- 1 -              Rev 2173/2016-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2173/2016-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja P. M. iz P., kojeg zastupa punomoćnica A. B. V., odvjetnica u P., protiv prvotuženika I. P. i drugotuženika I. P., oboje iz S., koje zastupa punomoćnik Ž. R., odvjetnik u Z., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Virovitici poslovni broj Gž-2242/2011-2 od 27. listopada 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-11766/08-24 od 7. listopada 2010., u sjednici vijeća održanoj 9. lipnja 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Virovitici poslovni broj Gž-2242/2011-2 od 27. listopada 2011. odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-11766/08-24 od 7. listopada 2010. pod točkom I. odbio je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Ugovor o darovanju zaključen dana 7. travnja 2006. godine između P. I. i P. I. kojim P. I. prenosi u vlasništvo P. I. nekretnine k.č. 2800 upisana u z.k.ul. 3776 i k.č. i udjel od 62/405 k.č. 2802 upisano u z.k.ul. 45 sve k.o. P., gubi učinak prema tužitelju u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje potraživanja tužitelja prema P. I. u iznosu od 50.000,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 12. svibnja 2008. godine kao i troškova parničnog postupka.

 

Prvotuženik je dužan dopustiti da tužitelj svoje potraživanje prema drugotuženiku, u iznosu od 50.000 EUR zajedno sa zateznom kamatom po stopi koju poslovne banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devine depozite izražene u valuti EUR od dana podnošenja tužbe pa do isplate i parnične troškove koji će nastati vođenjem parnice protiv P. I., namiri prodajom nekretnina k.č. 2800 upisana u z.k.ul. 3776 i k.č. i udjel od 62/405 k.č. 2802 upisano u z.k.ul. 45 sve k.o. P., a u roku od 15 dana. Tuženici su dužni naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u roku od 15 dana.“

 

Pod točkom II. izreke naložio je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 18.450,00 kuna u roku od 15 dana.

 

Županijski sud u Bjelovaru, Stalne službe u Virovitici presudom poslovni broj: Gž-2242/2011-2 od 27. listopada 2011. odbio je žalbu kao neosnovanu i potvrdio je prvostupanjsku presudu te je odbio i zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači pobijanu presudu tako da prihvati u cijelosti tužbeni zahtjev ili podredno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje opisno ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

Naime, sud je dao obrazloženje na okolnost da tužitelj nije dokazao da je dužnikova pravna radnja poduzeta na njegovu štetu.

 

Suprotno revizijskim navodima drugostupanjska odluka sadrži jasne i detaljne razloge zbog čega sud nije saslušao točno određene svjedoke.

 

Nadalje, revizija se ne može podnijeti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 298., čl. 299. i čl. 300. st. 2. ZPP, ZPP jer te povrede, ako su i učinjene, nisu počinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom (čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP).

 

Odredbom čl. 375. st. 1. ZPP propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, što je drugostupanjski sud i učinio.

 

Stoga suprotno revizijskim navodima, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. ZPP na koju revident opisno ukazuje.

 

U dijelu revizijskih navoda kojima tužitelj u okviru bitne povrede odredaba parničnog postupka zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja, valja reći da to prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteno jer reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud ovakve revizijske navode tužitelja nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji.

 

Slijedom navedenog, proizlazi da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje revident ukazuje u reviziji.

 

Predmet spora je pobijanje dužnikovih pravnih radnji na štetu vjerovnika koje se sastoje u sklapanju darovnog ugovora između tuženika.

 

Među strankama je sporno je li dužnik poduzeo pravnu radnju na štetu vjerovnika i je li vjerovnik bio insolventan.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je 7. travnja 2006. drugotuženik kao darovatelj sa svojim sinom prvotuženikom kao daroprimcem sklopio ugovor o darovanju nekretnina koje su predmet ovog postupka,

 

- da je tužitelj tvrdio da mu drugotuženik duguje 50.000,00 EUR na temelju Ugovora o uvjetima prodaje nekretnina od 19. studenog 2007. (dalje: Ugovor od 19. studenog 2007.),

 

- da tužitelj nije dokazao da drugotuženik nema sredstava za podmirenje duga tužitelju.

