Poslovni broj: 26 Gž-193/2020-2

 

Poslovni broj: 26 Gž-193/2020-2

 

 

U   I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

              Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Sanji Bađun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Z. B., OIB: ..., iz Š., kojeg zastupa punomoćnik N. D., odvjetnik u Š., protiv tuženika Z. M., OIB: ..., iz Š., kojeg zastupa punomoćnik J. A., odvjetnik u Š., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženika izjavljenima protiv presude Općinskog suda u Šibeniku broj Pn-31/2016 od 29. listopada 2019., dana 9. lipnja 2020.

 

p r e s u d i o j e

 

              Odbija se žalba tuženika i djelomično žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku broj Pn-31/2016 od 29. listopada 2019. pod toč. 1. izreke presude u cijelosti i pod toč. 2. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja u iznosu od 1.514,88 kn sa zateznom kamatom.

 

r i j e š i o   j e

 

Djelomično se prihvaća žalba tužitelja te se ukida presuda u preostalom dijelu toč. 2. izreke kojim je odbijen zahtjev za isplatu od 15.000,00 kn sa zateznom kamatom i pod toč. 3. izreke kojima je odlučeno o troškovima postupka i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom pod toč. 1. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnova naknade imovinske štete 4.544,62 kn sa zateznom kamatom od 1. prosinca 2014. do isplate. Toč. 2. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 16.514,88 kn sa zateznom kamatom. Toč. 3. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka od 3.064,42 kn sa zateznom kamatom od 29. listopada 2019. do isplate.

 

Navedenu presudu pod toč. 2. i 3. izreke, pravodobno izjavljenom žalbom, pobija tužitelj iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Navedenu presudu pod toč. 1. i 3. izreke, pravodobno izjavljenom žalbom, pobija tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. ZPP-a, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu sukladno žalbenim navodima, odnosno podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelj i tuženik nisu podnijeli odgovor na žalbu.

 

Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.

 

              Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu naknade imovinske i neimovinske štete, a temelji se na činjeničnim tvrdnjama da mu je tuženik uništenjem stvari nanio imovinsku štetu, kao i da je verbalnim napadom i ponašanjem tuženika pretrpio neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na čast, ugled, dostojanstvo i duševno zdravlje (duševni mir).

 

              U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je ocjenu djelomične osnovanosti zahtjeva utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

 

-          da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Šibeniku broj K-328/15 od 29. lipnja 2018. tuženik proglašen krivim jer je 1. prosinca 2014., nakon što mu je tužitelj uskratio suglasnost za rad u poslovnom prostoru ispod svojeg stana, u cilju da istom nanese štetu rukama i nogama lupao o dvorišna vrata, bacao i prevrtao tužiteljeve stvari u dvorištu i na taj način razbio 28 posuda sa cvijećem, drveni stol i dvije stolice, PVC zalijevač, plastičnu prostirku za stol i 18 crjepova "Mediteran", te oštetio dvorišna vrata i zid;

 

-          da je pravomoćnom presudom Prekršajnog suda u Šibeniku Pn J-19/15 od 2. siječnja 2018. tuženik proglašen krivim jer je 1. prosinca 2014. narušavao javni red i mir na način što je glasno vičući vrijeđao tužitelja riječima: "đubre, pička ti materina, smeće, govno, jebem ti majku, ti ćeš mene prijavljivati policiji" i drugim sličnim riječima nakon čega je u dvorištu kuće nogama udarao po plastičnim posudama za cvijeće koje je razbio čime je vičući, vrijeđajući i uz upotrebu fizičke sile na javnom mjestu narušavao javni red i mir;

 

-          da iz iskaza tužitelja proizlazi da ga je tuženik vrijeđao i rekao da će ga ubiti, da je vrijeđao njegovog oca i majku, da on živi u stanu na katu kuće do kojeg dolazi kroz dvorište i stepenicama a da je tuženik u najmu poslovnog prostora u prizemlju kuće u koji ulazi s ulice, da je toga dana inspektor zaštite na radu mjerio jačinu buke koja dopire iz poslovnog prostora tuženika u njegov stan nakon čega je tuženik u prisutnosti inspektora na njega vikao i izvrijeđao ga što ga je uznemirilo pa je morao koristiti tablete za smirenje i spavanje koje ranije nije koristio;

 

-          da iz iskaza tuženika proizlazi da koristi poslovni prostor u prizemlju kuće, te da mu je odvijanje djelatnosti u poslovnom prostoru nedostajalo odobrenje inspektora zaštite na radu radi čega je poduzeo sve radnje sukladno zahtjevu inspektora, da je tužitelj uskratio potpis na suglasnosti koja mu je trebala za otvaranje obrta, da je nesporno uništio i oštetio tužiteljeve stvari ali zbog toga nije nastala šteta u utuženoj visini, da su se on i tužitelj međusobno vrijeđali na način da je tužitelj bio na prozoru kuće a on u dvorištu, a nakon toga da je tužitelj sišao u dvorište i da su prilikom događaja bili prisutni tuženikovi radnici;

 

-          da iz ponude C.-t. d.o.o. Š. proizlazi da cijena nabave cvijeća i stvari koje je uništio tuženik (PVC zalijevač, vaza, podložak) iznosi 4.055,00 kn, da prema ponudi S. G. izrada ploče stola i sjedeće ploče za dvije stolice iznosi 1.737,50 kn te iz ponude br. 61/16 B. p. d.o.o. da je cijena podloge za stolnjak 172,50 kn.

