Broj: Gž 1730/10

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

                        U ime Republike Hrvatske, Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Marije Vetma, kao predsjednice vijeća, te Joza Šoletića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Verice Perić Aračić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RTP L. iz L., koju kao punomoćnik zastupa S. O., odvjetnik u M., protiv tuženika D. H.iz Z., kojega zastupa punomoćnica N. M., odvjetnica u Z., radi predaje u posjed, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Korčuli posl. br. P. 346/07 od 16. srpnja 2010. godine, u sjednici održanoj 4. rujna 2013. godine,

p r e s u d i o   j e

                        Odbija se žalba kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Korčuli posl. br. P.346/07 od 16. srpnja 2010. godine.

Obrazloženje

                        Prvostupanjskom presudom suđeno je :

                        „I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

                        „Nalaže se tuženiku da tužitelju preda u posjed apartman br. 29 u turističkom apartmanskom naselju zv. B.D. u L., izgrađenom na čest. zgr. 332, 333, 334, 335, 336, 337, 338, 339, 340, 341, 342, 343 zk.ul. 199 k.o. N., te da tužitelju naknadi parnične troškove, a sve to u roku od 15 dana.“

                        II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 7.668,00 kn u roku od 15 dana.“

                        Protiv te presude tužitelj je pravodobno izjavio žalbu zbog svih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 - dalje: ZPP) i predlaže da se prvostupanjska presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

                        Tuženik je odgovorio na žalbu i predložio da se žalba odbije kao neosnovana.

                        Žalba nije osnovana.

                        Suprotno navodima žalbe prvostupanjska presuda nema neki od nedostataka navedenih u članku 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, pa nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz te zakonske odredbe kako to nekonkretizirano tvrdi žalitelj.

                        No, nisu ostvareni ni drugi razlozi zbog kojih je izjavljena žalba.

                        Prvostupanjski je sud utvrdio sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, provedene je dokaze analizirao i cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te je na osnovi takve analize ukupnih raspravnih rezultata valjano utvrdio činjenično stanje.

                        Tako je u prvostupanjskom postupku utvrđeno:

- da su prednik tužitelja „P. v.“ iz L. i tadašnja O. K.a, s jedne strane, te SGP „G.“ i RO „M.“ iz Z., s druge strane, zaključili u siječnju 1988. Samoupravni sporazum o izgradnji turističkog naselja L. i to na katastarskim česticama zemlje 3258 i 3259 k.o. N., a prema postojećoj dokumentaciji;

- da se prema tom sporazumu SGP „G.“ obvezala izraditi objekte i uređaje infrastrukture I faze naselja od cca 14.000 m2 korisnog prostora, posebice izraditi centar naselja i plažne objekte te turističko-apartmansko naselje za tržište;

- da je prema istom sporazumu obveza PZ „P. v.“ bila sudjelovanje u izradi i donošenju uvjeta uređenja prostora, sadržajno kompletiranje i turistička opskrba novog naselja, pomaganje kupcima odnosno budućim korisnicima apartmana kod organiziranja života i rada naselja, opskrba turističkog naselja robama i uslugama i sl.;

- da su nakon toga 1. ožujka 1988. PZ „P. v.“ iz L. i SGP „G.“ zaključili ugovor u uređenju međusobnih imovinskih prava i obveza u zajedničkoj izgradnji naselja L. utvrdivši pri tome da je PZ „P. v.“ nositelj prava korištenja zemljišta za izgradnju, a da je SGP „G.“ investitor ovlašten ishoditi građevinsku dozvolu;

- da se istim ugovorom PZ „P. v.“ obvezala predati investitoru svu dokumentaciju koja se odnosi na izgradnju te predati u posjed zemljište gradilišta s pristupnim cestama te izvedenim pripremnim i glavnim radovima, a isto tako nakon dovršenja izgradnje preuzeti od investitora centar naselja i plažne objekte;

- da je prema istom ugovoru SGP „G.“ među ostalim preuzela obvezu izgradnje prvog dijela apartmana do 15. srpnja 1988., a drugog dijela apartmana u roku od 60 dana nakon što bude prodano i naplaćeno 50 % vrijednosti svih apartmana;

- da su se ugovorne stranke u čl. 13. ovog ugovora suglasile da nakon izgradnje cjelokupnog naselja postaju suvlasnici odnosno nositelji prava korištenja i raspolaganja u idealnim suvlasničkim omjerima, te se obvezale izdati odgovarajuće tabularne isprave;

- da je SGP „G.“ nakon izgradnje određenog broja apartmana sklapala ugovore o prodaji takvih objekata, a kako je to prethodnim aktima i predviđeno, pa je tako 1988. godine apartman koji je utužen prodan tuženiku, a tuženik je ušao u posjed apartmana, te je u posjedu do danas;

- da prodaja apartmana nije vršena samovoljno već uz znanje tužitelja.

                        Na tako utvrđeno činjenično stanje koje u cijelosti kao pravilno prihvaća i ovaj sud, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo odbivši tužbeni zahtjev.

                        Naime, tuženik ima pravo odbiti predaju jer na temelju ugovora ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje nekretnine u smislu članka 163. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZV).

                        Istina, tužitelj nije formalni prodavatelj.

                        Međutim, kad su tužitelj i SGP „G.“ samoupravnim sporazumom i međusobnim ugovorom od 1. ožujka 1988. godine ugovorile da će SGP „G.“ prodavati izgrađene apartmane „kao vlastiti proizvod“, da će pravni prednik tužitelja i SGP „G.“ postati suvlasnici, odnosno nosioci prava korištenja i raspolaganja s izgrađenim naseljem kao cjelinom, kad je prodaja vršena uz suglasnost tužitelja, tuženi ima pravo i protiv tužitelja isticati prigovor u smislu članka 163. stavak 1. ZV-a neovisno od toga što je u ugovoru o kupoprodaji kao prodavatelj označen samo jedan suvlasnik.

                        Prema članku 15. stavak 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o prodaji, za poduzimanje poslova koji premašuju okvire redovnog upravljanja, u što nedvojbeno spada otuđenje cijele stvari, potrebna je suglasnost svih suvlasnika.

                        Dakle, bez suglasnosti tužitelja ne bi ni bilo valjane prodaje, pa kad je u pitanju prigovor iz članka 163. stavak 1. ZV-a nema razlike između ugovora o kupoprodaji o kojem su kao prodavatelji označena oba suvlasnika i ugovora kojim je označen jedan suvlasnik uz postojanje suglasnosti onog drugog.

                        Identično pravno stajalište zauzeto je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. veljače 2013. godine.

                        Neosnovano se žalitelj poziva na presudu Općinskog suda u K.

                        Spor o pravu vlasništva među trećim osobama uz već izneseno nije od pravne važnosti u ovom sporu radi predaje.

                        Zbog svega izloženog odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Dubrovniku, 4. rujna 2013. godine