- 1 -              Rev 4878/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4878/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. P. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu S. & V. u Z., protiv tuženika O.-O. T. d.d., B., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu M. & p. u Z., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-168/2019-2 od 11. lipnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-714/2017-69 od 6. prosinca 2018., u sjednici održanoj 9. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Tužitelju se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-168/2019-2 od 11. lipnja 2019. potvrđena je presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-714/2017-69 od 6. prosinca 2018. kojom je utvrđeno da je nedopušten izvanredni otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju Odlukom od 7. ožujka 2017. te tužitelju nije prestao radni odnos i naloženo tuženiku vratiti tužitelja na rad na njegovo radno mjesto kao i naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime troškova postupka iznos 2.500,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama počev od 6. prosinca 2018. do isplate.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelj je odgovorio na reviziju predloživši njezino odbijanje.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje: ZID ZPP) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tuženika ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama, a koji razlozi su jasni i razumljivi, zbog čega se pravilnost iste može ispitati, pa nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a kako to revident pogrešno smatra.

 

Revizijski navodi tuženika kojima pokušavajući prigovoriti pravilnosti nižestupanjskih presuda vrši preocjenu izvedenih dokaza, sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi nedopušteni u revizijskom stupnju postupka, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a. S tim u vezi treba podsjetiti revidenta da je ocjena u postupku izvedenih dokaza pridržana za sud, a ne stranke, a koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a.

 

Kako su nižestupanjski sudovi upravo postupajući sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, ocjenom svih u postupku izvedenih dokaza, kako pojedinih tako i u njihovoj ukupnosti te ocjenom rezultata provedenog postupka utvrdili za ovaj spor odlučne činjenice, i baš: da tužitelj kao radnik tuženika nije počinio povrede obveze iz radnog odnosa za koje ga je tuženik teretio, a zbog kojih mu je otkazao ugovor o radu i u pravcu takvih utvrđenja dao jasne i razumljive razloge, ocijeniti je da nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 8. ZPP-a.

 

Suprotno revizijskim navodima drugostupanjski sud je odlučujući o žalbi tuženika protiv prvostupanjske presude odgovorio na sve odlučne žalbene razloge, valjano ih obrazloživši, zbog čega pobijana presuda nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 365. st. 2. i čl. 375. st. 1. ZPP-a.

 

U tom pravcu drugostupanjski sud je uz ostalo obrazložio zašto ocjenjuje neodlučnim za odluku u ovom sporu tuženikov prigovor glede propusta tužitelja da prilikom zapošljavanja informira tuženika o njegovim osnivačkim i upravljačkim pravima na trgovačkom društvu S., a to sve kod činjenice da tuženik i nije argumentirao da bi poslovanje tog trgovačkog društva bila konkurencija u njegovom poslovanju i time takvo postupanje bilo suprotno odredbi čl. 18. odredbi iz Ugovora o radu sklopljenog između stranaka, a koje uređuje pitanje zakonsku zabranu natjecanja.

 

Kada se ovome doda u postupku utvrđena činjenica da je to trgovačko društvo kako u vrijeme sklapanja ugovora o radu tako i za vrijeme trajanja radnog odnosa tužitelja bilo potpuno neaktivno, a kako to proizlazi iz pregleda financijskog izvješća za 2014.-2017., onda je ocijeniti da je takav žalbeni prigovor valjano otklonjen od strane drugostupanjskog suda.

 

Predmet spora je dopuštenost izvanrednog otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju Odlukom od 7. ožujka 2017., sve pozivom na odredbu čl. 116. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 – dalje: ZR) smatrajući da je tužitelj svojim postupcima počinio osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa zbog kojih nastavak ovog nije moguć.

 

Prema odredbi stavka 1. tog članka poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz) ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Iz stanja spisa predmeta i činjeničnih utvrđenja proizlazi:

 

- da je na temelju Ugovora o radu sklopljenog 1. listopada 2015. i Dodatka tom ugovoru od 26. siječnja 2016. sklopljenog između stranaka, tužitelj zaposlen kod tuženika na radnom mjestu voditelj za upravljanje kanalima prodaje, počev od 1. listopada 2015. nadalje, a odredbama kojeg ugovora i baš čl. 18.,

 

- da je ugovorena zakonska zabrana natjecanja u smislu da radnik ne smije bez odobrenja tuženika za svoj ili tuđi račun sklapati poslove iz djelatnosti koje obavlja tuženik, a naročito telekomunikacijskih i srodnih djelatnosti, a zbog kršenja te zabrane tuženik može tužitelju izvanredno otkazati ugovor o radu,

 

- da je u postupku koji je prethodio sklapanju ugovora o radu, tužitelj tuženiku priložio svoj životopis u kojem je uz ostalo u rubrici "osobne vještine i kompetencije" navedeno njegovo desetogodišnje iskustvo u upravljanju i razvoju start-up firmi (I.-I. k., A., S. c.) i poduzetničko upravljanje ..., a u rubrici "radno iskustvo" navedeno da je tužitelj od 2009. direktor – vlasnik I. k. d.o.o., od 2010. direktor – suosnivač A. u. e d.o.o., a koja je partner T. R. E. podružnica njemačke R. grupe; od 2006. do 2009. bio direktor – suosnivač S. c. d.o.o.;

 