 

Na temelju navedenog prvostupanjski sud utvrđuje da je radnjama tuženika prouzročena tužitelju imovinska šteta za koje je osuđen pravomoćnom kaznenom presudom, te da iz ponuda koje je tužitelj priložio proizlazi cijena novih stvari u visini od 6.059,50 kn, pa kako se radilo o rabljenim stvarima to je po slobodnoj ocjeni primjenom čl. 223. ZPP-a zaključio da je tužitelju nastala imovinska šteta koja odgovara cca. 75% vrijednosti novih stvari, odnosno u visini od 4.544,62 kn koji je dosudio toč. 1. izreke presude, dok je zahtjev u visini od 1.514,88 kn odbio toč. 2. izreke presude. Nadalje utvrđuje da riječi koje je tuženik izgovorio tužitelju nisu mogle izazvati iznimno jaku bol koja bi uzrokovala jasno izraženu i manifestiranu povredu prava osobnosti, pa smatra da se radi o "lakoj povredi prava osobnosti" koja ne opravdava dosudu naknade neimovinske štete, to dodatno iz razloga što medicinska dokumentacija koju je dostavio tužitelj datira prije štetnog događaja pa tužitelj nije dokazao da je imao zdravstvene poteškoće upravo zbog tuženikovog ponašanja, u kojem po ocjeni prvostupanjskog suda nije bilo "posebno diskriminirajućih ili šikanoznih elemenata", radi čega je odbio zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete od 15.000,00 kn.

 

U žalbi tužitelj ističe da je prvostupanjski sud visinu zahtjeva za naknadu neimovinske štete ocijenio na temelju slobodne ocjene pritom navodeći da su uništene stvari bile rabljene. Međutim, isto se ne može prihvatiti za cvijeće i zemlju u kojoj je cvijeće bilo zasađeno kao niti za izradu i postavljanje ploče stola i sjedeće ploče za dvije stolice, dok rabljeni mogu biti samo lončanice, podlošci za lončanice, PVC zalijevač, crijep i plastična prostirka, radi čega smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio čl. 223. ZPP-a i čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br.: 35/05., 41/08., 125/11., u daljnjem tekstu: ZOO). Osporava i stajalište prvostupanjskog suda da ponašanje radi kojeg je tuženik osuđen presudom prekršajnog suda nije uzrokovalo povredu prava osobnosti koja bi opravdavala dosudu naknade neimovinske štete i ističe da se radi o povredi "težeg stupnja", da ima 67 godina i čitav život živi u stanu na adresi u Š., da mu je neprihvatljivo da se ono što je učinio tuženik bilo gdje događa a kamoli u staroj gradskoj jezgri Š., da nakon nasilnog ponašanja tuženika više ne koristi dvorište na način kao što ga je koristio ranije, da mu je narušeno duševno zdravlje (duševni mir) jer iznova proživljava događaj te je nervozan, ne može spavati i neprekidno verbalizira događaj pred drugim ljudima pokazujući fotografije i koristi tablete za tlak i smirenje, a što je sve navedeno u tužbi u kojoj je predložio saslušanje svjedoka radi utvrđivanja štetnog događaja i posljedica koje tužitelj proživljava, a što je prvostupanjski sud odbio kao "suvišne i usmjerene ka odugovlačenju postupka".

 

U žalbi tuženik osporava dosuđenu visinu naknade imovinske štete navodeći da je iz fotografija koje je tužitelj dostavio u spis evidentno da je dvorište puno "raznorazne krame u vlasništvu tužitelja", pa uzimajući u obzir da se on bavi prijevozom otpada i ima veće znanje od tužitelja o vrijednosti dotrajalih stvari u odnosu na nove predmete smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio visinu štete, pa iz tog razloga osporava utvrđeno činjenično stanje koje dovelo i do pogrešne primjene materijalnog prava. U odnosu na odluku o troškovima postupka ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda stranaka i po službenoj dužnosti ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa tako niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik u žalbi ali je sadržajno dovodi u vezu samo s odlukom o troškovima postupka.

