- 1 -              Rev 1781/2016-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1781/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. d.d. (OIB:...) iz D. S., kojeg zastupaju punomoćnice S. G., odvjetnica iz O. i J. M. K., odvjetnica iz Z., protiv tuženika Z. B. (OIB:...) iz G. S., kojeg zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-4947/13-2 od 19. travnja 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj Povrv-139/11-38 od 15. ožujka 2013., u sjednici održanoj 9. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju u iznosu od 3.125,00 kn, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom djelomično je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika P. T. iz O., poslovni broj: Ovrv-12/11 od 21. srpnja 2011. i to u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 212.660,11 kn sa zateznim kamatama od 29. lipnja 2011. pa do isplate te mu naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 5.816,81 kn (točka I. izreke). Nadalje, je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika P. T. iz O., poslovni broj:Ovrv-12/11 od 21. srpnja 2011. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 21.798,00 kn te za zatezne kamate na iznos 212.660,00 kn od 25. rujna 2009. do 28. lipnja 2011. te u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi trošak ovršnog postupka u iznosu od 646,32 kn (točka II. izreke). Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 22.117,50 kn (točka III. izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn (točka IV. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke (točka I. izreke). Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu (točka I. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je revizijskom sudu prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev, podredno ukinuti nižestupanjske presude te predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Potražuje trošak revizije.

 

Tužitelj je u odgovoru na reviziju osporio sve revizijske navode te predložio reviziju odbiti kao neosnovanu. Zatražio je trošak odgovora u iznosu od 3.125,00 kn.

 

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužitelj u reviziji ukazuje na apsolutno bitnu povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, zbog čega nema apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze glede ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva drugostupanjski sud nije tumačio u skladu sa stavom tuženika, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju revident ukazuje.

 

Nadalje, neosnovano tuženik prigovara kako je drugostupanjska presuda opterećena apsolutno bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i iz razloga što je rješenje o ovrsi ispravljeno rješenjem u parničnom postupku. Ovdje je prvenstveno bitno istaknuti da se tuženik odrekao prava na žalbu na rješenje o ispravku Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj Povrv-139/11 od 2. veljače 2012. te je isto postalo pravomoćno, ali i da tuženik ovu povredu ne može isticati u reviziji protiv drugostupanjske presude, bez da se na njeno postojanje prethodno pozivao u žalbi protiv prvostupanjske presude (čl. 385. st. 2. ZPP). S obzirom na to da tuženik u svojoj žalbi nije isticao navedenu povredu, to je nedopušteno njeno isticanje u predmetnoj reviziji, a time i neosnovano prigovaranje pravilnosti drugostupanjske odluke iz tih razloga.

 

Nadalje, neutemeljeni su i tuženikovi navodi koji prvi puta ističe tek u reviziji, a kojima ukazuje na počinjene apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1. ZPP pred prvostupanjskim sudom iz razloga jer je rješenje kojim se rješenje o ovrsi stavlja van snage i nastavlja postupak kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, doneseno po prijedlogu sudskog savjetnika. Tuženik to rješenje prvostupanjskog suda od 25. listopada 2011. nije pobijao žalbom te je ono postalo pravomoćno 15. studenog 2011., pa je stoga neosnovano njegovo prigovaranje pravilnosti drugostupanjske odluke iz tih razloga.

 

Navodi kojima revident obrazlažući postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka drukčije ocjenjuje provedene dokaze i daje drukčije zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda iznesenih u obrazloženju svoje odluke, predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom postupku, to stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP, reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Slijedom svega navedenog ne postoji revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

 

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 234,458,11 kn koji proizlazi iz mjenične obveze te sadržaja zapisnika od 22. rujna 2009.

 

Nižestupanjski sudovi su u bitnom utvrdili:

 

- da je tuženik zaposlenik tužitelja te je od 1995. pa do kraja 2009. radio kao poslovođa prodavaonice br. ... u G. S.,

 

- da je tuženik u više navrata robu, koju je u knjigovodstvenoj dokumentaciji zaveo da je isporučena društvu u F. t. d.o.o., isporučio neovlaštenoj osobi od strane toga društva S. P. te jednom D. P.,

 

- da je društvo F. t. d.o.o. osporilo račune u iznosu od 212.660,11 kn, za robu koja je po tuženiku predana neovlaštenoj osobi S. P.,

 

- da je društvo F. t. d.o.o. naknadno priznalo račun u iznosu 21.798,00 kn, koji se odnosi na prešu i muljaču, a koja je roba isporučena D. P.,

 

- da je tuženik predao tužitelju bjanko mjenicu, temeljem koje je donijeto rješenje o ovrsi u ovom predmetu, kao osiguranje plaćanja obveza utvrđenih u zapisniku s izjavom sastavljenom 25. rujna 2009. u tajništvu tužitelja, a u svezi manjka u njegovoj prodavaonici u iznosu od 212.625,65 kn, odnosno u iznosu koji bi se utvrdio u konačnom obračunu,

 

- da je tuženik prilikom uručivanja bjanko mjenice potpisao i mjenično očitovanje kojim ovlašćuje tužitelja da uručenu mjenicu popuni na iznos dospjelog potraživanja i to: glavnicu, kamate, naknade i druge troškove, te da datum izdavanja i dospijeća mjenice odredi po svojoj volji.

