- 1 -              Revd 1184/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 1184/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Č. iz S., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu L.-V. & partneri d.o.o. S., protiv tuženika G. S., OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-824/2017-2 od 23. listopada 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-11838/15 od 31. srpnja 2017., u sjednici održanoj 9. lipnja 2020.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-824/2017-2 od 23. listopada 2019. se odbacuje kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

Tužitelj I. Č. je podneskom od 11. prosinca 2019. predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-824/2017-2 od 23. listopada 2019. radi pravnih pitanja naznačenih u reviziji.

 

Postupajući sukladno odredbi čl. 385., čl. 385.a. i čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19,  - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da nisu kumulativno ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije  u smislu odredbe čl.  385.a. st. 1. ZPP.

 

Predmet spora je naknada štete koju tužitelj trpi (prema navodima tužbe) zbog neispunjenja ugovorne obveze iz Ugovora o prodaji sačinjenog dana 17. ožujka 2003. između tuženika G. S. kao prodavatelja i tuženika kao kupca nakon što je tužitelj izabran na temelju rezultata javnog natječaja, a kojim ugovorom je  tužitelj kupio predmetnu nekretninu u površini od 1.444 m2, na kojoj nekretnini je predviđena izgradnja hotela sa pripadajućim sadržajima, garažama i sl. Šteta bi se očitovala u nemogućnosti izgradnje hotela, što je bila svrha sklapanja kupoprodajnog ugovora, i predstavljala bi izgubljenu zaradu zbog nemogućnosti pružanja usluga hotelskog smještaja, učinjene troškove izrade projektne dokumentacije kao i troškove postupka koji se vodio zbog smetanja posjeda na predmetnoj nekretnini.

 

Tužbeni zahtjev je odbijen uz obrazloženje:

 

-da su stranke suglasno izmijenile  ugovorne odredbe iz Ugovora od 17. srpnja 2003. glede tuženikovog ispunjenja obveze na predaju nekretnine i tužitelj je u skladu sa sadržajem ugovora uveden u posjed, pa se ne može govoriti od odgovornosti tuženika za neispunjenje obveze u smislu odredbe članka 262. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – u daljnjem tekstu: ZOO/91),

 

- da je osnovan tuženikov prigovor zastare jer su tužitelju istekli rokovi za podnošenje tužbe za naknadu štete zbog ugovorne odgovornosti (sve i da je postojala) u smislu odredbe članka 376. stavak 3. ZOO/91., zato što je tužitelju bila poznata uzurpacija dijela nekretnine u vrijeme zaključenja ugovora (17. srpnja 2003.) i aneksa Ugovoru (23. prosinca 2003.), a u svakom slučaju u trenutku sastavljanja zapisnika od 17. veljače 2004., uslijed čega je do podnošenja tužbe 24. prosinca 2015. svakako istekao zastarni rok propisan odredbom članka 371. ZOO/91.,

 

- da je tužitelju izdana lokacijska dozvola dana 30. prosinca 2010. koja određuje formiranje nove građevinske čestice u skladu s DPU/2010, površine 2344 m². U sastav nove građevinske parcele, pored zemljišta u vlasništvu tužitelja (čest. zem. 553/8 k.o. S.), ušlo je i zemljište koje je u vlasništvu tuženika, kao i zemljište koje predstavlja pomorsko dobro, a tužitelj nije zatražio građevinsku dozvolu dok su na snazi bili DPU/2000 i DPU/2007, a nakon stupanja na snagu DPU/2010 nije formirao građevinsku parcelu niti je zatražio izmjene i dopune DPU-a, pa je sud zaključio kako zbog propusta samog tužitelja nije izdana građevinska dozvola u skladu s legitimnim očekivanjima koja je tužitelj imao kad je s tuženikom sklapao ugovor o kupoprodaji nekretnine.

 

Tužitelj je osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude te je naznačio deset pravnih pitanja koja se odnose na razloge odbijanja tužbenog zahtjeva i to:

 

a)              pitanja koja se odnose na naknadu štete zbog neispunjenja ugovorne obveze koja glasi na predaju nekretnine ( br. 1., 3. i  4.),

 

b)              pitanja koja se odnose na legitimna očekivanja kupca nekretnine, koji na temelju provedenog javnog natječaja sklopi s gradom ugovor o kupoprodaji nekretnine za određenu svrhu i pod određenim uvjetima gradnje, da na tom kupljenom zemljištu izgradi nekretninu u skladu s uvjetima koji su postojali u trenutku sklapanja ugovora, neovisno o kasnijim izmjenama Detaljnog urbanističkog plana kojeg donosi Grad koji je ujedno i prodavatelj zemljišta (2., 8., 9. i 10.).

 

c)              pitanja koja se odnose na zastaru potraživanja zbog neispunjenja ugovora  ( br. 5., 6. i 7.) i

 

Međutim u odnosu na pitanja u grupi a)  u prijedlogu nije izneseno zašto su ta pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, u skladu s odredbom čl. čl. 385.a. st. 1. ZPP.

 

Nadalje, u odnosu na pitanja iz grupe c)  koja se odnose pravno shvaćanje o zastari tužiteljeve tražbine u prijedlogu je iznesena tvrdnja da odluka o prigovoru zastare nije obrazložena, što ne odgovara sadržaju obrazloženja drugostupanjske presude. Samim time na ovaj slučaj nije moguće primijeniti pravno shvaćanje iz obrazloženja rješenja Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-278/2017. od 13. lipnja 2017. u kojemu je navedeno: „Isto tako nejasni su i navodi nižestupanjskih sudova glede prigovora zastare, pri čemu iz drugostupanjske presude uopće nije jasno jeli drugostupanjski sud cijenio taj prigovor osnovanim ili ne.“.

 

S obzirom na to da je tužbeni zahtjev odbijen zbog zastare, za rješenje ovog spora nisu odlučna pitanja naznačena iz grupe b (br.  2., 8., 9. i 10.), koja bi eventualno bila važna da nije nastupila zastara tražbine.

 

Podredno se napominje da u ovom slučaju, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova,  zbog propusta samog tužitelja nije izdana građevinska dozvola u skladu s legitimnim očekivanjima koja je on imao kad je s tuženikom sklapao ugovor o kupoprodaji nekretnine. Stoga, sve i da nije nastupila zastara tražbine, riječ je o pitanjima glede kojih pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse Ustavnog suda RH na koju se pozvao tužitelj (U-III-8181/2014 od 27. travnja 2017., U-III-1373/2009 od 9. srpnja 2007.) i odgovarajućoj praksi Vrhovnog suda RH (broj Rev-276/2017. od 13. lipnja 2017. i Rev-638/2006. od 28. lipnja 2006.), jer se radi o bitno drugačijim okolnostima konkretnog slučaja.

 

Slijedom toga, kako u ovoj pravnoj stvari u odnosu na sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije glede pitanja broj 1., 3. i 4.  nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 377. st. 3. ZPP, dok za ostala pitanja nisu izneseni odgovarajući razlozi važnosti za odluku u sporu ili nisu izneseni razlozi važnosti pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj sudske prakse , valjalo je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 9. lipnja 2020.