- 1 -              Rev 1745/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1745/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. d.o.o. D., kojeg zastupa punomoćnica M. B. B., odvjetnica u S., protiv prvotuženika Z. B. iz B., Š., drugotuženika I. B. iz Š., trećetuženika H. Č. iz Š. i četvrtotužene M. B. iz Š., koje zastupa punomoćnik Š. M., odvjetnik u Š., radi naknade štete, te povodom protutužbe Z. B. i H. Č. protiv protutuženika N. d.o.o D., radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku br. Gž-260/14-3 od 31. listopada 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku br. P-1243/10 od 4. prosinca 2012., u sjednici održanoj 9. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana u dijelu u kojem je presudom Županijskog suda u Šibeniku br. Gž-260/14-3 od 31. listopada 2016. potvrđena toč. I. izreke presude Općinskog suda u Šibeniku br. P-1243/10 od 4. prosinca 2012.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena u dijelu u kojem je presudom Županijskog suda u Šibeniku br. Gž-260/14-3 od 31. listopada 2016. potvrđena toč. II. i III. izreke presude Općinskog suda u Šibeniku br. P-1243/10 od 4. prosinca 2012.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi naknade štete zbog izmakle koristi i to u odnosu na prvotuženika u iznosu od 55.080,00 kn, drugotuženika u iznosu od 48.348,00 kn, trećetuženika u iznosu od 79.315,20 kn, te četvrtotuženu u iznosu od 10.159,20 kn, te u odnosu na sve tuženike solidarno u iznosu od 248.716,80 kn, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća pa do isplate, kako to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. I.). Nadalje je utvrđeno da je prvotuženik – protutužitelj Z. B. vlasnik dijela čest. zem. 2266/5 k.o. V. B. i to dijela koji je u skici mjesta očevida od 15. travnja 2011. sačinjenoj po mjerniku A. R., označen slovima „M-N-NJ-O“ (toč. II.). Isto tako utvrđeno je da je drugotuženik – protutužitelj vlasnik za cijelo nekretnine katastarske oznake čest. zem. 2266/18 k.o. V. B., te je pogrešna i bez pravnog značaja uknjižba prava suvlasništva navedene nekretnine za jednu polovicu dijela na ime protutuženika N. d.o.o. D., te da se ovlašćuje drugotuženik na temelju ove presude zatražiti i postići uknjižbu prava suvlasništva za jednu polovicu dijela označene nekretnine na svoje ime, uz istodobni izbris istoga prava sa spomenutog imena (toč. III.). Odbijen je protutužbeni zahtjev prvo i drugotuženika u dijelu u kojem je istim zatražena uknjižba prava vlasništva protutužitelja H. Č. vrhu čest. zem. 2266/18 k.o. V. B. preko dijela kako je to navedeno u toč. III. izreke presude, uključivo s istovremenim brisanjem prava s imena protutuženika N. d.o.o. Drniš preko jedne polovice dijela suvlasništva (toč. IV.).

 

Rješenjem prvostupanjskog suda utvrđeno je da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva kojim je od tuženika tražio solidarnu isplatu pojedinačne mjesečne naknade za razdoblje od mjeseca studenog 2008. pa nadalje preko iznosa od 7.315,20 kn, tj. da je za navedeno razdoblje tužitelj povukao zatraženi dio mjesečne naknade u visini od 5.861,30 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, uključivo i s tražbinom vrhu čest. zem. 2266/21 k.o. V. B. (toč. 1.). Tužitelj je obvezan tuženicima nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 53.612,50 kn (toč. 2.).

 

Presudom i rješenjem suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod toč. I., II. i III. izreke prvostupanjske presude, kao i toč. 2. prvostupanjskog rješenja. Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja, kao i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj-protutuženik je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), i to zbog svih zakonskih razloga. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati, pobijane nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužitelja dijelom nije osnovana, a dijelom nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 37. st. 2. ZPP ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.

