1              Poslovni broj: Gž-2744/2018-2

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-2744/2018-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Luke Grgata kao predsjednika vijeća, te Andree Boras Ivanišević, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Borisa Mimice, kao člana vijeća, u pravnoj stvari A. G. iz M., Republika Slovenija, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik B. S., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Z. H. d.o.o., P. Z., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Ž. P., odvjetnica iz Z., radi predaje u posjed, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Ps-404/2017 od 18. srpnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 9. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

I. Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća žalba tuženika i pobijana presuda:

 

- potvrđuje u dijelu kojim je naloženo tuženiku predati tužitelju garažu br. 47, površine 11,50 čm, sagrađenu na katastarskoj čestici br. 4070/10 k.o. P., Z., slobodnu od svih stvari i osoba na raspolaganje tužitelju, te naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 2.900,00 kn, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe,

 

-preinačava u dijelu kojim je naloženo tuženiku predati slobodan od svih stvari i osoba na raspolaganje tužitelju razmjerni idealni dio zajedničkih dijelova i uređaja koji pripadaju garaži, kao posebnim dijelovima zgrade te u tom dijelu njegov zahtjev odbija kao neosnovan.

 

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku trošak žalbe u iznosu od 618,75 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od donošenja odluke do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećano je za tri postotna poena.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je suđeno:

 

„Tuženik je dužan predati tužitelju garažu br. 47, površine 11,50 čm, sagrađene na katastarskoj čestici br. 4070/10 k.o. P., Z., te razmjerni dio zemljišta na kojoj je garaža sagrađena i razmjerni idealni dio zajedničkih dijelova i uređaja koji pripadaju garaži, kao posebnim dijelovima zgrade, slobodnu od svih stvari i osoba na raspolaganje tužitelju, te naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 2.900,00 kn, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. „

 

Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim razlozima podredno ukine i predmet vrati sucu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Neosnovano žalitelj ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka. Pobijana presuda može se ispitati jer nema proturječja kakvog ima u vidu propisa iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a te za sve odlučne činjenice ta presuda sadrži valjane razloge. Pritom je ocjena provedenih dokaza izvršena sukladno članku 8. ZPP-a a sva stečena uvjerenja prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima.

 

U provedenom postupku nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

 

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja radi predaje u posjed garažu br. 47, površine 11,50 čm, sagrađene na katastarskoj čestici br. 4070/10 k.o. P., Z., te razmjerni dio zemljišta na kojoj je garaža sagrađena i razmjerni idealni dio zajedničkih dijelova i uređaja koji pripadaju garaži, kao posebnim dijelovima zgrade, slobodnu od svih stvari i osoba na raspolaganje tužitelju,

 

Naime,vlasnik stvari ovlašten je štititi svoje pravo vlasništva pravilima stvarnoga prava. Temeljna pravila o zaštiti prava vlasništva sadržana su u odredbama članka 161. do 168. Zakona o vlasništvu ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 i 81/15, dalje u tekstu: ZVDSP) među kojima se nalaze i pravila koja uređuju tzv. vlasnički zahtjev za povrat stvari (vindikacijski zahtjev).

 

Iz utvrđenja suda i spisa predmeta proizlazi:

 

-kako je navedenu garažu zajedno sa stanom na adresi, naslijedila tijekom postupka saslušana u svojstvu svjedoka M. K. temeljem rješenja o nasljeđivanju iza smrti svoje tete E. A. M. koja je umrla dana 1. prosinca 2002. i bila vlasnica iste, a koja je navedenu garažu koristila od 1995. ili 1996., pa do svoje smrti 2003., na način da je u istoj znala parkirati i svoj automobil,

 

- kako kupoprodajnim ugovorom od 15. srpnja 2004. M. K. predmetnu garažu prodala M. S., koja je nakon što je kupila predmetnu garažu istu nastavila koristiti, a unatrag godinu dana je g. M. koji je kupio stan od njene tete zajedno s M. S., kazao da su iz predmetne garaže otuđene neke stvari,

 

- kako je ugovorom o kupoprodaji nekretnina od 15. srpnja 2004, ovjerenog od strane javno bilježnika I. D. iz Z. pod projem Ov-8944/2004 od 14. srpnja 2004., sklopljenog između M. K. iz Z., I. F., kao prodavateljice i M. S. iz Z., kao kupca, predmet kupoprodaje upravo nekretnina označena kao garaža br. 47, površine 11,50 čm, sagrađena na katastarskoj čestici br. 4048/3, 4048/1, 4048/5 k.o. P., Z., te razmjerni dio zemljišta na kojoj je garaža sagrađena i razmjerni idealni dio zajedničkih dijelova i uređaja koji pripadaju garaži, kao posebnim dijelovima zgrade,

 

-kako je ugovorom o kupoprodaji dr. E. A.-M. kupila predmetnu garažu tadašnje anagrafske oznake K. 65 od prodavatelja Općine P., temeljem objavljenog natječaja od 29. lipnja 1989, što je razvidno i iz dostavljenog rješenja Gradskog sekretarijata za financije, Područni odjel P. K.: UP/I-410-20/91-01/461 Ur.broj: 251-03-10-92-3 od 13. siječnja 1992. o razrezanom porezu za predmetnu nekretninu

 

- kako iz pregledanog Uvjerenja Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove Grada Z. od 16. veljače 2016. proizlazi da je kčbr. 4070/10 k.o. P. nastala od k.č. 4070/5, te dijelova k.č. 4046, 4047,4030/1, 4029/1 k.o. P., time da je k.č. 4048 dijelom poništena i spojena sa k.č. 4070/5.

 

Temeljem navedenih činjeničnih utvrđenja, koja kao pravilna zasnovana na valjanoj ocjeni izvedenih dokaza prihvaća i ovaj žalbeni sud, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja jer je smatrao utvrđenim kako je tužitelj temeljem posjeda svojih ranijih pravnih prethodnika dokazao kontinuirani pošteni, zakoniti i istiniti posjed predmetne nekretnine, počev od 1989. kada je dr. E. A.-M. od tadašnje Općine P. 6. listopada 1989., kupila predmetnu garažu, čime je tužitelj dokazao jaču pravnu osnovu u odnosu na posjed tuženika. U prilog tomu da govori i činjenica što je od strane prednika tužitelja u predmetnoj garaži sanirana štete nastale od poplave pri čemu činjenica plaćanja režija za predmetnu garažu po ocjeni prvostupanjskog suda za donošenje ove odluke irelevantna, te tim činom tuženi ni na bilo koji način nije mogao steći valjanu pravnu osnovu za korištenje predmetne nekretnine,

 

Pri tome se sud prvog stupnja pozvao na odredbe članka 161. i 162. ZVDSP-a,držeći da je tužitelj u odnosu na tuženika i prema njemu dokazao jači pravni osnov i istiniti način stjecanja predmetne nekretnine, jer je dokazao neprekinuti niz izvanknjižnog vlasništva iste, dok tuženi s druge strane, predmetnu nekretninu koristi ne na slabijem pravnom osnovu, jer ga tuženi prvenstveno ničim nije dokazao, pa je evidentno da predmetnu nekretninu koristi bez valjane pravne osnove.

 

Ispitujući pobijanu presudu u okviru odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci iz razloga kako slijedi.

 

U konkretnom slučaju, obzirom na utvrđeno zemljišnoknjižno stanje, predmet spora je valjalo raspraviti u kontekstu primjene odredbe članka 166. stavka 2. ZVDSP, kojom je propisano da će predmnijevanom vlasniku na njegov zahtjev predati posjed stvari posjednik koji nema pravni temelj posjedovanja ili je slabiji time što mu je posjed nepošten ili nezakonit, ili što ne može označiti svojega prednika ili može samo sumnjivoga, ili što je stekao posjed stvari besplatno a onaj koji zahtijeva posjed bio ga je stekao naplatno, ali neće mu trebati predati posjed stvari posjednik koji ima jednako jak pravni temelj kao on.

 

Dakle, tužitelj kod publicijanske tužbe će umjesto dokaza svog prava vlasništva stvari, trebati dokazati pretpostavke da se za njega predmnijeva da je vlasnik stvari. Pretpostavke koje tužitelj treba dokazati kod publicijanske tužbe su da je tužiteljev posjed bio zakonit, istinit i pošten. Predmnjeva vlasništva stvari djelovati će protiv sadašnjeg posjednika stvari samo ako sadašnji posjednik nema pravni temelj za to posjedovanje ili ima slabiji od tužiteljevog. Predmnijeva vlasništva neće djelovati prema osobi koja ima jednako jak ili jači pravni temelj posjedovanja od tužiteljevog.

 

Suprotno navodima žalbe, sud prvog stupnja osnovom valjano provedenog dokaznog postupka u postupku utvrdio pravno relevantne činjenice u odnosu na tužiteljevu predmnjevu prava vlasništva na predmetu vindikacijskog zahtijeva prema tuženiku, pa su stoga u tom pravcu bez osnove navodi žalbe radi čega se žalitelj radi nepotrebno ponavljanja upućuje na razloge iznesene u pobijanoj presudi.

 

U odnosu na navode žalbe kojima tuženik ukazuje na promašenu pasivnu legitimaciju, za navesti je kako je već u odgovoru na tužbu sam tuženik istaknuo da se nalazi u istinitom i poštenom posjedu nekretnine, koja je u zemljišnim knjigama upisana kao društveno vlasništvo, a koji posjed traje od 1. srpnja 1977., dakle preko 20 godina, pozivajući se na jaču pravu osnovu svog posjeda predmetne garaže.

 

Kako u postupku pred sudom ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala u tijeku parnice, pri čemu sud može narediti da se dokazuju i takve činjenice ako smatra da stranka njihovim priznanjem ide tim da raspolaže zahtjevom kojim ne može raspolagati. (članak 221. ZPP-a), što, međutim, nije konkretni slučaj, proizlazi neosnovanost navoda žalbe o propustu suda da u tom pravcu ispituje posjed tuženika u vrijeme podnošenja tužbe.

 

Naime, da bi postupku pred sudom (nadležnim tijelom) vlasnik ostvario svoje pravo na povrat nekretnine (predaju u posjed), treba dokazati da je nekretnina u njegovu vlasništvu i da je ista u posjedu tuženika (članak 162. stavak 1. ZVDSP-a). Uspije li u postupku, posjednik (tuženik) dužan mu je predati nekretninu, a ovisno o tomu je li njegov posjed bio pošten ili nepošten procjenjuje se i njegov pravni položaj (pravo na troškove, ius retentionis, ius tollendi, v. članak 164. i 165. ZVDSP-a). U smislu članka 166. stavka 1. ZVDSP-a, onaj tko u postupku pred sudom (nadležnim tijelom) dokaže pravni temelj i istinit način stjecanja nekretnine smatra se vlasnikom (predmnijevani vlasnik) prema posjedniku koji je posjeduje bez pravnoga temelja ili na slabijem pravnom temelju. Takav pravni temelj ima posjednik čiji je posjed nepošten ili nezakonit, ili onaj koji ne može označiti svog prednika ili može samo sumnjivoga, ili onaj koji je stekao posjed besplatno, a onaj koji zahtijeva posjed stekao ga je naplatno (članak 166. stavak 2. ZVDSP-a). Predmnijevani je vlasnik, umjesto da dokazuje pravo vlasništva, dužan dokazati činjenice kojima se njegovo vlasništvo predmnijeva, te one od kojih zavisi utemeljenost njegova zahtjeva (članak 166. stavak 4. ZVDSP-a).

 

Međutim, sud prvog stupnja prihvaćajući tužbeni zahtjev tužbeni zahtjev u cijelosti gubi iz vida što je predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari. Naime, tužbeni zahtjev na predaju u posjed točno određene stvari, predstavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na činidbu koji mora biti jasno određen u odnosu na način povrata stvari. Dakle,tužbeni zahtjev mora biti određen na način da stvar u odnosu na koju se traži predaja u posjed mora biti individualizirana, što znači da se mora razlikovati od ostalih stvari i biti podobna za ovrhu. S druge strane, u konkretnom slučaju tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva predaju u posjed točno određene garaže slobodne od osoba i stvari pa se u tom slučaju radi o predaji u neposredni posjed. Kod činjenice da tužitelj postavljenim zahtjevom ne traži utvrđenje prava svog predmnijevanog vlasništva, a time i stjecanje tzv. „idealnog posjeda“ na predmetnoj nekretnini kao cjelini, pa je u odnosu na predaju zemljišta povezanog sa pripadajućim posebnim dijelom predmetne nekretnine, koji kao takav nije upisan u zemljišne knjige, zahtjev tužitelja, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, valjalo odbiti kao neosnovan.

 

Slijedom naprijed izloženog, djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika, pobijanu presudu u ovom dijelu je valjalo preinačiti na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a, a u preostalom dijelu pobijanu presudu na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a potvrditi i odlučiti kao u izreci.

 

Kako tužitelj nije uspio samo sa neznatnim dijelom tužbenog zahtijeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi to je valjalo potvrditi i odluku o troškovima postupka na temelju odredbe članka 368. stavka 2. ZPP-a, dok je istom valjalo priznati razmjerno uspjehu u žalbenom stadiju postupka trošak sastava žalbe koji se odnosi na trošak sastava temeljem Tbr. 10. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, uz PDV te trošak pristojbe, što predstavlja prema uspjehu procijenjenom od 30% ukupno iznos od 618,75 kuna.

 

U Splitu 9. lipnja 2020.