- 1 -              Rev 3099/2019-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3099/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. C. iz Z., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik N. S., odvjetnik iz Z., protiv tuženika E. 2. j.d.o.o. iz Z., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik G. J., odvjetnik iz O., radi utvrđenja otkaza ugovora o radu nedopuštenim, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž R-159/2018-2 od 9. svibnja 2019. kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-1325/2017-15 od 28. veljače 2018., u sjednici vijeća održanoj 9. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom „uvažena je“ žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda tako da su odbijeni tužbeni zahtjevi:

 

- na utvrđenje da „nije dopušten i zakonit otkaz ugovora o radu“ kojeg je tuženik dao tužitelju Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 5. lipnja 2017. i da „nije dopuštena i zakonita Odluka kojom se odbija zahtjev za zaštitu prava radnika od 21. lipnja 2017.“ - te da radni odnos tužitelja sa tuženikom „nije prestao“,

 

- na obvezivanje tuženika „vratiti tužitelja...na posao na radno mjesto prodajnog predstavnika.“,

 

dok je tužitelju naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak od 2.000,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog (kako drži) postupovne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP-a počinjene pred drugostupanjskim sudom te bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužitelja je da se osporena presuda preinači i tužbeni zahtjevi usvoje, podredno da se ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnjama revidenta (uz ostalo: da drugostupanjski sud “nije čitao spis, pa čak niti iskaz svjedokinje”), osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni ”dokazima u spisu odnosno sadržaju zapisnika…”, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora i na ovdje bitna pitanja, nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju i opisno revident ukazuje.

 

Navodi kojima revident osporava ili problematizira utvrđenja uzeta po drugostupanjskom sudu relevantnim za odluku o predmetu spora, o postupku koji je proveden radi otkazivanja njegova ugovora o radu, o razlozima izostanka sa zakazane prezentacije koji (izostanak) mu je stavljen na teret - i o korištenju dana godišnjeg odmora, sve uz tvrdnju da je već i iz provedenih dokaza trebalo prihvatiti da mu ugovor nije otkazan opravdano, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Valja kod toga imati na umu:

 

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (da nije počinio ono što mu tuženik stavlja na teret), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,

 

- da je i tužitelju omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da i on (i pored tereta dokazivanja razloga za otkaz ugovora na tuženiku) predloži dokaze za svoja shvaćanja i činjenice na koje se poziva i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o ocjeni dokaza - a sve jer u postupku u kojemu je to mogao (pred prvostupanjskim sudom) nije predložio dokaze za to shvaćanje i jer provedeni dokazi nisu ocijenjeni onako kako bi on htio, ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na utvrđenje da je nedopuštena Odluka tuženika od 5. lipnja 2017. o izvanrednom otkazu sa njime sklopljenog ugovora o radu - sa Odlukom tuženika od 21. lipnja 2017. kojom je odbijen zahtjev tužitelja za zaštitu prava u odnosu na dani mu otkaz, kumuliran sa zahtjevom da se utvrdi i da radni odnos tužitelja nije prestao - te zahtjevom na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja „na radno mjesto prodajnog predstavnika“.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je 1. lipnja 2017. tužitelj „ujutro došao u firmu kao i svaki drugi dan“ i zadužio je „robu za prezentaciju“ u lovačkom društvu („na koju je bila pozvana dogovorena grupa osoba“), ali na zakazanu prezentaciju na koju je od tuženika bio upućen nije pristupio - iako prethodno nije tuženika (odnosno osobu zaduženu za raspored rada radnika tuženika na prezentacijama) obavijestio da će sa prezentacije izostati, pa u konačnom taj izostanak sa prezentacije nije opravdao,

 

- da toga dana tužitelj nije koristio (kako on nastoji prihvatiti) godišnji odmor: „time je samovoljno postupio bez opravdanja“ (njegova „tvrdnja da ima pravo na jedan dan godišnjeg odmora kada on to želi prema odredbi čl. 85. st. 5. ZR-a... ne znači da ima ovlast sam odrediti kad će koristiti jedan dan godišnjeg odmora ili kada mu se prohtije već samo u dogovoru s poslodavcem, pa izostanak s posla iz tog razloga nije opravdan“),

 

- da je „tužitelj u razdoblju od 1. siječnja pa do 31. svibnja 2017. svjesno zaduživao blagajnu prilikom prodaje robe na prezentacijama za određeni novčani iznos a da pri tome nije uplaćivao zaduženi iznos na račun poslodavca“,

 

- da „je tužitelju prema odluci tuženika od 5. lipnja 2017. izvanredno otkazan ugovor o radu sklopljen 10. studenog 2016. na neodređeno vrijeme za radno mjesto prodajnog predstavnika“,

 

- da je tužitelju dani otkaz obrazložen razlozima: „da se dana 1. lipnja 2017....nije pojavio na radnom mjestu, a da pri tome nije obavijestio tuženika o razlogu ne dolaska, a prethodno je bio upoznat s mjestom i vremenom održavanja prezentacije na koju je bila pozvana dogovorena grupa osoba kojim postupkom je nanio materijalnu štetu poslodavcu u smislu troškova organizacije navedene prezentacije te je narušio ugled poslodavcu budući da se poslodavac nije uspio na vrijeme organizirati“, te „da je...u razdoblju od 1. siječnja pa do 31. svibnja 2017. svjesno zaduživao blagajnu prilikom prodaje robe na prezentacijama za određeni novčani iznos a da pri tome nije uplaćivao zaduženi iznos na račun poslodavca“.