 

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženik nanio imovinsku štetu tužitelju uništenjem i oštećenjem stvari koje su navedene u pravomoćnoj kaznenoj presudi Općinskog suda u Šibeniku broj K-328/15 od 29. lipnja 2018., koje su navedene u činjeničnom opisu kaznenog djela za koje je tuženik osuđen i za koju je prvostupanjski sud vezan u smislu čl. 12. st. 3. ZPP-a. Pravilno je utvrdio i visinu štete primjenom čl. 223. ZPP-a cijeneći cijene vrijednosti novih stvari i činjenicu da se radilo o rabljenim stvarima, što je prvostupanjski sud jasno obrazložio valjanim razlozima koji imaju uporišta u logičnom zaključivanju. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja kojima smatra da ima pravo na naknadu štete u visini vrijednosti novih stvari, pri čemu je točno da se vrijednost cvijeća i zemlje u koju je zasađeno ne može promatrati kao stara/nova stvar, ali je zato prvostupanjski sud vodeći računa i o vrsti oštećenih stvari pravilno ocijenio omjer u kojem je odredio visinu nastale štete u odnosu na vrijednosti novih stvari. Iz istih razloga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima smatra da je naknada imovinske štete dosuđena u previsokom iznosu, time da žalbene navode sadržajno obrazlaže samo tvrdnjom da on "kao osoba koja se bavi prijevozom otpada ima veća saznanja od tužitelja o razlici i vrijednosti dotrajalih i novih predmeta".

 

Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženika i djelomično žalbu tužitelja i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio presudu u cijelosti pod toč. 1. izreke i pod toč. 2. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu štete od 1.514,88 kn sa zateznom kamatom.

 

Međutim, osnovani su žalbeni navodi tužitelja kojima osporava presudu u dijelu u kojem je odbijen zahtjev za naknadu neimovinske štete. Prvostupanjski sud je odbijajući zahtjev u bitnome zaključio da povrede prava osobnosti koje je tužitelj pretrpio ne opravdavaju dosudu naknade neimovinske štete. To iz razloga jer se radi o "lakoj povredi prava osobnosti" a tužitelj nije dokazao da je uslijed povrede trpio duševne boli takve jačine i trajanja koje bi opravdavale dosudu naknadu štete, pri čemu ocjenjuje da se ne radi o šikanoznom a niti diskriminirajućem ponašanju tuženika.

 

Zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nema pravo na naknadu neimovinske štete utemeljen je na ocjeni da se radi o "lakoj povredi prava osobnosti". Međutim, povrede prava osobnosti u sudskoj praksi ne dijele se na "lake" i "teške" povrede, pa je stoga prvostupanjski sud neosnovano i pogrešno ocijenio da navodi tuženika koje je izrekao tužitelju 1. prosinca 2014. i koji prema pravomoćnoj kaznenoj presudi čine kazneno djelo uvrede predstavljaju laku povredu prava osobnosti. Tužitelj u tužbi detaljno opisuje način na koji su uvrede izrečene, te opisuje mjesto s kojeg je tuženik vikao, između ostalog i da je izašao na ulicu gdje je nastavio vikati u prisutnosti inspektora zaštite na radu, a isto tužitelj opisuje i u svojem iskazu. Na okolnost odvijanja štetne radnje i načina na koji se događaj manifestirao u njegovoj duševnoj sferi, tužitelj je predložio saslušanje svjedoka. Prvostupanjski sud je odbio provođenje dokaza navodeći na raspravnom zapisniku od 10. rujna 2019. da se "kao suvišni odbijaju prijedlozi tužitelja iz tužbe".

 

Kako je prvostupanjski sud odbio provođenje dokaza saslušanjem svjedoka na okolnost načina na koji se štetni događaj dogodio i načina na koji se manifestirao u duševnoj sferi tužitelja neosnovano zaključujući da se radi o "lakoj povredi prava osobnosti", to tužitelj pravilno ističe u žalbenim navodima da je u konkretnom slučaju činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno za ocjenu osnovanosti zahtjeva za naknadu neimovinske štete primjenom materijalnog prava iz čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a. Pritom valja ukazati da dostojanstvo, čast i ugled predstavljaju neimovinska dobra imanentna svakoj osobi. Nasuprot tome uvreda je svako izražavanje omalovažavanja drugog i nepoštivanja tuđe časti, dostojanstva i ugleda. Pravo na naknadu neimovinske štete zbog povrede časti i ugleda potrebno je ograničiti na one napade koji prema svojoj jačini, trajanju i prilikama sredine uzrokuju jasno manifestiranu povredu časti i ugleda. Da bi sud donio zakonitu odluku potrebno je u konkretnom slučaju utvrditi u kojim okolnostima, na koji način i pred kime je tuženik izrekao uvrede na račun tužitelja i da li su uvredljivi navodi uzrokovali duševni nemir koji tužitelj navodi, a što se ne utvrđuje (samo) medicinskom dokumentacijom kako to pogrešno navodi prvostupanjski sud u obrazloženju presude već i svim drugim dokaznim sredstvima, pa tako i saslušanjem svjedoka koje je tužitelj predložio.

 

Stoga je ovaj sud prihvatio žalbu tužitelja te je primjenom čl. 370. ZPP-a ukinuo presudu pod toč. 2. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu naknade neimovinske štete od 15.000,00 kn sa zateznom kamatom, a slijedom ukidanja odluke o glavnoj stvari ukinuo je prvostupanjsku presudu i pod toč. 3. izreke u odluci o troškovima postupka i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovnom postupku prvostupanjski sud će provesti predložene dokaze tužitelja na okolnost osnovanosti zahtjeva za naknadu neimovinske štete i potom novom odlukom odlučiti o tom dijelu zahtjeva i cjelokupnim troškovima postupka.

 

U Varaždinu 9. lipnja 2020.