 

U konkretnom slučaju tužitelj tužbom potražuje od tuženika naknadu štete zbog izmakle koristi za razdoblje od studenog 2008. do rujna 2011. tvrdeći da je kao zemljišnoknjižni suvlasnik spornih nekretnina 9. veljače 2008. u svojstvu najmodavca sklopio Ugovor o najmu (zakupu) s trgovačkim društvom A. D. iz M., S. Nj., a predmet kojeg ugovora su bile i nekretnine koje su dijelom bile u posjedu tuženika, te ih isti koriste za vlastite potrebe. Kako ih tužitelj nije mogao dati u najam (zakup) zakupodavcu, to je isti pretrpio štetu u vidu izmakle koristi.

 

U odnosu na tužbeni zahtjev revizija tužitelja razmotrena je kao revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude u odnosu na svakog od tuženika prelazi iznos od 200.000,00 kn, a i zahtjevi koji su postavljeni u odnosu na pojedinog od tuženika, odnosno solidarno u odnosu na sve tuženike proizlaze iz iste činjenične i pravne osnove.

 

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnjama tužitelja u reviziji sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a niti pak bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8., odnosno čl. 375. ZPP. Naime, pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između obrazloženja pobijane presude i provedenih dokaza, odnosno iskaza saslušanih svjedoka.

 

Ocjena dokaza je pridržana za prvostupanjski sud koji je ovlašten utvrditi činjenice koje smatra relevantnim za donošenje presude, pri čemu tužitelj u reviziji iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, odnosno analizu iskaza saslušanih svjedoka, čime zapravo u reviziji osporava činjenično stanje utvrđeno od strane nižestupanjskih sudova. Zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija se uopće ne može podnijeti u smislu odredbe čl. 385. ZPP.

 

Jednako tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. ZPP u postupku pred drugostupanjskim sudom, jer je drugostupanjski sud odgovorio na sve relevantne žalbene navode tužitelja.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima, a povodom tužbe tužitelja, utvrđene su sljedeće činjenice:

 

- da su tuženici pravo vlasništva odnosno suvlasništva spornih nekretnina, za koje tužitelj tvrdi da su njegovo vlasništvo, stekli na način kako to isti navode u odgovoru na tužbu, da su stupili u miran posjed istih, na istima sagradili svoje objekte, te su u posjedu tih nekretnina, odnosno dijelova nekretnina i danas,

 

- da drugotuženik I. B. nije vlasnik čest. zem. 2266/13, već je vlasnik te nekretnine njegov rođak D. T. B., te je drugotuženik vlasnik čest. zem. 2266/12 koja nije predmet ovog postupka,

 

- da čest. zem. 2266/11 iako ju je kupila četvrtotužena M. B., nije u njezinom posjedu, već je ta nekretnina svojom površinom inkorporirana u čest. zem. 2266/5,

 

- da je tužitelj Ugovorom o kupoprodaji od trgovačkog društva N. d.o.o. V. zastupanog po direktoru M. B., između ostalih nekretnina, kupio i ½ suvlasničkog dijela čest. zem. 2266/5 (u naravi pašnjak ukupne površine 2482 m2), čest. zem. 2266/11 (u naravi šuma ukupne površine 82 m2), čest. zem. 2266/13 (u naravi šuma ukupne površine 395 m2), čest. zem. 2266/18 (u naravi pašnjak ukupne površine 648 m2), te čest. zem. 2266/21 (u naravi pašnjak ukupne površine 2861 m2) po cijeni od 6,99 n za 1 m2 ili za ukupni iznos od 133.000,00 kn, a koji suvlasnički dio da je prednik tužitelja kupio od D. P. U. o kupoprodaji od 2007., a nakon što je raniji ugovor od 20. srpnja 2007. raskinut zbog pogrešne identifikacije,

 

- da se tužitelj upisao u zemljišnu knjigu na temelju Ugovora o kupoprodaji od 20. studenoga 2008.,

 

- da je tužitelj prema Izjavi o obvezatnoj poslovnoj suradnji od 9. veljače 2008. s trgovačkim društvom A. D. iz M. dogovorio najam predmetnih nekretnina na rok od 20 godina, uz najamninu od 1 EUR za m2, dakle i prije nego što je sklopio Ugovor o kupoprodaji s N. d.o.o. V.,

 

