona i predložilo Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti zahtjev na način da se preinači pobijana presuda i tužba podnesena protiv navedenog rješenja odbije.

Tužiteljice nisu odgovorile na zahtjev.

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti je osnovan.

 

Pobijana presuda ispitana je samo u granicama zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude.

 

U zahtjevu za izvanredno preispitivanje zakonitosti u bitnome se navodi - da je pobijana presuda protivna odredbama članaka 65. i 66. te članku 68. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02 i 98/19 - u daljnjem tekstu: Zakon o naknadi). U zahtjevu se ističe da je pobijanom presudom Visoki upravni sud Republike Hrvatske u konkretnom slučaju pogrešno primijenio odredbu članka 130. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91 i 103/96 - u daljnjem tekstu: ZUP), prema kojoj se podneseni zahtjev može izmijeniti na način da se proširi ili umjesto prijašnjeg stavi drugi, uz uvjet da se takav zahtjev, uz ostale pretpostavke, temelji na bitno istom činjeničnom stanju. U tom smislu, podnositelj navodi su tužiteljice u ovom postupku  dana 10. veljače 1999. podnijele novi zahtjev za druge (nove) nekretnine koje nisu bile sadržane u prvom zahtjevu od 30. lipnja 1997., ali da je taj zahtjev za nekretnine koje nisu sadržane u prijašnjem zahtjevu, sukladno odredbama članka 65. i 66. Zakona o naknadi i protivno shvaćanju iz pobijane presude, podnesen izvan prekluzivnog roka od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o naknadi, tj. 30. lipnja 1997., slijedom čega se supsidijarna odredba iz članka 130. ZUP-a ne može primijeniti na način kako je to učinjeno u pobijanoj presudi.

 

Rješenjem tuženog Ministarstva pravosuđa, KLASA: UP/II-942-01/07-01/1044, URBROJ: 514-04-02-03/10-10-2 od 15. ožujka 2010., odbijena je žalba tužiteljica podnesena protiv zaključka Ureda državne uprave Dubrovačko-neretvanske županije, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinskopravne poslove, KLASA: UP/I-943-01/97-11/1470, URBROJ: 2117-04/4-07-42 od 19. rujna 2007., kojim nije dopušteno proširenje zahtjeva K. M. i M. N.-I. za naknadu oduzete imovine i to glede nekretnina upisanih u zk. ul. br. 1644, 57, 860, 969 i 858 sve k.o. G., koje su naznačene u podnesku od 10. veljače 1999.

 

U pobijanoj presudi u bitnome se ističe da prilikom odlučivanja o zahtjevu tužiteljica nižestupanjska tijela nisu imala na umu članak 68. Zakona o naknadi, koji upućuje na primjenu odredbi ZUP-a, a naročito da nisu cijenili odredbu iz članka 130. ZUP-a kojom je strankama omogućeno da do donošenja rješenja u prvostupanjskom postupku stavljeni zahtjev prošire ili umjesto prijašnjeg stave drugi bez obzira na to da li se prošireni ili izmijenjeni zahtjev temelji na istoj pravnoj osnovi, ali uz uvjet da se takav zahtjev temelji na istom činjeničnom stanju. Pritom se u presudi ističe da iz zaključka koje je donijelo tijelo prvog stupnja, ali niti iz osporenog drugostupanjskog rješenja, nije bilo moguće utvrditi radi li se u ovom slučaju o bitnom istom činjeničnom stanju. Uz zaključak da zbog toga nije bilo moguće otkloniti sumnju u pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, tužba je uvažena i osporeno rješenje poništeno.

 

Prema članku 65. Zakona o naknadi postupak se pokreće podnošenjem zahtjeva nadležnom Županijskom uredu (st. 1.), s tim da se zahtjev dostavlja Državnom pravobranitelju Republike Hrvatske koji ima položaj stranke u postupku (st. 2.). Prijašnji vlasnik dužan je podnijeti zahtjev u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona, osim u slučaju iz članka 26. ovog Zakona (st. 3.), a zahtjev podnesen po proteku roka iz stavka 3. ovog članka odbacit će se pa podnositelj gubi sva prava iz ovoga Zakona (st. 4.).

 

Člankom 66. Zakona o naknadi propisan je sadržaj zahtjeva za naknadu oduzete imovine sadrži  iscrpne podatke o podnositelju zahtjeva te podatke o imovini koja je predmet naknade, a ukoliko se zahtjev odnosi na nekretninu u zahtjevu treba navesti: - podatke o mjestu gdje se nekretnina nalazi, te tko danas ima pravo vlasništva odnosno raspolaganja nad tom nekretninom, broj zemljišnoknjižne čestice i zemljišnoknjižnoga uloška te naznaku katastarske općine u kojoj se nalazi predmetna nekretnina. Ujedno potrebno je navesti i pravnu osnovu podržavljenja, odnosno podruštvovljena imovine koja je predmet naknade.

 

Uz navedeni zahtjev, prema članku 67. Zakona o naknadi, prilaže se: 1. dokaz o hrvatskom državljanstvu, odnosno održanom neprekinutom pravnom sljedništvu i sjedištu na teritoriju Republike Hrvatske, 2. akt o podržavljenju, odnosno podruštvovljenu imovine, 3. zemljišnoknjižni izvadak sa svim upisima i ispisima od dana podruštvovljena do dana podnošenja zahtjeva, 4. punomoć ovjerovljenu od hrvatskih državnih vlasti, 5. izvadak iz matice umrlih ili rješenje o proglašenju nestale osobe umrlom ako zahtjev podnosi zakonski nasljednik, 6. pravomoćno rješenje o nasljeđivanju, 7. ostale isprave ili dokaze kojima se može utvrditi osnovanost zahtjeva.