- da je 7. ožujka 2017. tuženik donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju smatrajući da prilikom sklapanja ugovora o radu, a niti tijekom trajanja radnog odnosa tužitelj nije tuženiku prijavio svoj osnivački i upravljački status u trgovačkom društvu I. k. d.o.o., A. u. d.o.o., S. d.o.o., te za vrijeme radnog vremena kod tuženika obavljao poslove za ta trgovačka društva koristeći se pritom službenim vozilom tuženika te službenim računalom s kojim je tužitelj zadužen kao osnovnim sredstvom rada namijenjenom isključivo za obavljanje poslova tuženika, kao i da je na radnom vremenu provodio manje od ugovorenih osam sati dnevno, a što da predstavlja osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa i razlog je za izvanredno otkazivanje ugovora o radu,

 

- da je radničko vijeće o namjeri tuženika da otkaže ugovor o radu se pisano očitovalo 7. ožujka 2007., u pravcu da se ne protivi odluci poslodavca ali isto tako i da ne podržava bilo kakve otkaze ugovora o radu,

 

- da tuženik prije donošenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu nije omogućio tužitelju iznošenje obrane, a bez da je za to naveo razloge koji bi to opravdavali.

 

Na temelju prednjih utvrđenja nižestupanjski sudovi ocijenili su otkaz ugovora o radu tužitelju nedopuštenim i prihvatili tužbeni zahtjev, izrazivši pravno shvaćanje da u okolnostima konkretnog slučaja tuženik nije dokazao da bi tužitelj počinio povrede obveza iz radnog odnosa, a zbog kojih mu je izvanredno otkazan ugovor o radu, kao i da nije dokazao postojanje okolnosti, a zbog kojih nije bilo opravdano očekivati da tuženik kao poslodavac omogući tužitelju kao radniku, a prije izvanrednog otkazivanja ugovora o radu, iznošenje obrane.

 

Odredbom čl. 119. st. 2. ZR propisano je da prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

 

Sagledavajući razloge zbog kojih je tuženik tužitelju dao izvanredni otkaz ugovora o radu, a koji ničim ne upućuju na postojanje razloga koji bi opravdavali donošenje takve odluke, a bez da se tužitelju kao radniku omogući iznošenje obrane, ocijeniti je da već takav propust tuženika ima za posljedicu nedopuštenost odluke o otkazu ugovora o radu.

 

Pravilna je ocjena iz pobijane presude da tuženik nije opravdao postojanje razloga zbog kojih je otkazao ugovor o radu tužitelju, kako one koji bi se odnosili na kršenje zakonske zabrane natjecanja tako i one o obavljanju drugih poslova za vrijeme trajanja radnog vremena kod tuženika korištenjem službenog vozila i računala u svrhu kojoj nisu namijenjeni, neuredno ispunjavanje radnog vremena, dakle nije dokazao povrede obveze iz radnog odnosa, a zbog kojih je tužitelj otkazao ugovor o radu pozivom na odredbu čl. 116. ZR. Naime kad se tužitelj u svom životopisu, a koji je dostavio tuženiku prije sklapanja ugovora o radu u ovom prikazao trgovačka društva u kojima je radio odnosno u kojima je imao vlasnička i upravljačka prava, onda je jasno da je tuženik takvu informaciju o tužitelju imao u vrijeme sklapanja ugovora o radu s njim kao radnikom, a kako se niti u ugovoru o radu, a niti na drugi način tužitelj nije obvezao tuženiku prestati s njegovim aktivnostima u tim trgovačkim društvima, a po sklapanju ugovora o radu, pravilna je ocjena iz pobijane presude da je time tuženik, u smislu odredbe čl. 101. st. 4. ZR tužitelju dao odobrenje zato, a koje nije naknadno opozvao u smislu odredbe st. 5. tog članka. Stoga se ne može prihvatiti da bi tužitelj povrijedio odredbu čl. 18. Ugovora o radu u smislu kršenja zakonske zabrane natjecanja, ovo tim više što rezultati ovog postupka upućuju na to da tužitelj u spornom razdoblju u tim trgovačkim društvima i nije imao aktivnosti koje bi bile konkurentne onima s kojima se bavi tuženik, a niti da je vezano za ta trgovačka društva tuženika doveo u zabludu.

 

U odnosu na trgovačko društvo S. d.o.o. već je prethodno obrazloženo zbog čega isti nije od utjecaja na pravni odnos stranaka, pa u tom pravcu i nema potrebe ponavljati razloge.

 

Nadalje u postupku nije dokazano niti da bi tužitelj koristio sredstva tuženika (službeno vozilo i računalo) na način suprotan onom za koji su ovi bili namijenjeni, odnosno da nije boravio na radu osam sati dnevno, te je pravilno i zbog tih razloga otkaz ugovora o radu ocijenjen nedopuštenim. S tim u vezi, a polazeći od revizijskog navoda tuženika treba reći da iz evidencije praćenja vozila tužitelja se doista ne može izvesti zaključak da je tužitelj koristio vozilo za svrhe koje nije bilo namijenjeno. S druge pak strane dokumentacija koju je prilikom pregleda računala tužitelja nađena, upućuje na to da su određene informacije dostavljane tužitelju od strane pojedinih trgovačkih društava ali ne za potrebe njegovih poslovnih aktivnosti izvan onih obavljanih za tuženika. Konačno obzirom na narav poslova koje je tužitelj obavljao za tuženika, a koji nisu bili vezani uz stalni boravak u službenim prostorijama tuženika, nije dokazano da bi on radno vrijeme koristio mimo onog ugovorenog.

 

Slijedom navedenog reviziju je trebalo odbiti sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke o reviziji tuženika.

 

Zagreb, 9. lipnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.