Broj: Rev 238/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja te Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. P. iz P., zastupane po punomoćniku M. J., odvjetniku iz P., protiv tuženika S… d.o.o. iz P., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. K. i R. M.-B. iz P., radi predaje u posjed, te u pravnoj stvari po protutužbi protutužitelja S… d.o.o. iz P., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. K. i R. M.-B. iz P., protiv protutuženice T. P. iz P., zastupane po punomoćniku M. J., odvjetniku iz P., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika ujedno i protutužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž-2369/08-6 od 30. rujna 2009., kojima je djelomično potvrđena i djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Puli posl. br. P-2067/06-54 od 7. ožujka 2008., u sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2013.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika ujedno i protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-2369/08-6 od 30. rujna 2009. odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tuženika protiv rješenja Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-2369/08-6 od 30. rujna 2009. odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika ujedno i protutužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je:

 

- u stavku I. izreke, tuženiku naloženo predati tužiteljici u posjed 53/761 dijela nekretnine „označene kao k.č.br. 686/74, kolektivna stambena i poslovna zgrada, dvije garaže i dvorište uz stambenu zgradu, upisana u z.k.ul. 1900 k.o. P.“, u P., …, u naravi „stan na mansardi, koji se sastoji od hodnika, kuhinje, dnevnog boravka, sobe, sobe, kupaonice, natkrivenog i nenatkrivenog balkona i spremišta u podrumu“, u Planu posebnih dijelova građevine izrađenom po Studiju ovlaštenog arhitekta A. V. D... iz srpnja 2002., koji Plan je sastavni dio presude, označenog slovom "K" i obojanog svjetlosmeđom bojom,

 

- u stavku II. izreke, odbijen protutužbeni zahtjev na obvezivanje protutuženice isplatiti protutužitelju 123.905,25 kn s zakonskim zateznim kamatama računatim na taj iznos od 1. siječnja 2004. do isplate,

 

dok je drugostupanjskim rješenjem prvostupanjska presuda ukinuta „u preostalom dijelu“ kojim je tuženiku naloženo predati tužiteljici u posjed i jedno parkirno mjesto - garažu u podrumu zgrade, u istom Planu posebnih dijelova građevine označeno brojkom 2 i obojano crvenom bojom, kao i u dijelu odluke o parničnom trošku - te u tome dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Protiv drugostupanjske presude i drugostupanjskog rješenja tuženik ujedno i protutužitelj je izjavio reviziju „iz razloga propisanih čl. 385. Zakona o parničnom postupku“ i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka. Prijedlog tuženika ujedno i protutužitelja je da se osporene odluke ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija podnesena protiv osporene presude nije osnovana a protiv osporenog rješenja nije dopuštena.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

 

Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda (na koju revident u biti upućuje) iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Drugostupanjski sud je, pored iznijetog, ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz, kao i sve dokaze zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a.

 

Navodi kojima revident dovodi u pitanje ocjenu drugostupanjskog suda sadržaja („pravo značenje i smisao“) Potvrde koju je sačinio i odnosa s tužiteljicom, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena presuda zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), te navode ovaj sud ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Valja kod toga imati na umu da je pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano za prvostupanjski sud, kojemu pripada i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što (u svezi takvog postupanja) revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je trebalo provesti i druge dokaze koje je predložio a da na temelju provedenih dokaza nije trebalo odlučiti kao u osporenoj presudi - i povjerovati tužiteljici (obzirom drži da je trebalo povjerovati njemu i drugačije tumačiti provedene dokaze), nižestupanjski sudovi nisu počinili niti jednu postupovnu povredu.

 

U predmetu nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora u revizijskom stadiju je tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika predati tužiteljici u posjed 53/761 dijela nekretnine k.č.br. 686/74 iz z.k.ul. 1900 k.o. P., u naravi stan na mansardi na adresi P., …, sastojeći od hodnika, kuhinje, dnevnog boravka, sobe, sobe, kupaonice, natkrivenog i nenatkrivenog balkona i spremišta u podrumu, u Planu posebnih dijelova građevine izrađenom po Studiju ovlaštenog arhitekta A. V. D... iz srpnja 2002., koji Plan je sastavni dio presude, označenog slovom "K" i obojanog svjetlosmeđom bojom - te protutužbeni zahtjev protutužitelja na obvezivanje protutuženice isplatiti mu 123.905,25 kn s zakonskim zateznim kamatama.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica kao kupac 16. studenoga 2001. sklopila s tuženikom kao prodavateljem Ugovor o prodaji nekretnine (dalje: Ugovor) prema sadržaju kojeg je od tuženika kupila 53/761 dijela nekretnine k.č.br. 686/74 upisane u z.k.ul. 1900 k.o. P., u naravi stan "K" „na mansardi višestambene zgrade“ neto površine 52,90 m2 i u tlocrtnom prikazu mansarde objekta označen brojkama 7 do 13., s jednim parkirnim mjestom,

