- 1 -              Revd 1071/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 1071/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz Z., I. K., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici L. H., odvjetnici u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovnog broja Gž-724/2019-2 od 23. siječnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovnog broja Pn-3699/2015-43 od 15. veljače 2019., u sjednici održanoj 9. lipnja 2020.,

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 20.000,00 kuna za zateznim kamatama, te je odlučeno o trošku postupka.

 

Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude u smislu odredbe čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), postavljajući pri tome pitanja koja smatra važnim u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

 

Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP-a revizijski je sud ocijenio da prvo pravno pitanje naznačeno u prijedlogu ne utječe na odluku u sporu, jer nižestupanjski sudovi nisu izrazili pravno shvaćanje da se kod postupaka radi nehumanih uvjeta tijekom izdržavanja kazne zatvora kao materijalno pravo primjenjuje (ili ne primjenjuje) kao poseban zakon odredba čl. 9. Zakona o izvršenju kazne zatvora ("Narodne novine" broj 128/1999, 55/2000, 59/2000, 129/2000, 59/2001, 67/2001, 11/2002, 76/2007, 27/2008, 83/2009, 18/2011) niti su izrazili pravno shvaćanje o konkurenciji te odredbe sa odredbom čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11), što sve predstavlja premise na kojima se temelji to pravno pitanje.

 

Nadalje, dio prvoga pravnog pitanja koji se odnosi na zahtjev za definiranje kriterija kojima se sudovi trebaju voditi prilikom određivanja visine štete predstavlja činjenično pitanje koje se ima određivati u svjetlu okolnosti svakoga konkretnog slučaja i, upravo zbog neiscrpnosti potencijalnih činjeničnih situacija, ne može se unaprijed odrediti zatvoren krug okolnosti koje se, u tom smislu, mogu i moraju uzeti u obzir. Dakle, to pitanje u tom dijelu niti ne predstavlja materijalnopravno niti postupovnopravno pitanje u smislu odredbe članaka 385. st. 1. ZPP-a.

 

Odluka o sporu ne ovisi niti o davanju odgovora na drugo postavljeno pravno pitanje, jer, protivno implikacijama toga pitanja, nižestupanjski sudovi nisu izrazili pravno shvaćanje da okolnosti uskrate redovne minimalne osobne higijene, adekvatne zdravstvene zaštite, rada i aktivnosti u svojoj ukupnosti ne utječu na visinu naknade neimovinske štete, nego su ocijenili utjecaj svih utvrđenih činjenica u okolnostima (samo) ovoga konkretnog slučaja. Osim toga, činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova nisu takva (a prijedlog je u ovoj fazi postupka moguće razmatrati samo u okviru činjeničnog utvrđenja tih sudova) da bi u konkretnom slučaju tužitelju bilo uskraćeno pravo na redovnu minimalnu osobnu higijenu, adekvatnu zdravstvenu zaštitu i na aktivnosti. Konačno, i ovim pitanjem o potencijalnoj mogućnosti utjecaja tih (činjeničnih) elemenata na visinu naknade štete, tužitelj zapravo postavlja pitanje koje je u svojoj biti činjenične naravi, pa tako ne predstavlja materijalnopravno niti postupovnopravno pitanje u smislu odredbe članaka 385. st. 1. ZPP-a.

 

U pogledu trećeg prijedlogom tužitelja postavljenog pravnog pitanja, za ocijeniti je da u tom smislu pravno shvaćanje suda u pobijanoj odluci ne odudara od pravnog shvaćanja koje je ovaj sud izrazio u nizu odluka (tako VSRH Rev-692/14-2 od 20. lipnja 2018., Rev-922/2016-2 od 29. svibnja 2019., Rev-800/2016-2 od 15. listopada 2019., Rev-344/14-2 od 4. srpnja 2018.), pa to pitanje nema važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

Slijedom obrazloženog, a kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 5. ZPP-a riješeno kao u izreci.

 

Zagreb, 9. lipnja 2020.