- 1 -              Rev-x 306/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 306/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Š. iz L., zastupanog po punomoćnicima A. S. i L. J., odvjetnicama u R., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva financija, Carinske uprave, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u V. G., S. služba u I. G., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu - Stalna služba u Koprivnici broj Gž-1488/16-4 od 29. studenoga 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Vrbovcu broj Pn-171/15-13 od 28. lipnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 9. lipnja 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I  Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da tužitelju I. Š. preda sirovu kavu u ukupnoj količini od 10.510 kg i to: 139 vreća po 70 kg kave marke C. m. e. (9.730 kg), 2 vreće po 60 kg kave marke Santos" (120 kg), 2 vreće po 60 kg kave marke "India Robusta" (120 kg), 9 vreća po 60 kg kave marke "India Arabica" (540 kg) u roku od 15 dana, s time da se tuženica ove svoje obveze može osloboditi isplatom tužitelju iznosa od 335.116,70 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. listopada 1997. pa do isplate, time da kamata u razdoblju od 22. listopada 1997. do 31. prosinca 2007. teče po stopi utvrđenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

              II Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da tužitelju I. Š. isplati trošak parničnog postupka u iznosu od 60.279,77 kuna u roku od 15 dana.

 

III  Odbija se tužitelj s dijelom zatraženog parničnog troška u iznosu 20.103,48 kuna kao s neosnovanim.

 

IV Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.443,75 kuna u roku od 15 dana.

 

V Odbija se tuženica s dijelom zatraženog parničnog troška u iznosu od 55.556,25 kuna, kao s neosnovanim.“

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, dok se žalba tuženika uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Vrbovcu broj Pn-171/15-8 od 15. travnja 2016. godine, ispravljena rješenjem istog suda broj Pn-171/15-13 od 28. lipnja 2016. godine preinačuje tako da se sudi:

 

              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

              „I Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da tužitelju I. Š. preda sirovu kavu u ukupnoj količini od 10.510 kg i to: 139 vreća po 70 kg kave marke C. m. e. (9.730 kg), 2 vreće po 60 kg kave marke "Santos" (120 kg), 2 vreće po 60 kg kave marke "India Robusta" (120 kg), 9 vreća po 60 kg kave marke "India Arabica" (540 kg) u roku od 15 dana, s time da se tuženica ove svoje obveze može osloboditi isplatom tužitelju iznosa od 335.116,70 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. listopada 1997. pa do isplate, time da kamata u razdoblju od 22. listopada 1997. do 31. prosinca 2007. teče po stopi utvrđenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

 

              Nalaže se tužitelju I. Š. iz L. 307 da tuženici Republici Hrvatskoj naknadi parnični trošak u iznosu od 75.000,00 kn (slovima: sedamdeset pet tisuća kuna), u roku 15 dana.“

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj, navodeći da istu podnosi radi pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka na temelju čl. 382. st. 1. i Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP). Predlaže da revizijski sud pobijanu odluku preinači.

 

Tužena nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

1. ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna;
2. ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa;
3. ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a. i 373.b. ovog Zakona.

 

U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP. Naime, drugostupanjska presuda je donesena na temelju odredaba čl. 373. a. ZPP-a.

 

Prema odredbi čl. 392. st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovan je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, obzirom suprotno navodima tužitelja, pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, koje međusobno nisu u proturječju, te izreka presude nije u kontradikciji sa obrazloženjem.

 

U reviziji se neosnovano navodi da je strankama onemogućeno raspravljanje pred sudom te počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP obzirom je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku odluku na temelju odredbe čl. 373.a ZPP.

 

Drugostupanjski sud je bio ovlašten za takvo postupanje odredbom čl. 373.a. st. 1. toč. 2. ZPP, kojom je odstupljeno od načela neposrednosti iz čl. 4. ZPP, jer prema navedenoj odredbi drugostupanjski sud ima ovlaštenje utvrditi bitne činjenice i na temelju izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir te dokaze.

