- 1 -              Revr 261/2017-3

 

 

 

 

 

Broj: Revr 261/2017-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M., OIB: ..., iz Z., kojeg zastupa punomoćnik Z. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika S. Z. – S. c. u Z., OIB: ..., Z., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Š. p. j.t.d. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji i dopuni revizije tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1127/16-2 od 29. studenoga 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-424/15-73 od 2. svibnja 2016., u sjednici održanoj 9. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o  j e :

 

Odbacuje se dopuna revizije tužitelja sadržana u podnesku od 10. veljače 2017., kao nedopuštena.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u st. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 554.591,45 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačno navedene iznose od dospijeća do isplate, s time da prvi iznos dospijeva 15. prosinca 2006., a posljednji 15. kolovoza 2015., zatim je u st. II. izreke odbijen alternativni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 308.353,88 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa do isplate, te je u st. III. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 105.017,50 kn.

 

Drugostupanjskom presudom u st. I. izreke odbijena je kao djelomično neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod st. I. i II. izreke, dok je u st. II. izreke preinačena prvostupanjska presuda pod st. III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak preko iznosa od 58.125,00 kn do iznosa 105.017,50 kn i odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 46.892,50 kn. Nadalje, u st. III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe, te je u st. IV. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači drugostupanjsku presudu, podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj osobno je podnio dopunu revizije na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP. Predlaže prihvatiti reviziju i nižestupanjske presude preinačiti, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

 

U odgovoru na reviziju tuženik osporava revizijske navode tužitelja i predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu i dopunu revizije odbaciti kao nedopuštenu, uz naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Dopuna revizije nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, dok o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržajima isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze sudovi nisu protumačili u skladu sa stavom tužitelja nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju tužitelj ukazuje. Naime, sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Prema odredbi čl. 220. st. 1. i 2. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke i sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Nižestupanjski sudovi su postupajući u skladu sa navedenim odredbama proveli dokaze koje su ocijenili važnim za donošenje odluke u konkretnom predmetu, pri čemu su analizirajući iskaze svjedoka i stranaka i drugu dokumentaciju koja je priložena u spisu utvrdili sve činjenice odlučne za ovaj spor.

 

Međutim, revizijskim prigovorima tužitelja istaknutim u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, zapravo se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Prema tome, i ostali navodi revidenta kojima se osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja nisu uzeti u razmatranje.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće u bruto iznosu od 554.591,45 kn, te alternativni zahtjev za naknadu razlike plaće u neto iznosu od 308.353,88 kn, između radnog mjesta pomoćnika upravitelja za organizacijske kadrovske poslove i voditelja službe općih poslova, odnosno naknada štete zbog neispunjenja uvjeta iz odredbe čl. 7. Nagodbe od 31. listopada 2006.

 

Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je zaključio da nije razvidno kako se tuženik izričito obvezao da će tužitelju ponuditi mjesto voditelja službe općih poslova u budućnosti, a na kojem radnom mjestu je tužitelj radio ranije, te da je u čl. 151. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 78/15 – dalje: ZOO) predviđena ta okolnost u slučaju da je tuženik u svemu popustio tužitelju i obećao mu staro radno mjesto uz naknadu štete, ali da u konkretnom slučaju sporni odnos među strankama ne podliježe pravilima o nagodbi, slijedom čega tužitelj neosnovano traži da mu se isplati naknada štete zbog nepoštivanja uvjeta koji su predviđeni nagodbom od 31. listopada 2006., pa je odbio i osnovni i alternativni tužbeni zahtjev za naknadu razlike plaće između svog prijašnjeg i sadašnjeg radnog mjesta.

 

Međutim, drugostupanjski sud ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni, te je na temelju odredbe čl. 373.a ZPP odlučio o žalbi tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu u pogledu glavnog zahtjeva. Naime, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, drugostupanjski sud zaključuje da odredba čl. 7. Nagodbe ne sadrži podatke na temelju kojih bi bilo moguće odrediti radno mjesto koje bi tuženik bio dužan ponuditi tužitelju, a posljedično tome ni broj bodova niti visinu plaće koja bi tužitelju pripadala za to novo radno mjesto, pa da se ne radi o odredivoj obvezi u smislu odredbe čl. 272. st. 2. ZOO, odnosno da iz sadržaja odredbe čl. 7. Nagodbe ne proizlazi obveza tuženika zaposliti tužitelja na radnom mjestu istog ranga i plaće kakvo je bilo tužiteljevo radno mjesto prije donošenja Odluke o otkazu 12. lipnja 2003. Nadalje, zaključuje da tužitelj nema pravo zahtijevati ni naknadu štete zbog neispunjenja obveze jer zbog njezine neodredivosti nisu ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu odredbe čl. 342. st. 2. ZOO, slijedom čega ocjenjuje da je pravilno odbijen i osnovni i alternativni tužbeni zahtjev.

 

Ne postoji stoga ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Prema odredbi čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP, kad odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, revizijski sud se može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda, u kojem slučaju je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva.

 

Kako ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge iznesene u drugostupanjskoj presudi poslovni broj Gž R-1127/16-2 od 29. studenoga 2016. glede navoda revizije upućuje se stranka na razloge iznesene u navedenoj drugostupanjskoj presudi sukladno odredbi čl. 396.a st. 1. ZPP.

 

Stoga je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP u vezi s odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP, te će se na internetskim stranicama ovog suda pored ove odluke objaviti drugostupanjska odluka u smislu odredbe čl. 396.a st. 2. ZPP.

 

U odnosu na dopunu revizije treba reći da prema odredbi čl. 91.a st. 1. ZPP stranka može podnijeti reviziju preko opunomoćenika koji je odvjetnik.

 

Prema odredbi st. 2. toga članka iznimno od st. 1. stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao opunomoćenik osoba koja ju je prema odredbama tog ili kojeg drugog zakona ovlaštena zastupati u tom svojstvu iako nije odvjetnik – ako ima položen pravosudni ispit.

 

Prema odredbi st. 3. tog članka stranka odnosno njezin punomoćnik iz st. 2. tog članka dužni su uz reviziju priložiti izvornik ili presliku potvrde o položenom pravosudnom ispitu, ako takva potvrda u izvorniku ili preslici već prije nije podnesena sudu u istom postupku.

 

Dopunu revizije protiv pobijane presude tužitelj je podnio osobno, a uz istu nije priložio potvrdu o položenom pravosudnom ispitu, te kako takva potvrda već prije nije podnesena sudu u ovom postupku, proizlazi da je dopuna revizije podnesena od neovlaštene osobe i kao takva nedopuštena.

 

Stoga je dopunu revizije trebalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. ZPP.

 

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 155. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 9. lipnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.