 

Na temelju istaknutih činjeničnih utvrđenja, koja sada ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je ovdje prijeporne tužbene zahtjeve ocijenio neosnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje da opisano ponašanje tužitelja, ono koje mu je tuženik stavio na teret, predstavlja povrede obveza iz radnog odnosa koje su dovele do gubitka povjerenja tuženika u tužitelja kao radnika, pa da, slijedom toga, uz uvažavanje svih okolnosti, nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika nije moguć.

 

Konkretno, shvaćanje je drugostupanjskog suda:

 

- da „imajući u vidu poslove radnog mjesta tužitelja prodajnog predstavnika i njegovu relativnu samostalnost u obavljanju takvog posla, to podrazumijeva veliko povjerenje poslodavca u rad svog radnika, pa posljedica samovoljnog nedolaska na prezentaciju narušen je ne samo ugled poslodavca nego i gubitak njegovog povjerenja u tužitelja kao radnika što u konkretnom slučaju onemogućuje nastavak radnog odnosa i opravdan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu“,

 

- da je „tužitelju stavljeno na teret da je uzeo akontacije koje se obvezao vratiti a nije vratio“: da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj prema usmenom dogovoru imao pravo na proviziju prema dogovorenim postotcima te prava zadržavanja dijela novca za troškove puta - ali da je „neosnovan zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj imao pravo zadržati za sebe navedene akontacije, jer bi to pravo tužitelj imao prema dogovoru s poslodavcem tek nakon obračuna potraživanja kako s osnova eventualno neplaćene provizije tako i radi podmirenja troškova puta, a ne samovoljno“,

 

- da se radi toga „s pravom tužitelju stavlja na teret navedena povreda radne obveze“,

 

- da „time što tuženik nije pozvao tužitelja na iznošenje obrane prije otkazivanja ugovora o radu ne čini otkaz nedopuštenim, jer u konkretnom slučaju zbog utvrđene povrede obveze iz radnog odnosa nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da tužitelju omogući iznošenje obrane (čl. 119. st. 2. ZR-a)“,

 

- da „iz svega navedenog proizlazi da je tuženik dokazao u smislu odredbe čl. 135. st. 3. ZR-a da je imao opravdan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu sukladno odredbi čl. 116. st. 1. i 2. ZR-a“: tako da je „stoga valjalo žalbu uvažiti i uz pravilnu primjenu materijalnog prava preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev...temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a“.

 

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

Drugostupanjski sud je o zahtjevima tužitelja pravilno odlučio primjenom Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17 - dalje: ZR-a), i to:

 

- odredaba čl. 116., prema kojima: (st. 1.) „Poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.”, (st. 2.) “Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.”,

 

- odredbe čl. 135. st. 3. prema kojoj postojanje opravdanog razloga za otkaz mora dokazati poslodavac.

 

Polazeći od tih odredaba ZR-a te obzirom da u sporovima, kakav je i ovaj, svaki slučaj valja individualizirati - jer odluka o dopuštenosti otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, a imajući na umu i da kod ocjenjivanja postoje li razlozi za izvanredni otkaz ugovora o radu valja cijeniti ponašanje radnika u odnosu na obveze koje proizlaze iz naravi posla kojeg je morao obavljati, tuženik je, da bi uspio u sporu, trebao (prema pravilu o teretu dokazivanja) u smislu odredbe čl. 135. st. 3. ZR-a, ali i odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“) dokazati ono što tvrdi i na čemu je temeljio prijepornu Odluku o otkazu Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem:

 

- da je (obzirom da u situaciji kada se otkaz ugovora o radu temelji, kao ovdje, na više povreda radnih obveza, za opravdanost takvog otkaza dovoljno da i samo jedna od tih povreda daje osnovu za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu) tužitelj počinio bar jednu od povreda radnih obveza koje mu je u osporenoj Odluci stavio na teret - a koja bi predstavljala opravdani razlog za dani mu otkaz Ugovora o radu,

 

- činjenice (razloge) iz kojih bi proizlazilo da je tužitelj počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa - u odnosu na narav posla kojeg je morao obavljati, ali i da zbog te povrede, a uz uvažavanje svih konkretnih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa tužitelja kod njega nije moguć,

 

- da postoje okolnosti zbog kojih nije bilo niti opravdano očekivati od njega kao poslodavca da tužitelju pruži još i pravo na obranu.