 

Budući da je s obzirom na naprijed navedeno drugostupanjski sud bio ovlašten utvrditi odlučne činjenice na temelju dokaza neposredno izvedenih pred prvostupanjskim sudom drugačije nego je te činjenice utvrdio prvostupanjski sud i sukladno tome primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. ZPP preinačiti prvostupanjsku presudu, navedena bitna povreda nije počinjena.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da tužena tužitelju preda određenu količinu zamjenjivih stvari- kavu, koje obveze se može osloboditi isplatom tužitelju iznosa 335.116,70 kuna sa zakonskom zateznom kamatom.

 

U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđeno je:

-                      da je 22. listopada 1997. prilikom pretrage poslovnog prostora trgovačkog društva M.- t. d.o.o. oduzeto ukupno 152 vreće sirove kave ukupne količine 10.510 kg pod sumnjom da je kava protuzakonito uvezena u Republiku Hrvatsku,

-                      da je utvrđeno da je predmetna kava uvezena zakonito u RH, te da je na istu plaćena carina i ostala zakonom propisana davanja,

-                      da je predmetna kava predana carinskoj upravi, smještena na carinsko skladište na Zagrebačkom velesajmu i kasnije prodana,

-                      da su tužitelj i društvo M.-t. d.o.o. sklopili 14. veljače 1998. Ugovor o ustupanju potraživanja na temelju kojeg je M.-t. d.o.o. prenio svoje potraživanje prema Republici Hrvatskoj na tužitelja.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku odluku i odbio tužbeni zahtjev, te zaključio da je pravilno shvaćanje prvostupanjskog suda da je kava protuzakonito oduzeta, nakon čega i prodana, te da vlasnik kave ima pravo potraživati povrat iste, odnosno isplatu njezine vrijednosti. Međutim, drugostupanjski sud nadalje zaključuje da Ugovorom o ustupanju potraživanja društvo M.- t. d.o.o. nije na tužitelja prenijelo vlasništvo predmetne kave, već je prenijelo svoje novčano potraživanje koje je imalo prema Republici Hrvatskoj, te stoga tužitelj nije Ugovorom o ustupanju potraživanja postao vlasnik kave, te nije mogao od tuženika potraživati predaju kave.

 

Takvo pravno shvaćanje drugostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

 

Člankom 2. Ugovora o ustupanju potraživanja ugovoreno je da potpisom ovoga Ugovora ustupitelj ustupa primatelju svoje potraživanje prema Republici Hrvatskoj navedeno u čl. 1. ovog Ugovora, te ga posebno ovlašćuje na poduzimanje svih pravnih i inih radnji neophodnih radi naplate dužnog iznosa odnosno novčane protuvrijednosti protuzakonito oduzete sirove kave iz čl. 1. Ugovora.

 

Iz Ugovora proizlazi da društvo M.-t. d.o.o. na tužitelja nije prenijelo vlasništvo predmetne kave, već jasno proizlazi da je prenijelo svoje potraživanje, a što se vidi i iz samog naziva ugovora (ugovor o ustupu potraživanja). Potraživanje koje je M.-t. d.o.o. imalo prema Republici Hrvatskoj bilo je novčano potraživanje, odnosno potraživanje vrijednosti protupravno oduzete kave.

 

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-1897/16 od 18. svibnja 2016. na koju se u svojoj reviziji poziva tužitelj upravo potvrđuje pravno shvaćanje drugostupanjskog suda. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske obrazlaže da je podnositelju povrijeđeno pravo vlasništva obzirom mu je kao vlasniku protupravno oduzeto vozilo, te je stoga upravo kao vlasnik vozila tražio povrat vozila uz facultas alternativu isplatu protuvrijednosti u novcu.

 

U predmetnoj stvari međutim tužitelj nije postao vlasnik kave, već mu je kao što je obrazloženo, Ugovorom o ustupanju potraživanja prenijeto novčano potraživanje vrijednosti protupravno oduzete kave.

 

 

 

Radi svega navedenog valjalo je, na temelju čl. 393. ZPP, reviziju tužitelja odbiti i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 9. lipnja 2020.

 

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.