 

Pravilno se u zahtjevu za izvanredno preispitivanje ističe da je navedenim odredbama određeno i jasno, izrijekom propisano što sve mora sadržavati zahtjev za naknadu, u kojem se prekluzivnom roku takav zahtjev mora podnijeti i zapravo koliko je vremena zakonodavac dao podnositeljima za podnošenje takvog zahtjeva, uz pravilan zaključak da je pobijanom presudom nepravilno primijenjena odredba članka 130. ZUP-a.

 

Prema toj zakonskoj odredbi pošto je postupak pokrenut, stranka može do donošenja rješenja u prvom stupnju proširiti stavljeni zahtjev, ili umjesto prijašnjeg zahtjeva staviti drugi, bez obzira da li se prošireni ili izmijenjeni zahtjev temelji na istoj pravnoj osnovi, uz uvjet da se takav zahtjev temelji na bitno istom činjeničnom stanju (st. 1.). Ako organ koji vodi postupak ne dopusti proširenje ili izmjenu zahtjeva, donijet će o tome zaključak. Protiv takvog zaključka dopuštena je posebna žalba (st. 2.).

 

Člankom 68. Zakona o naknadi propisano je da se postupak naknade za oduzetu imovinu provodi po odredbama ZUP-a, ako tim Zakonom nije drukčije propisano.

 

Prema tome, u odnosu na sve ono što nije propisano Zakonom o naknadi, postupak naknade za oduzetu imovinu provodi se po odredbama ZUP-a. Time je nesumnjivo propisana odgovarajuća (supsidijarna) primjena ZUP-a u postupku koji se vodi povodom zahtjeva za naknadu iz članka 65. Zakona o naknadi.

 

Dakle, u postupku je sporna primjena odredbe iz članka 65. stavak 3. Zakona o naknadi, koja je jasna i izričita te je neupitno kogentne naravi jer podnositelj koji nije podnio zahtjev u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona naknadi (osim u slučaju iz članka 26. koji se ne odnosi na ovaj zahtjev), gubi sva prava iz tog zakona. Slijedom toga, u pitanju je odredba o prekluzivnom roku postupovnopravne prirode, koju već zbog njezine takve pravne prirode nije moguće „slabiti“ primjenom odredbi drugih propisa, konkretno primjenom članka 130. ZUP-a. Suprotstavljanje zakonske odredbe o izmjeni ili proširenju zahtjeva, koja je opće i supsidijarne prirode, odredbi posebnog zakona o prekluzivnom roku za podnošenje zahtjeva, na način kako je to u pobijanoj presudi učinio Visoki upravni sud Republike Hrvatske imalo bi za posljedicu potpuni gubitak svrhe i smisla odredbi o sadržaju i roku u kojem se mora podnijeti zahtjev za naknadu. To bi bilo moguće jedino pod pretpostavkom kad bi se radilo o pravnim normama koje su u svom značenju i primjeni iste važnosti, što ovdje bez daljnjega nije slučaj. Supsidijarna odredba o izmjeni zahtjeva ili njegovom proširenju iz članka 130. ZUP-a, kako se to pravilno navodi u zahtjevu za izvanredno preispitivanje, mogla bi se primijeniti samo ako (posebnim) Zakonom o naknadi nije drukčije propisano (čl. 68. Zakona o naknadi).

 

Međutim, u ovom je slučaju upravo drukčije propisano jer postoji rok za podnošenje zahtjeva za naknadu i sankcija u vidu gubitka prava uslijed propuštanja tog roka, stoga valja zaključiti da nakon podnošenja zahtjeva za naknadu nije moguća njegova izmjena na način da se, nakon proteka prekluzivnog roka, kao u ovom predmetu, zahtjev proširi na nove nekretnine koje nedvojbeno nisu bile predmetom pravodobno podnesenog zahtjeva. Takav je zahtjev zapravo novi zahtjev za naknadu podnesen nakon proteka prekluzivnog roka.

 

To tim više jer je općom odredbom iz članka 3. ZUP-a izrijekom propisana supsidijarna primjena tog zakona u drugim upravnim postupcima za koje je zakonom propisan poseban postupak i u kojima se postupa po odredbama tog (posebnog) zakona. Po odredbama ZUP-a, prema navedenoj pravnoj normi, postupa se u svim pitanjima koja nisu uređena posebnim zakonom.

 

Prema tome, u postupku povodom zahtjeva za naknadu moguća je odgovarajuća primjena članka 130. ZUP-a, ali samo na način koji ne bi bio protivan odredbi članka 65. stavak 3. Zakona o naknadi o prekluzivnom roku, koja isključuje mogućnost proširenja zahtjeva - tako da se zapravo podnosi novi zahtjev nakon proteka prekluzivnog roka.

 

Samo usput valja istaknuti da se u ovom slučaju nije mogla svrhovito primijeniti niti odredba iz članka 68. ZUP-a, koja se odnosi na otklanjanje formalnih nedostataka podneska (koji sprječavaju postupanje po zahtjevu za naknadu) jer podnesak od 10. veljače 1999., sukladno utvrđenjima upravnih tijela i sadržaju obrazloženja pobijane presude, predstavlja podnesak kojim tužiteljice proširuju svoj zahtjev na (nove) nekretnine.

 

Zbog toga su upravna tijela pravilno primijenila zakon kada je utvrđeno da je zahtjev tužiteljica od 10. veljače 1999., u odnosu na prije naznačene nekretnine, podnesen nakon isteka roka iz članka 65. stavak 3. Zakona o naknadi.

 

Iz navedenih je razloga, na temelju članka 78. stavak 5. ZUS-a, valjalo usvojiti zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude, preinačiti pobijanu odluku i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 9. lipnja 2020.