Baza je ažurirana 02.06.2025. 

zaključno sa NN 76/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              Rev 2137/2018-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2137/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. H. iz S., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik D. I., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu I. I. D. I. u Z., protiv tuženika N. P. iz S., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik B. K., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj -7987/15-2 od 23. ožujka 2018. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6194/13-48 od 10. srpnja 2015., u sjednici održanoj 9. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.942,90 EUR sa zateznom kamatom koja na iznos od 3.800,00 DEM ovlaštena banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju u valuti DEM od 7. lipnja 2000. do 28. veljače 2002., sa zateznim kamatama koje na iznos od 1.942,90 EUR ovlaštena banka u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju u valuti EUR od 1. ožujka 2002. pa do isplate (stavak I izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 14.936,94 kune, kao i zahtjev za isplatu kamate na glavnicu preko dosuđene kamatne stope iz stavka I izreke (stavak II izreke), dok je u stavku III izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 20.625,00 kuna.

 

Presudom suda drugog stupnja u stavku I izreke preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu pod stavkom I i III izreke te je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti. U stavku II izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 18.437,50 kuna, dok je u stavku III izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak žalbe u iznosu od 1.562,50 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da se revizija prihvati i pobijana drugostupanjska presuda, pravilnom primjenom materijalnog prava preinači na način da se u cijelosti potvrdi prvostupanjska presuda i tuženiku naloži platiti tužitelju zatraženi novčani iznos uz naknadu parničnog troška, kao i troška revizije u iznosu od 1.500,00 kuna sa pripadajućim PDV od 25%, a sve sukladno Tbr. 10/6 Tarife HOK.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj izrijekom i sadržajno temelji na tvrdnji o počinjenim bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. i čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP učinjenim pred drugostupanjskim sudom.

 

Tvrdnja je revidenta da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. ZPP jer izvedene dokaze, svakog zasebno i sve zajedno, nije ocijenio ni savjesno ni brižljivo. Daljnja je tvrdnja da je drugostupanjskom presudom počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je obrazloženje pobijane presude u proturječnosti sa stanjem spisa, zbog kojeg nedostatka pobijanu presudu nije moguće ispitati.

 

Nije osnovana tvrdnja revidenta o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. ZPP.

 

Odredbom čl. 373.a ZPP propisano je da će drugostupanjski sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe: da bitne činjenice među strankama nisu sporne ili ih je moguće utvrditi na temelju isprava izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze (st. 1.). Prigodom donošenja odluke iz stavka I toga članka, drugostupanjski sud je ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio (st. 2.).

 

Navedenom zakonskom odredbom odstupljeno je od načela neposrednosti koje traži da između suda i izvora informacija ne bude posrednika i da sud koji zapaža procesni materijal bude onaj isti sud koji odlučuje o dokaznoj vrijednosti dokaznih sredstava.

 

U situaciji kad drugostupanjski sud koristi ovlaštenje iz čl. 373.a ZPP, dakle ovlaštenje da odlučuje o dokaznoj vrijednosti dokaznih sredstava iako nije sud koji neposredno zapaža procesni materijal, drugostupanjski sud izvedene dokaze mora, jednako kao i prvostupanjski sud, ocjenjivati na način propisan odredbom čl. 8. ZPP. Pritome treba dati i dodatne razloge o tome zbog čega ne prihvaća ocjenu dokaza izvedenog po prvostupanjskom sudu, kao sudu koji je neposredno zapažao procesni materijal.

 

Prema odredbi čl. 8. ZPP, koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

U postupku je izveden veći broj dokaza. Drugostupanjski sud je obrazložio ocjenu izvedenog dokaza, i pritome dao razloge zašto prihvaća iskaz svjedoka D. S. kao mjerodavan, očito smatrajući iskaz ovoga svjedoka kao logičan i uvjerljiv te neproturječan iskazima ostalih svjedoka.

 

Budući da je slijedom iznesenog drugostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 8. ZPP, to u postupanju drugostupanjskog suda nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. ZPP.

 

Suprotno tvrdnjama tužitelja, pobijana drugostupanjska presuda sadrži jasne razloge iz kojih se može provjeriti na kojim utvrđenjima i uvjerenjima je sud utemeljio svoju ocjenu o osnovanosti žalbe koju je tuženik podnio protiv prvostupanjske presude. Kako je drugostupanjski sud pritom odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, to je drugostupanjska presuda valjano obrazložena (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP), pa u toj odluci nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet spora u ovom stadiju postupka je potraživanje tužitelja na isplatu iznosa od 1.942,90 EUR na ime prodajne cijene za teretni automobil marke Volkswagen 245, reg. oznake ... za koji tužitelj tvrdi da ga je prodao tuženiku 7. lipnja 2000.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je predmetno vozilo registrirano na tuženika, a da je prethodno bilo registrirano na K. K., odnosno da tužitelj nikad nije bio registrirani vlasnik vozila,

 

- da je pisani kupoprodajni ugovor (pravilno: ugovor o posredničkoj prodaji - list 17-18 spisa) gdje se kao prodavateljica navodi registrirana vlasnica vozila K. K., a kao kupac N. P. fiktivni ugovor,

 

- da je predmetno vozilo tuženiku u posjed predao upravo tužitelj na temelju kupoprodajnog ugovora,

 

- da je tužitelj osoba koja je predmetno vozilo stekla zamjenom od M. R. kojem je doveo drvenu građu, da ga je namjeravao prodati, da je tuženik imao potrebu za takvim vozilom, pa ga je prodao tuženiku i predao mu ga u posjed, a tuženik mu nije platio za vozilo kupoprodajnu cijenu.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da je zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa na ime ugovorene kupoprodajne cijene za predmetno vozilo osnovan.

 

Drugostupanjski sud međutim koristeći ovlaštenje iz odredbe čl. 373.a ZPP je preocijenio izvedene dokaze radi utvrđenja odlučne činjenice te je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev ocijenivši pritom da je tuženiku predmetno vozilo predao i prodao S. B., a za koje je tuženik platio cijenu upravo B., pa tužitelj nema pravo na pravnu zaštitu u ovom sporu jer nije prodao predmetno vozilo tuženiku, slijedom čega ne može tražiti ispunjenje kupoprodajnog ugovora u smislu plaćanja cijene za prodanu i predanu pokretnu stvar jer između tužitelja i tuženika nikad niti nije sklopljen ugovor o kupoprodaji predmetnog vozila sukladno odredbi članka 454. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO).

 

Prema odredbi čl. 454. st. 1. ZOO ugovorom o prodaji obvezuje se prodavalac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja odnosno pravo vlasništva, a kupac se obvezuje da prodavaocu isplati cijenu.

 

Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, a imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 454. ZOO pravilno je prema ocjeni ovog suda drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev ocijenivši pritome da između tužitelja i tuženika nikada nije sklopljen ugovor o kupoprodaji predmetnog teretnog vozila sukladno navedenoj zakonskoj odredbi.

 

Stoga navodi revizije kojima se tumači suprotno nisu utjecali na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

 

Preostali navodi revizije tužitelja, a kojima se prigovara načinu na koji je drugostupanjski sud vrednovao proveden e dokaze zapravo se svode na prigovore pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Takvi prigovori su bez utjecaja na pravilnost drugostupanjske odluke s obzirom na to da u revizijskom stupnju postupka Vrhovni sud Republike Hrvatske ne može ispitivati osnovanost prigovora činjenične naravi (odredba čl. 385. ZPP).

 

Kako nisu ostvareni revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava na koje se u reviziji ukazuje, valjalo je odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu na temelju odredbi čl. 393. ZPP i presuditi kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 9. lipnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu