Broj: Rev-x 636/12

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice N. R. G. iz Z., i drugotužiteljice I. R. iz Z., zastupane po skrbniku N. R. G., koje obje zastupa punomoćnik N. B., odvjetnik u Z., protiv prvotuženika Športskog društva P. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u Z.,  i drugotuženika Grada Zagreba, kojeg zastupaju punomoćnici Lj. N. i Z. N., odvjetnici u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljica protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-3219/11-2 od 28. veljače 2012., kojom je potvrđena  presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-10217/08-213 od 8. lipnja 2011., u sjednici vijeća održanoj 11. rujna 2013.

r i j e š i o   j e

              Revizija tužiteljica se prihvaća i ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-3219/11-2 od 28. veljače 2012. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-10217/08-213 od 8. lipnja 2011. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži tuženicima Športskom društvu P. i Gradu Zagrebu solidarno platiti tužiteljicama N. R. G. i I. R. 23.570,00 kn, zatim iznos 1,398.409,00 kn, sve sa zateznim kamatama i  troškovima postupka (točka I.).

              Naloženo je tužiteljicama naknaditi prvotuženiku troškove postupka u iznosu 318.453,15 kn, a drugotuženiku iznos 326.040,80 kn.

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljica kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

              Protiv drugostupanjske presude reviziju su izjavile tužiteljice zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, u kojoj predlažu da se obje presude u skladu revizijskih navoda preinače uz naknadu troškova postupka.

              U odgovoru na reviziju drugotuženik predlaže da se reviziju tužiteljica odbije kao neosnovanu.

              Revizija je osnovana.

              Predmet spora u revizijskom stadiju postupka su zahtjevi za naknadu materijalne štete zbog protupravnog oduzimanja i rušenja nekretnine (stambene zgrade) prednika tužiteljica, bez prethodno provedenog postupka kojim bi tuženici kao investitori bili ovlašteni na takvo postupanje.

              U provedenom postupku utvrđene su sljedeće pravno relevantne činjenice:

              - da su 25. ožujka 1954. Narodni odbor Općine P. – Grad Zagreb i pok. Š. – Š. R. (baka i prednica tužiteljica) sklopili vansudsku nagodbu o zamjeni nekretnina za potrebe gradnje nove škole u P.,

              - da se tom vansudskom nagodbom pok. Š. R. obvezala ustupiti besplatno u posjed i vlasništvo Narodnom odboru Općine P. za potrebe izgradnje nove škole nekretninu k.č.br. 708 upisanu u z.k.ul. 351 k.o. S., površine 397 čhv, u naravi stambena zgrada s voćnjakom, koja je u zemljišnim knjigama bila upisana kao njezino samovlasništvo, dok se istom vansudskom nagodbom Narodni odbor Općine P. obvezao pok. Š. (Š.) R. istodobno ustupiti besteretno u zamjenu u posjed i vlasništvo nekretnine tadašnje općenarodne imovine i to k.č.br. 2547 upisane u z.k.ul. 1781 k.o. G. S., u naravi kuća s dvorištem, time da će stranke ostati u posjedu nekretnina koje su predmetom te vansudske nagodbe sve dok ne bude potrebno stambenu zgradu na zemljištu pok. Š. (Š.) R. rušiti, a zemljište upotrijebiti za gradnju škole,

              - da je sukladno vansudskoj nagodbi sklopljen kupoprodajni ugovor kojeg je potvrdio gradski javni pravobranitelj, na temelju čega je u zemljišnim knjigama i izvršen zemljišnoknjižni prijenos nekretnina koje su bile predmetom te nagodbe, tako da je k.č.br. 708 iz z.k.ul.br. 351 k.o. S. uknjižena kao općenarodna imovina, dok je kao vlasnica k.č.br. 2547 iz z.k.ul. 1781 k.o. G. S. uknjižena Š. R.,

              - da nikada nije izvršena faktična zamjena tih nekretnina jer nije došlo do izgradnje nove škole u P.,

              - da su zbog toga 15. studenoga 1969. stambeno poduzeće S. kojeg je osnovala Skupština Grada Zagreba 1965. i sada pok. Š. (Š.) R. sklopili novi ugovor o zamjeni istih onih nekretnina koje su bile predmetom vansudske nagodbe od 25. ožujka 1954., ali da temeljem istog nije izvršen zemljišnoknjižni upis,

              - da sada pok. Š. (Š.) R. i njen pravni sljednik pok. M. R. nikada nisu stupili u posjed k.č.br. 2547 upisane u z.k.ul. 1781 k.o. G. S.,

              - da su u predmetu Općine S. (eksproprijacija objekta) sagrađenog na z.k.č.br. 708 k.o. S., br. 05/32-614/7-1985 kao stranke sudjelovale sada pok. M. R., Z. D. i predstavnici Društva za fizičku kulturu P., te da pravni prednik tužiteljica M. R. nakon ročišta održanog u tom predmetu 11. veljače 1985. nije dobio nikakvu daljnju obavijest niti odluku o tijeku postupka,