 

- da je u Ugovoru navedeno da je stan izgrađen do faze "roh-bau" i da se prodaje za kupovninu od 38.000 DEM u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju HNB - isplaćenu u cijelosti, ali i da je prodavatelj uveo kupca u posjed,

 

- da je 20. studenoga 2001. tuženik sačinio pisanu Potvrdu, potpisanu po zakonskom zastupniku - uz pečat tuženika, a kojom tuženik potvrđuje primitak 32.000 DEM od tužiteljice „za izvođenje radova na dovršetku i opremanju stana "K" iz Ugovora o kupoprodaji od 16. studenoga 2001.“ - uz naznaku da se radi o radovima koje će izvesti prema ugovoru o građenju i dovršetku radova na opremanju stana i da su „primitkom navedenog iznosa svi radovi plaćeni u cijelosti“,

 

- da su Ugovorom i izdanom Potvrdom stranke Ugovora u stvari (prema njihovoj stvarnoj volji) ugovorile kupoprodaju navedenog stana po principu „ključ u ruke“ i za kupoprodajnu cijenu od 70.000 DEM u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju HNB, sve uz obvezu tuženika kao prodavatelja da tužiteljici preda posjed kupljenog stana,

 

- da je tužiteljica u cijelosti izvršila ugovorenu obvezu i platila cijenu ugovorenu za kupljeni stan i (time) i za sve izvršene radove na njegovoj izgradnji i opremi, ali tuženik nije ispunio svoju obvezu: nije tužiteljici predao posjed prodanog joj stana,

 

- da se tužiteljica u zemljišnim knjigama upisala s pravom kojeg je Ugovorom kupila,

 

- da protutužitelj nije dokazao postojanje ugovora u sadržaju na kojeg se poziva - a kojeg bi (kako on tvrdi) protutuženica povrijedila, odnosno nije dokazao da je protutuženica preuzela obvezu isplatiti mu i druge radove,

 

- da su svi suvlasnici prijeporne zgrade, oni koji su u svezi toga suvlasništva kupili u naravi stanove u zgradi, postigli suglasnost o uspostavi vlasništva tih stanova kao određenih posebnih dijelova nekretnine u korist kupljenih suvlasničkih dijelova, pa i sporazum o podjeli posjeda stanova i izvršavanju suvlasničkih ovlasti, a prema kojemu sporazumu pravo na posjed prijepornog stana pripalo je tužiteljici.

 

Nižestupanjski sudovi su na temelju izloženih utvrđenja tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika predati tužiteljici u posjed kupljenu nekretninu ocijenili osnovanim i prihvatili a protutužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim i odbili - i time su pravilno primijenili materijalno pravo.

 

Predmet spora valja razriješiti primjenom Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZV-a ), i to:

 

- odredbe čl. 42. stavak 1., prema kojoj: „Svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, ali oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i/ili izvršavanje svih ili nekih vlasničkih ovlasti glede nje.“,

 

- odredbe čl. 43. stavak 5., prema kojoj: „Suglasno očitovanje volje svih suvlasnika da će uspostaviti vlasništvo određenoga posebnoga dijela nekretnine u korist nekoga suvlasničkoga dijela, smatra se do uspostave vlasništva toga posebnoga dijela njihovim sporazumom o podjeli posjeda stvari i izvršavanju suvlasničkih ovlasti.“,

 

- odredbe čl. 46. stavak 2., prema kojoj: „Svaki suvlasnik ima glede cijele stvari pravo postavljati protiv svakoga one zahtjeve koje može staviti vlasnik stvari, s time da predaju cijele stvari u posjed može od trećega zahtijevati samo prema obveznopravnim pravilima o nedjeljivim obvezama.“,

 

- odredbe čl. 161. st. 1., prema kojoj: “ Vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari“, u svezi s odredbama čl. 161. st. 3. i čl. 163., kojima su uređeni prigovori kojima se tuženik može suprotstaviti zahtjevu vlasnika na predaju nekretnine, a koji prigovori negiraju ili ukidaju, odnosno zaustavljaju takav zahtjev,

 

te Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), koji se primjenjuje na ovaj slučaj na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), i to:

 

- odredbe čl. 435. st. 2., sadržaj koje odredbe upućuje na nedjeljive obveze, a kojom je propisano: „Kad u nedjeljivoj obvezi ima više vjerovnika među kojima nije ni ugovorena ni zakonom određena solidarnost, jedan vjerovnik može zahtijevati da dužnik ispuni njemu samo ako je ovlašten od ostalih vjerovnika da primi ispunjenje, a inače svaki vjerovnik može zahtijevati od dužnika da obvezu ispuni svim vjerovnicima zajedno, ili da je položi sudu.“,

 

- odredbe čl. 17. kojom je propisano: (u stavku 1.) „sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje“, u svezi s odredbom čl. 262. stavak 1. prema kojoj: „Vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten je od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.“.