 

Nižestupanjski sudovi, slijedom navedenih utvrđenja te pogotovo uzevši u obzir da obveza tuženika proizlazi iz mjenice, ali i iz zapisnika od 22. rujna 2009. kojim sam tuženik potvrđuje obvezu u iznosu od 212.625,65 kn, odnosno u iznosu koji će se utvrditi po konačnom obračunu te pozivom na odredbu čl. 9. st. 1. Zakona o mjenici ("Narodne novine" broj 74/94 i 92/10) prihvaćaju tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na osporene račune za iznos od 212.660,11 kn sa zateznim kamatama od 29. lipnja 2011, a odbijaju za zatražene zatezne kamate u razdoblju od 25. rujna 2009. do 28. lipnja 2011. iz razloga što jer iz mjeničnog očitovanja proizlazi da su te kamate već na mjenici dodane glavnici. Nadalje, odbijaju tužbeni zahtjev u dijelu za iznos od 21.798,00 kn jer utvrđuju da je tuženik naknadno odobrio račun izdan na navedeni iznos.

 

Osporavajući pravilnost pobijane presude kroz razlog pogrešne primjene materijalnog prava tuženik prvi put u reviziji ističe i prigovor pogrešne primjene odredbe čl. 16. st. 2., čl. 32. i čl. 78. ZM u odnosu na ocjenu dospjelosti mjenično pravne obveze te shodno tome zastare mjenično pravnog zahtjeva. Ujedno se poziva na shvaćanje izraženo u presudi ovog suda broj Rev-760/04-2 od 16. siječnja 2008.

 

S tim u vezi treba reći da tuženik na navedeni način ističe prigovor zastare koji predstavlja materijalnopravni prigovor, čija osnovanost ili ne ovisi o činjenicama odlučnim za ocjenu tog prigovora, a kako je tuženik taj prigovor istaknuo tek prvi put u revizijskom stupnju postupka, nema pretpostavki za ocjenjivanje njegove osnovanosti ili ne, jer bi to podrazumijevalo utvrđivanje činjenica izvan onih utvrđenih u nižestupanjskom postupku, a što nije dopušteno u smislu odredbe čl. 385. ZPP.

 

Nadalje, tuženik kroz razlog pogrešne primjene materijalnog prava smatra da su sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 16. st. 2. ZM , a u svezi sa shvaćanjem ovog suda izraženog broj Rev-760/04-2 od 16. siječnja 2008. jer nisu ocijenili da li je mjenica ispunjena u skladu sa sadržajem osnovnog pravnog posla.

 

Prema odredbi čl. 16. st. 2. Zakona o mjenici ako je mjenica koja je u vrijeme izdanja bila nepotpuna naknadno ispunjena protivno postojećem sporazumu povreda ovog sporazuma ne može se prigovarati imatelju mjenice osim ako je mjenicu stekao zlonamjerno ili ako je pri stjecanju mjenice postupao s velikom nepažnjom.

 

Nadalje, prema pravnom shvaćanju iz presude ovog revizijskog suda broj Rev-760/04-2 od 16. siječnja 2008. navedenu odredbu čl. 16. st. 2. ZM treba tumačiti tako da se prigovor da nepotpuna mjenica (bianco mjenica) nije ispunjena u skladu s osnovnim poslom, ne može s uspjehom isticati prema kasnijem stjecatelju, ako je bianco mjenica puštena u opticaj, osim ako je taj stjecatelj mjenicu stekao zlonamjerno ili ako je pri stjecanju mjenice postupao s velikom nepažnjom, ali se može se, pak, uspješno isticati prema vjerovniku iz osnovnog posla ako tu mjenicu nije ispunio u skladu s osnovnim poslom.

 

Međutim, neosnovan je naveden prigovor pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 16. st. 2 ZM, u svezi sa shvaćanjem ovog suda broj Rev-760/04-2 od 16. siječnja 2008. jer upravo su nižestupanjski sudovi zaključili da iako se u ovom predmetu radi o mjeničnom sporu temeljem bjanko mjenice i mjeničnog očitovanja, stranke su istodobno i sudionici iz pravnog posla u kojem je mjenica izdata, pa su stoga dali mogućnost tuženiku da ističe i subjektivne prigovore, odnosno osporava visinu potraživanja kao i njegovu osnovanost i tek nakon provedenih dokaza na tu okolnost donijeli su ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

Neutemeljeno tuženik prigovara da se sud pogrešno pozvao na odredbu čl. 99. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09) i čl. 10. st. 1. i. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) jer pobijana presuda donesena je isključivo primjenom odredbi čl. 9. st. 1. ZM.

 

Nadalje, navodi revizije u kojima revident kroz razlog pogrešne primjene materijalnog prava iznosi činjenice, drugačije ocjenjuje provedene dokaze i daje drugačije zaključke od zaključaka prvostupanjskog i drugostupanjskog suda iznesenih u obrazloženjima tih odluka (osobito u pogledu toga kada je dospjela obveza iz osnovnog posla – ugovora o kreditu), predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom stadiju postupka. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Stoga, suprotno revizijskim navodima nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

 

Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer je isti ocijenjen kao nepotreban (čl. 155. st.1. ZPP).

 

Zagreb, 9. lipnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.