 

Na temelju ovako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 66. st. 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05 - dalje: ZOO) jer tužitelj nije dokazao da je njegova tražbina dospjela i jer tužitelj nije dokazao da je tuženik pravnu radnju poduzeo na štetu tužitelja budući da je darovni ugovor sklopljen prije sklapanja Ugovora od 19. studenog 2007. s tužiteljem. Nadalje, zahtjev je odbijen i iz razloga jer tužitelj nije dokazao da drugotuženik nema dovoljno sredstava za ispunjenje tražbine.

 

Odlučujući o žalbi tužitelja, drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu s time da prema njegovom shvaćanju za pobijanje pravne radnje koju je dužnik poduzeo na štetu vjerovnika nije odlučno kada je ta radnja poduzeta te da se takva radnja može pobijati i kad je izvršena prije nastanka potraživanja tužitelja. Prema shvaćanju tog suda potrebno je da je tražbina dospjela za isplatu, a ne kada je nastala. Nadalje, drugostupanjski sud potvrđuje prvostupanjsku presudu i zbog toga što tužitelj sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP nije predložio nikakve dokaze na okolnost insolventnosti drugotuženika.

 

Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešna primjena materijalnog prava svodi se na ocjenu tužitelja da drugotuženik nema druge imovine iz koje bi se tužitelj mogao naplatiti pri čemu je drugostupanjski sud zaključio da je teret dokaza da drugotuženik nema sredstava na tužitelju, koji to nije dokazao.

 

Suprotno shvaćanju drugostupanjskog suda, teret dokaza da je tuženik solventan odnosno da ima drugu imovinu dostatnu za podmirenje tražbine tužitelja je na tuženiku (tako i u Rev-3245/15 i Rev-256/14). Stoga nije tužitelj trebao dokazivati da tuženik nema imovine iz koje bi tužitelj mogao naplatiti svoje potraživanje.

 

Međutim, nasuprot shvaćanju drugostupanjskog suda da nije odlučno kad je pravna radnja poduzeta te da se takva radnja može pobijati i onda kad je izvršena prije nastanka potraživanja tužitelja, pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da pravna radnja nije poduzeta na štetu tužitelja budući da je darovni ugovor sklopljen prije sklapanja Ugovora od 19. studenog 2007. s tužiteljem kojim se tuženik obvezao nešto tužitelju budući da drugotuženik u trenutku sklapanja darovnog ugovora nije znao niti je mogao znati da će takvim ugovorom u budućnosti nanijeti štetu tužitelju.

 

Prema odredbi čl. 66. st. 1. ZOO svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kada je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika.

 

Prema ocjeni ovog suda pravna radnja dužnika, u ovom slučaju darovni ugovor, može se pobijati samo za onu tražbinu vjerovnika (tužitelja) koja je dospjela do trenutka izvršenja pravne radnje dužnika koja se pobija. Naime, samo za onu tražbinu vjerovnika koja je dospjela do trenutka besplatnog raspolaganja dužnika (drugotuženika), dužnik može znati da takvim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku (tužitelju). Identično pravno shvaćanje izraženo je u odlukama ovoga suda broj Rev-46/08 od 4. ožujka 2009. i broj Rev-498/08 od 27. svibnja 2009., Rev-3270/14 od 14. ožujka 2018. i Rev-1988/19 od 26. studenoga 2019.

 

S obzirom da je predmetni darovni ugovor sklopljen 7. travnja 2006. to se prema pravnom shvaćanju ovoga suda radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji može uzeti u obzir samo ona tražbina koja je dospjela do tog dana.

 

Budući da iz utvrđenih činjenica proizlazi da je jedina tražbina za koju tužitelj tvrdi da je dospjela je ona iz Ugovora od 19. studenog 2007. kojim se drugotuženik obvezao isplatiti novac tužitelju ako on poduzme određene radnje, iz navedenog proizlazi da u trenutku sklapanja predmetnog darovnog ugovora (7. travnja 2006.) nije postojala dospjela tražbina dužnika odnosno drugotuženika u ovom postupku prema vjerovniku, odnosno tužitelju.

 

Slijedom navedenog, i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je odbiti tužbeni zahtjev.

 

 

Zbog navedenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 9. lipnja 2020.