 

U konkretnom slučaju tužiteljica je, obzirom na tvrdnju da joj kao suvlasnici nekretnine i kupcu stana pripada pravo posjedovati stan - a da joj je to pravo uskraćeno, trebala dokazati ono na čemu temelji tužbeni zahtjev - da na stanu ima pravo koje je ovlašćuje na zahtijevani posjed, a budući je njezino pravo suvlasništva na stanu upisano u zemljišnim knjigama i vrijedi predmnjeva istinitosti upisa (prema kojoj se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno održava činjenično i pravno stanje nekretnine - stana, a zemljišne knjige s izvacima uživaju javnu vjeru i imaju dokaznu snagu javnih isprava - prema odredbama čl. 8. st. 1. i 2. Zakona o zemljišnim knjigama, "Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07 i 152/08), tuženik je - kao posjednik stana, a da bi uspio u sporu, trebao dokazati suprotno toj predmnjevi ili da ima pravo koje ga ovlašćuje na posjed.

 

Sukladno prethodno navedenim odredbama i činjeničnom utvrđenju, kako je tužiteljica od tuženika kupila prijeporan stan - i tuženik se obvezao predati joj upravo ovog, a nižestupanjski sudovi su ocjenom dokaza - a sve sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika - te u smislu odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), utvrdili da tuženik nije dokazao da ima pravo koje ga ovlašćuje na i daljnji posjed stana, pravilno je pravno shvaćanje iz osporene presude da je tuženik kao posjednik prijepornog stana bez osnove koja bi mu davala pravo da prodani stan i dalje posjeduje dužan učiniti ono na što se i obvezao: predati stan tužiteljici u posjed.

 

Legitimacija tužiteljice zahtijevati posjed stana u smislu odredaba čl. 42. st. 1., čl. 43. st. 5. i čl. 46. st. 2., u svezi s odredbom čl. 161. st. 1. ZV-a i odredbom čl. 435. st. 2. ZOO-a, proizlazi iz dobivenog ovlaštenja (suglasnosti) ostalih suvlasnika zgrade u kojoj se stan nalazi da ostvari utuženi posjed stana i da glede njega izvršava vlasničke ovlasti (s pravom na posjed) - ali i (u smislu odredaba čl. 262. st. 1. i čl. 17. st. 1. ZOO-a) obveze tuženika da poštuje Ugovor koji ga vezuje svojim sadržajem, pa i u dijelu u kojemu se kao prodavatelj stana obvezao predati ga tužiteljici u posjed.

 

Uostalom revident u odnosu na takvo pravno shvaćanje u reviziji niti ne navodi u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava - već (jedino) ističe da je pogrešno ocijenjen njegov odnos s tužiteljicom i sadržaj Potvrde koju je sačinio, a takvim prigovorom, obzirom se odnosi na utvrđeno činjenično stanje (imajući na umu da pitanje stvarnog sadržaja Ugovora i Potvrde predstavlja činjenično pitanje) i postupovne povrede, ne može u parnici ostvariti povoljniju poziciju.

 

Nadalje, da bi se uopće moglo razmatrati je li protutužitelj stekao pravnu osnovu za utuženo potraživanje iz protutužbe - za naknadu radova koje je na stanu izvršio, protutužitelj je da bi uspio s postavljenim zahtjevom trebao dokazati postojanje činjenica na kojima je zahtjev temeljio: da je na stanu izvršio i radove vrijednost kojih mu tužiteljica nije naknadila.

 

Međutim, budući je u postupku utvrđeno da je tužiteljica u cijelosti izvršila obvezu iz Ugovora i isplatila tuženiku kupoprodajnu cijenu kupljenog stana do stanja „ključ u ruke“- dakle s svim radovima koje je tuženik na stanu izvršio, a da se ono što on kao protutužitelj potražuje odnosi na ugovorene i te već plaćene radove, odnosno na one koji su bili predmetom ugovorene cijene prema Ugovoru i kasnije sačinjenoj Potvrdi, nižestupanjski sudovi nisu imali razloga njegov zahtjev ocijeniti osnovanim - i pravilno su primijenili materijalno pravo kada su taj zahtjev odbili.

 

Stoga, a budući iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena, to je reviziju koju je tuženik podnio protiv osporene presude valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

U odnosu na pobijano drugostupanjsko rješenje kojim je ukinuta prvostupanjska presuda i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, revizija tuženika sukladno odredbi čl. 400. st. 1. ZPP-a nije dopuštena - obzirom tim rješenjem se postupak pravomoćno ne završava, pa je o njoj na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

 

U Zagrebu, 3. rujna 2013.