- da se tužitelj prema izjavi od 9. veljače 2008. obvezao do 1. ožujka 2009. provesti parcelaciju zemljišta, poravnati ga i ograditi, a što je u sebi uključivalo i provođenje razvrgnuća suvlasničke zajednice s E. P.,

 

- da je direktor tužitelja od svoje djelatnice A. B. bio upozoren na pogrešnu identifikaciju predmetnih nekretnina, jer je ista utvrdila da su na spornim nekretninama već sagrađeni objekti tuženika,

 

- da je protiv D. P., prodavatelja u ugovoru s prednikom tužitelja, pokrenut kazneni postupak radi kaznenog djela prijevare na štetu N. d.o.o.,

 

- da je D. P. u kaznenom, ali i ovom postupku potvrdio da nije predniku tužitelja tvrtki N. d.o.o. prodao predmetne nekretnine, koje je već ranije otuđio njegov otac F. P. tuženicima, već druge nekretnine, u naravi šuma i zapušteni pašnjak, koje se nalaze iznad predmetnih nekretnina.

 

Tužitelj u reviziji ponavlja iznesene tvrdnje tijekom prvostupanjskog postupka da je sporne nekretnine kupio s povjerenjem u zemljišne knjige. U situaciji kada tužitelj prema kupoprodajnom ugovoru kupuje dijelove spornih nekretnina i to u naravi šumu i pašnjak, a na predmetnim nekretninama se nalaze sagrađeni objekti u vlasništvu tuženika, potpuno je jasno da isti prilikom kupnje spornih nekretnina nije postupao savjesno, niti se isti može u tom slučaju pozivati na dobru vjeru u smislu odredbe čl. 122. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, dalje ZVDSP). I sam direktor tužitelja jasno ističe da je sporne nekretnine kupovao bez provjere stvarnog stanja, a i iz iskaza svjedokinje A. B. jasno proizlazi da ga ista upozorila na pogrešnu identifikaciju, jer da se na predmetnim nekretninama nalaze već izgrađeni stambeni objekti trećih osoba.

 

Radi navedenog pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja odbijen, budući je utvrđeno da su tuženici u posjedu nekretnina koje su isti kupili prije tužitelja od prednika prvog prodavatelja F. P., da su isti stupili u posjed spornih nekretnina i na istima sagradili stambene objekte.

 

Glede četvrtotužene utvrđenje je nižestupanjskih sudova da ista nema u posjedu čest. zem. 2266/11, već da je ista inkorporirana u čest. zem. 2266/5. Stoga neovisno o presudi Gž-884/09-2 od 5. rujna 2011. gdje je četvrtotužena odbijena sa zahtjevom na utvrđenje da je vlasnica u cijelosti čest. zem. 2266/11 k.o. V. B. nema utjecaja na odluku u ovom predmetu, jer je utvrđenje da čest. zem. 2266/11 tužena M. B. nema u posjedu.

 

Kako tuženici posjeduju svoje nekretnine na kojima su isti i sagradili svoje stambene objekte, to tužitelj nije mogao pretrpjeti štetu time što sporne nekretnine nije mogao dati u zakup zakupoprimcu, radi čega je pravilno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Radi navedenog valjalo je reviziju tužitelja protiv presude drugostupanjskog suda kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I. valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

U odnosu na prihvaćeni protutužbeni zahtjev prvo i drugo tuženika valja navesti da u podnesku od 29. studenoga 2011., kada je podnesena protutužba, nije navedena vrijednost predmeta spora, niti je povodom protutužbe sud utvrdio vrijednost predmeta spora. Stoga u tom dijelu vrijednost predmeta spora iznosi 50.000,00 kn u skladu s odredbom čl. 40. st. 5. ZPP, pa je u pogledu protutužbe dopuštena samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP.

 

U konkretnom slučaju tužitelj nije podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, budući da isti u reviziji nije postavio određeno materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje o kojem ovisi odluka u sporu, te koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Stoga glede protutužbe revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP nije dopuštena, pa je u tom dijelu valjalo reviziju tužitelja odbaciti.

 

Zagreb, 9. lipnja 2020.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r