- 1 -              Rev 2446/2018-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2446/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. K. iz K., OIB: …, koju zastupa punomoćnik V. B., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu V. B. i J. B. K. u K., protiv tuženika S. I. iz J., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica M. K., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž -743/2017-2 od 2. svibnja 2018. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Jastrebarskom poslovni broj P-3676/15-11 od 11. svibnja 2017., u sjednici održanoj 9. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž -743/2017-2 od 2. svibnja 2018. odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Jastrebarskom presudom poslovni broj P-3676/15-11 od 11. svibnja 2017. pod točkom 1. izreke odbio je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Nalaže se tuženiku S. I. da tužiteljici M. K. isplati iznos od 17.000,00 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, tekućom od 11. svibnja 2014. godine pa do isplate, kao i da tužiteljici naknadi parnične troškove, sve to u roku od 15 dana."

 

Pod točkom II. izreke naložio je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 25.000,00 kuna u roku od 15 dana.

 

Prvostupanjskim rješenjem isto poslovnog broja i datuma odbijen je prijedlog za donošenje privremene mjere.

 

Županijski sud u Dubrovniku presudom poslovni broj: Gž -743/2017-2 od 2. svibnja 2018. prihvatio je žalbu tužiteljice kao djelomično osnovanu, a djelomično neosnovanu te je prvostupanjsku presudu pod točkom a) preinačio u točkama 1. i 2. presude te je naložio tuženiku S. I. da tužiteljici M. K. isplati iznos od 17.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po eskontnoj stopi koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena tekućih od 11. svibnja 2014. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana. Nadalje, naložio je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 32.206,25 kuna u roku od 15 dana.

 

Pod točkom b) potvrdio je rješenje kojim je odbijena privremena mjera.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na čl. 382. st. 3. (ispravno bi bilo 382. st. 1. toč. 3.) Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti i preinačiti drugostupanjsku presudu tako da sud odbije žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu, a podredno ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu na ponovni postupak.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je neosnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/2019), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta, drugostupanjski sud nije pogrešno primijenio odredbu iz čl. 373.a ZPP i time počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 373.a ZPP jer je drugostupanjski sud sukladno ovlaštenju iz čl. 373.a ZPP utvrdio činjenice na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu te se sukladno tome i pozvao na odredbu čl. 373.a ZPP.

 

Nadalje, suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje sadržajno ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

U dijelu revizijskih navoda kojima tuženik osporava utvrđeno činjenično stanje (da nije vratio dugovani iznos) te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja, valja reći da to prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteno činiti. Kako reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud ovakve revizijske navode tuženika nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji.

 

Slijedom navedenog, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje tuženik upire u reviziji.

 

Predmet spora je isplata iznosa od 17.000,00 EUR kojeg tuženik duguje tužiteljici na ime darovanja svog suvlasničkog dijela na kući svoje majke (koja je pak taj dio darovala svojoj drugoj kćeri, a ona svom sinu, tuženiku).

 

Među strankama je sporno je li tuženik vratio dug.

 

U postupku pred drugostupanjskim sudom utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica svoj suvlasnički dio na nekretnini upisanoj u z.k. ul. 1507 k.o. J. ugovorom o darovanju ovjerenog 10. svibnja 2011. darovala svojoj majci, a ona je ugovorom o darovanju ovjerenog istog dana darovala svojoj drugoj kćerki N. I., a ona ugovorom o darovanju ovjerenog 17. svibnja 2011. svom sinu, ovdje tuženiku,

 

- da se na ime suvlasničkog dijela tužiteljice, kojeg se odrekla, tuženik obvezao tužiteljici isplatiti iznos od 20.000,00 EUR,

 

- da je tuženik tužiteljici odmah isplatio iznos od 3.000,00 EUR, dok se za ostatak u iznosu od 17.000,00 EUR tuženik obvezao platiti tužiteljici do 10. svibnja 2014. izjavom ovjerenom kod javnog bilježnika 10. svibnja 2011.,

 

- da je 15. ožujka 2013. tužiteljica došla u Republiku Hrvatsku jer je njena majka doživjela je moždani udar,

 

- da D. M. nije tuženiku pozajmio 17.000,00 EUR radi vraćanja duga tužiteljici,

 

- da tuženik nije tužiteljici vratio dug od 17.000,00 EUR.

 

Odlučujući o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev zaključivši da je tuženik podmirio dug tužiteljici.

 

Drugostupanjski sud je, odlučujući o žalbi tužiteljice, primjenom odredbe čl. 373.a ZPP utvrdio da tuženik nije podmirio dug tužiteljici te je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku isplatu iznosa od 17.000,00 EUR tužiteljici.

 

Revident je u reviziji naveo da je tužiteljica tužbeni zahtjev temeljila na činjenici da je ona posudila utuženi iznos tuženiku, a ne da bi se radilo o iznosu koji je dogovoren kao naknada za darovanje suvlasničkog dijela nekretnine u J..

 

Ovakvi navodi revidenta u suprotnosti su sa stanjem spisa jer je upravo na ročištu 19. travnja 2016. na izričit upit suda na temelju čega joj tuženik duguje, tužiteljica iskazala - na ime njenog nasljedstva u toj kući.

 

Međutim, neovisno o tome, prema odredbi čl. 186. st. 3. ZPP sud nije vezan za pravnu osnovu koju je tužitelj naveo.

 

Stoga, osim što je i sama tužiteljica tijekom postupka navela da sporni iznos traži na ime svog suvlasničkog dijela na nekretnini kojeg se odrekla, i drugostupanjski sud je na temelju utvrđenih činjenica zaključio da tužiteljici sporni iznos pripada upravo po tom osnovu.

 

Stoga, kako je drugostupanjski sud utvrdio da tuženik nije tužiteljici isplatio iznos od 17.000,00 EUR na što se obvezao ovjerenom pisanom izjavom, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 9. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) kada je naložio tuženiku isplatiti sporni iznos tužiteljici.

 

Slijedom svega iznesenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

 

 

Zagreb, 9. lipnja 2020.