 

To je trebao dokazati u svijetlu jedinog pravilnog shvaćanja:

 

- da svaka okolnost ne predstavlja razlog (iz odredbe čl. 116. st. 1. ZR-a) za izvanredni otkaz ugovora o radu radniku - budući da se takvim razlogom može prihvatiti samo „osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa” ili “neka druga osobito važna činjenica” zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć,

 

- da se otkazivanjem ugovora o radu u bitnome zadire u elementarna prava radnika koji je ugovor sklopio - prvenstveno u pravo na rad i zaradu iz rada, prava zaštićena i odredbama čl. 55. i 56. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97 - 8/98 - pročišćeni tekst, 113/2000 - 124/2000 - pročišćeni tekst, 28/2001 - 41/2001 - pročišćeni tekst, i 55/2001 - dalje: Ustava), pa da (slijedom toga), ali i jer je svaki otkaz tog ugovora praćen i nizom negativnih i unaprijed nesagledivih učinaka - koji se u slučaju bilo koje pogreške u procijeni postojanja razloga za otkaz teško mogu ispraviti, svaki poslodavac otkazivanju mora pristupiti odgovorno i ozbiljno, izbjegavajući odluke koje bi se temeljile samo na sumnjama, one koje se mogu ocijeniti nedopuštenim - i odluku o otkazu ugovora o radu mora temeljiti na provjerenim (istinitim) i dokazanim razlozima.

 

Tako gledano, u ovome slučaju konkretne (utvrđene) okolnosti opravdavaju shvaćanje drugostupanjskog suda da je tuženik ipak dokazao postojanje opravdanih razloga za izvanredni otkaz Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem:

 

- da je tužitelj počinio ono što mu je stavio na teret: da je neopravdano izostao (obzirom da izostanak nije dogovorio sa tuženikom, odnosno odgovornom osobom tuženika: niti u pisanom obliku niti usmeno) sa zakazane ili već organizirane prezentacije robe ili usluga tuženika - i time povrijedio ugled svoga poslodavca, njegovo normalno (kao i kod svakog poslodavca, poslovnog subjekta) htijenje da bude korektan na tržištu, poslovan i profesionalan, sve kako bi opstao u poslovanju,

 

- da tužitelj nije imao osnove koristiti dan godišnjeg odmora kako to on drži: radnik ovog ne može sam, samovoljno odabrati bez dogovora sa poslodavcem, pa i bez obavijesti ovoga da će ga koristiti - a pogotovo ne u „nevrijeme“, neočekivano - kada je trebao obaviti već povjereni mu konkretni posao i kada mu poslodavac nije mogao organizirati zamjenu ili nadomjestiti ga u tome poslu,

 

- da isto tako tužitelj nije imao pravo (to je i razumnim za prihvatiti) sam, samovoljno određivati iznos koji bi imao zadržati za sebe iz akontacije dobivene iz obavljenog posla, pa i to bez dogovora s poslodavcem i prije „obračuna potraživanja kako s osnova eventualno neplaćene provizije tako i radi podmirenja troškova puta“,

 

- ali i da postoje okolnosti koje ukazuju da nastavak radnog odnosa s tužiteljem, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć.

 

Sukladno odredbi čl. 8. st. 1. ZR-a: “U radnom odnosu poslodavac i radnik dužni su pridržavati se odredbi ovoga i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu.“

 

Tuženik je kao poslodavac imao pravo očekivati i zahtijevati od tužitelja (kao uostalom i od svih svojih radnika) da savjesno ispunjava svoje radne obveze - a u okviru toga i da se korektno te disciplinirano i odgovorno ponaša prema zadanim mu poslovima “prodajnog predstavnika“ za robu i usluge koje pruža i da i profesionalno postupa s povjerenim mu zadacima i povjerenom imovinom, uz dosljedno poštivanje propisanog procesa rada i radnih obveza te vođenje brige o radu i ugledu poslodavca.

 

Drugostupanjski sud je na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio da se tužitelj nije ponašao u skladu s takvim standardom ponašanja - jer se ono što je učinio (prema prethodno izloženom) ne može okarakterizirati primjerenim ili discipliniranim te profesionalnim i odgovornim postupanjem, pa je njegovom ponašanju pravilno dan značaj dviju povreda od kojih i svaka za sebe u sadašnjem trenutku u društvu po svojoj težini i karakteru opravdava (u smislu odredbe čl. 116. st. 1. ZR-a) pobijanu Odluku tuženika o otkazu s njime sklopljenog Ugovora o radu.

 

Pritom, pravilnost osporene odluke tuženika nije dovedena u pitanje niti pozivom na odredbu čl. 119. st. 2. ZR-a, kojom je propisano: „Prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.“

 

Pravilnim se, naime, pokazuje i zaključak da su u konkretnom slučaju postojale okolnosti zbog kojih (u svezi opisanog ponašanja tužitelja i time kršenja radnih obveza - te zbog posljedica takvog ponašanja) nije niti bilo osnovano očekivati da poslodavac to učini.

 

Stoga, a budući da je i osporena presuda utemeljena na takvome shvaćanju, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena - pa je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 9. lipnja 2020.