              - da je Skupština općine S. 27. lipnja 1985. donijela zaključak o izmjenama i dopunama zaključka o  rušenju objekta Doma kulture i Vatrogasnog doma u P., kojim je u toč. II.2 utvrđeno da je Š. R. u posjedu "po staroj izmjeri" z.k.č. br. 708 upisane u z.k.ul. br. 351 k.o. S., koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao općenarodna imovina na temelju ugovora o zamjeni zemljišta i zgrada iz 1954., za koji je i Gradsko javno pravobraniteljstvo rješenjem od 20. listopada 1954. dalo mišljenje o pravovaljanosti,

              - da su Društvo za fizičku kulturu P. i Općina S. u proljeće 1985. stupili u posjed predmetne nekretnine, te k.č.br. 708 upisane u z.k.ul. 351 k.o. S. radi izgradnje polivalentne sportske dvorane S. v., koja je izgrađena na k.č.br. 708 i koja čestica je izbrisana radi spajanja i sada odgovara dijelu z.k.č.br. 714/1 k.o. S., upisane u z.k.ul. 3250 k.o. S. kao isključivo vlasništvo drugotuženika,

              - da su prvotuženik i pravni prednik drugotuženika bili suinvestitori prilikom izgradnje navedene sportske dvorane,

              - da je sada pok.  Š. (Š.) R. posjedovala navedenu nekretninu iz z.k.ul. 351 k. o. S. sve do smrti, a potom je tu nekretninu posjedovao njen pravni sljednik i sin pok. M. R., čije su pravne sljednice tužiteljice.

              Na temelju navedenih pravno relevantnih činjenica prvostupanjski sud je odbio tužbene zahtjeve u bitnome zato jer da u provedenom postupku nije dokazano da bi sporna nekretnina upisana kao društveno vlasništvo bila unesena u stambeni fond poduzeća S. ta da slijedom toga to poduzeće nije bilo ovlašteno njome raspolagati, što je učinjeno sklapanjem drugog ugovora o zamjeni 15. studenoga 1969.

              Drugostupanjski sud u razlozima svoje presude pozivom na odredbu čl. 47. Osnovnog zakona o privrednom poslovanju (gospodarenju) stambenim zgradama u društvenom vlasništvu ("Sl. list" br. 35/65 – dalje: OZPPSZDV) nalazi da iako Skupština  Grada Zagreba kao osnivač poduzeća S. do 1. siječnja 1966. nije spornu nekretninu (č.k.br. 708 iz z.k.ul. 351 k.o. S.) unijela u stambeni fond stambenih zgrada Organizacije za gospodarenje stambenim zgradama, smatra se da je ta nekretnina unesena u stambeni fond S. u smislu navedene zakonske odredbe.

              Naime, prema odredbi čl. 47. OZPPSZDV ako društveno-politička zajednica, radna ili druga organizacija koja je izgradila ili po drugoj osnovi stekla stambene zgrade, ne osnuje organizaciju za gospodarenje stambenim zgradama ili ne prenese te stambene zgrade u fond stambenih zgrada druge organizacije za gospodarenje stambenim zgradama do 1. siječnja 1966., te stambene zgrade unose se u fond stambenih zgrada organizacije za gospodarenje stambenim zgradama koju je osnovala općina na čijoj se teritoriji one nalaze.

              Zbog toga, drugostupanjski sud iako zaključuje da je poduzeće S. bilo ovlašteno raspolagati spornom nekretninom, tužbene zahtjeve odbija iz drugog razloga, i to pozivom na odredbe čl. 10. st. 3. i čl. 12. tada važećeg Zakona o prometu zemljišta i zgrada ("Službeni list" broj 43/65, 57/65 i 17/67 – dalje: ZPZG) nalazeći da je ugovor o zamjeni sklopljen 15. studenoga 1969. između pravne prednice tužiteljica i poduzeća S. ništav jer nije provedeno javno nadmetanje.

              Budući da ništav ugovor o zamjeni nekretnina ne predstavlja valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva nekretnina, drugostupanjski sud nastavno zaključuje da na temelju ugovora o zamjeni nekretnina od 15. studenoga 1969. pravna prednica tužiteljica nije stekla niti je mogla steći položaj kvalificiranog posjednika i s time u vezi vlasnika predmetne nekretnine, pa iz tog razloga odbija tužbene zahtjeve.

              Izloženi zaključak ne može se prihvatiti.

              Prema odredbama čl. 10. ZPSG prodaja zgrada od strane radnih organizacija i društveno-političkih zajednica društveno-političkim organizacijama i udruženjima građana vrši se putem javnog nadmetanja odnosno putem stavljanja pisanih ponuda za kupnju ili putem neposredne pogodbe.

              Tijelo radne organizacije ili društveno-političke zajednice koje odlučuje o prodaji zgrade, određuje i način na koji će se ta prodaja izvršiti.

