Poslovni broj: Gž R-381/2020-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Andrei Boras-Ivanišević, u pravnoj stvari tužiteljice T. I. T., OIB: ..., iz Z., koju zastupa punomoćnica E. B., odvjetnica u Odvjetničkom društvu T. & P. d.o.o., Z., protiv tuženog Bolnice, Z. OIB: ..., kojeg zastupa dipl. iur. B. J., zaposlenik tuženika, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5992/2018 od 9. siječnja 2020., 8. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5992/2018 od 9. siječnja 2020. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i III. izreke.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 16.085,21 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na ime razlike manje isplaćene plaće i one koju je trebalo isplatiti (točka I. izreke) te iznos od 1.737,57 kuna na ime manje isplaćene naknade plaće i one koju je trebalo isplatiti (točka II. izreke). Također je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 8.250,00 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka III. izreke), dok je zahtjev tužiteljice za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanog u dosuđenim bruto iznosima odbijen kao neosnovan (točka IV. izreke).

Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.; dalje: ZPP-a), a koji se zakon u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe članka 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.), predlažući ovom sudu da pobijanu presudu preinači na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev, a podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Žalba tuženika nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće za razdoblje od 2. svibnja 2016. do veljače 2019. na ime naknade za prekovremeni rad u mjesecima u kojima je blagdan ili drugi neradni dan "padao" na standardno radni dan (od ponedjeljka od petka) i to na temelju članka 51. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13.; dalje: KU 143/13), a koji je bio u primjeni od 1. prosinca 2013. do 1. ožujka 2018., odnosno članka 49. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 29/18.; dalje KU 29/18). Predmet spora je i zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće na ime dodatka na plaću zbog otežanih uvjeta rada na temelju odredbe članka 57. stavaka 1. i 2. KU 143/13 i članka 55. KU 29/18. Navedenom odredbom KU 143/13 određeno je da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću, a tužiteljica navedeni dodatak potražuje u odnosu na vrijeme prekovremenog rada, jer joj je isti isplaćen za redovni rad. Istovjetno je propisano i odredbom članka 55. KU 29/18. Nadalje, predmet spora je i zahtjev za isplatu razlike plaće na ime dodatka na plaću za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na temelju članka 59. KU 143/13 (10%), a koji je dodatak povećan na 12% odredbom Dodatka I. KU 143/13 (na snazi od 1. listopada 2015.). I ovaj dodatak tužiteljica potražuje u odnosu na vrijeme prekovremenog rada, jer joj je isti isplaćen za redovni rad. Konačno, predmet spora je i zahtjev tužiteljice za isplatu razlike naknade plaće na temelju odredbe članka 36. KU/2013 i članka 59. stavka 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 141/12; dalje: TKU).

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a niti da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, a na što ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

Posebno je za istaknuti da, suprotno žalbenim navodima tuženika, u postupku pred prvostupanjskim sudom nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. toč. 11. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Za postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. toč. 11. ZPP-a potrebno je da je izreka presude nerazumljiva ili da proturječi sama sebi ili razlozima presude, da presuda uopće nema razloga ili su ti razlozi nejasni i nerazumljivi, odnosno da postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Izreka pobijane presude je jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Razlozi pobijane presude su jasni, jer se iz njih bez dvojbe može iščitati kakav zaključak je prvostupanjski sud izvodio o postojanju odlučnih činjenica i iz kojih dokaza, a ne postoji ni proturječje o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Iz rezultata provedenog postupka proizlazi:

- da je tužiteljica zaposlenica tuženika na radnom mjestu liječnika – specijalizanta u Klinici za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje,

- da tuženik tužiteljici nije isplaćivao naknadu za prekovremeni rad u mjesecima u kojima je blagdan ili drugi neradni dan "padao" na standardno radni dan,

- da tuženik tužiteljici nije isplaćivao dodatak za otežane uvjete rada kada je tužiteljica radila prekovremeno,

- da tuženik tužiteljici nije isplaćivao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na osnovnu plaću za sve odrađene sate, već samo za sate koji ulaze u redovan rad,

- da je tuženik tužiteljici, posljedično, naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplaćivao u umanjenom iznosu.

Odredbom članka 51. stavka 1. KU 143/13 i članka 49. stavka 1. KU 29/18 propisano je da će se osnovna plaća radniku uvećati za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50% i za rad u drugoj smjeni 10% ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima.

Odredbom članka 58. stavka 9. KU 143/13 i članka 49. stavaka 9. i 10. KU 29/18 propisano je da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati te da redovni mjesečni fond radnih sati čine sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati.

Nadalje, sukladno zaključku broj 148 zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora, mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez blagdana, subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati, a svi sati odrađeni iznad te satnice predstavljaju prekovremeni rad i tako trebaju biti plaćeni. Mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira rade li samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti.

U konkretnom slučaju, tuženik je redovni mjesečni fond sati utvrđivao suprotno citiranim odredbama kolektivnih ugovora iz kojih proizlazi da se mjesečni fond radnih sati dobije umnoškom broja radnih sati s brojem radnih dana na nivou mjeseca, što znači da su blagdani i neradni dani isključeni iz tog umnoška.

Nadalje, prema shvaćanju prvostupanjskog suda, a koje shvaćanje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tužiteljici pripada pravo na dodatak na plaću za posebne uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, neovisno o tome je li rad ostvaren u redovnom radnom vremenu ili kao prekovremeni rad.

Dakle, kao radne sate u cilju utvrđenja osnovice za izračun dodataka trebalo je računati sate provedene na prekovremenom radu što je tuženik propustio učiniti.

Pri tome valja istaknuti da tužiteljica, kako joj kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno tih dodataka zajedno s dodatkom za prekovremeni rad.

Što se tiče zahtjeva tužiteljice za naknadu razlike plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora za istaknuti je da je odredbom članka 36. stavka 2. KU 143/13 i članka 34. stavka 2. 29/18 propisano da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca ako je to za njega povoljnije.

S obzirom da tuženik tužiteljici nije obračunavao plaću i naknadu plaće u skladu s naprijed navedenim odredbama kolektivnih ugovora koji su bili na snazi u utuženom periodu, imajući u vidu i provedeno financijsko vještačenje, pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

Pravilna je i odluka prvostupanjskog suda o troškovima postupka.

Slijedom svega navedenog, a budući da niti žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, žalbu tuženika je trebalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

 

Split, 8. lipnja 2020.