Suglasno st. 3. navedene zakonske odredbe prodaja zgrada od strane radnih organizacija i društveno-političkih zajednica građanima i građanskim pravnim osobama vrši se putem javnog nadmetanja odnosno putem stavljanja pisanih ponuda za kupnju, a putem neposredne pogodbe samo onda kad je prodaja putem javnog nadmetanja odnosno putem stavljanja pisanih ponuda ostala bezuspješna.

              Prema st. 4. čl. 10. ZPZG ugovor sklopljen suprotno odredbi st. 3. tog članka je ništav.

              Nadalje, suglasno čl. 12. ZPZG odredbe tog Zakona o kupnji ili prodaji zemljišta i zgrada primjenjuju se i na druge pravne poslove s naknadom koji se sklapaju u svrhu stjecanja ovih nekretnina.

              Prema  tome, odlučno pitanje za razrješenje predmeta spora jest pitanje može li se odredba st. 3. čl. 10. ZPZG o prodaji zgrada javnim nadmetanjem, odnosno stavljanjem pisanih ponuda za kupnju primijeniti i u okolnostima konkretnog slučaja prilikom sklapanja ugovora o zamjeni, kada je društveno-politička zajednica preko tadašnjeg Poduzeća za gospodarenje stambenim zgradama vršila zamjenu zgrade s fizičkom osobom (prednicom tužiteljica 15. studenoga 1969.).

              U razrješenju tog pitanja treba poći od toga da ugovor o zamjeni nastaje prepuštanjem jedne određene stvari za drugu određenu stvar (pravno pravilo paragrafa 1045. bivšeg OGZ), što upućuje na zaključak da su kod takvog pravnog posla ne samo unaprijed određene ugovorne stranke, već i predmeti – objekti zamjene.

              Ako se hipotetski gledano postupak javnog nadmetanja kod zamjene nekretnina u režimu društvenog vlasništva i ne bi mogao u svemu posve isključiti (npr. da u postupku javnog nadmetanja mogu sudjelovati svi vlasnici nekretnina određene vrijednosti i traženih svojstava, a što je zaista teško zamislivo), u konkretnom slučaju je svrha sporne – druge zamjene bila upravo u tome da se točno određena nekretnina u režimu društvenog vlasništva zamijeni za točno određenu nekretninu u građanskom vlasništvu u cilju uspostave prijašnjeg pravnog stanja i njegovog usuglašavanja s faktičnim stanjem budući da je otpao razlog zbog čega je izvršena prva zamjena iz 1954. (jer je otpala izgradnja škole u P.).

              Zbog toga, u okolnostima opisanog slučaja, po shvaćanju revizijskog suda postupak javnog nadmetanja nije bio moguć pa ugovor o zamjeni iz 1969. nije mogao biti ništav zbog toga što takav postupak nije proveden.

              Pritom revizijski sud upućuje na to da odredba čl. 10. st. 3. ZPZG u postojećoj sudskoj praksi nije imala apsolutni značaj budući da su postojale i druge situacije u kojima se taj propis nije mogao primijeniti (npr. kod izgradnje stanova ili stambenih zgrada za tržište).

              Nadalje, kada bi se razmatralo pitanje davanja druge nekretnine ili zemljišta umjesto plaćanja naknade za izvlaštenu (ekspropriranu) nekretninu u smislu čl. 35. i 54. tada važećeg Zakona o eksproprijaciji ("Sl. list" broj 11/68 i 30/68), budući da je pravni prednik tužiteljica M. R. sudjelovao na jednom ročištu u postupku eksproprijacije, treba reći da se prema navedenim odredbama moglo za ekspropriranu stambenu zgradu ili stan kao naknadu dati drugu zgradu – stan, a i o takvoj vrsti naknade mogle su se sporazumjeti stranke u postupku za određivanje naknade za ekspropriranu zgradu.

              Imajući na umu sve navedeno, odnosno da su u konkretnom slučaju prilikom sklapanja sporne, druge zamjene iz 1969. unaprijed određene i ugovorne stranke i objekti zamjene, što je upravo bila i svrha tog ugovora, prema shvaćanju revizijskog suda isključeno je javno nadmetanje, a i stavljanje od strane trećih osoba pisanih ponuda za zamjenu.

              Zbog toga, nije riječ o ništavom pravnom poslu zato što nije proveden postupak javnog nadmetanja.

              Budući da zbog pogrešnog pravnog pristupa izraženog u nižestupanjskim presudama nisu raspravljene druge pravno relevantne činjenice vezane uz postojanje odgovornosti tuženika za naknadu štete, uključujući i njen opseg i visinu, kao i s tim u vezi pitanje sudbine druge nekretnine na kojoj je prednica tužiteljica još uvijek upisana kao vlasnica, valjalo je na temelju čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - dalje: ZPP) ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U Zagrebu, 11. rujna 2013.