- 1 -              I Kž 241/2018-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 241/2018-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. Ž. P.1 i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2.  Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i oštećenika H. t. d.d. Z., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 28. lipnja 2017. broj K-31/13-220, u sjednici održanoj 8. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Žalbe državnog odvjetnika i oštećenika H. t. d.d. Z. odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom Županijskog suda u Varaždinu, u ponovljenom postupku, temeljem čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - u daljnjem tekstu: ZKP/08.) optuženi Ž. P.1, optuženi Ž. P.2, optuženi I. L., optuženi T. V., optuženi A. T. i optuženi J. D. oslobođeni su optužbe, i to optuženi Ž. P.1 da bi počinio kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. i 1. KZ/11., u vezi s čl. 52. KZ/11. pobliže činjenično opisana pod točkama 1., 2. i 3. izreke presude, optuženi Ž. P.2 da bi počinio kaznena djela pomaganjem u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. i 1. KZ/11. u vezi s čl. 38. KZ/11. i u vezi s čl. 52. KZ/11. pobliže činjenično opisana pod točkama 1., 3. i 4. izreke presude, optuženi I. L. da bi počinio kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. i 1. KZ/11., u vezi s čl. 52. KZ/11. pobliže činjenično opisano pod točkama 2. i 3. izreke presude, te kazneno djelo poticanjem na zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. i 1. KZ/11. u vezi s čl. 37. KZ/11. opisano pod točkom 4. izreke presude, optuženi T. V. da bi počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. i 1. KZ/11., u vezi s čl. 52. KZ/11. pobliže činjenično opisano pod točkom 2. izreke presude, optuženi A. T. da bi počinio kazneno djelo pomaganjem u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. i 1. KZ/11, u vezi s čl. 38. KZ/11. i u vezi s čl. 52. KZ/11. pobliže činjenično opisano pod točkom 2. izreke presude, te optuženi J. D. da bi počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. i 1. KZ/11., u vezi s čl. 52. KZ/11. činjenično opisano pod točkom 4. izreke pobijane presude.

 

Na temelju čl. 158. st. 2. ZKP/08. oštećeni H. t. d.d. Z., upućen je da svoj imovinskopravni zahtjev ostvari u parnici.

 

Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. ZKP/08. te nužni izdaci okrivljenika i nužni izdaci i nagrada njihovih branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Žalbu je podnio i oštećeni H. t. d.d. Z. zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da oštećeniku dosudi imovinskopravni zahtjev, podredno da istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika za kazneno djelo iz točke 1. pobijane presude:

 

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje, državni odvjetnik osporava po prvostupanjskom sudu iznesenu analizu i ocjenu izvedenih dokaza, držeći kako se sve inkriminirane radnje optuženika, u odnosu na cjelokupnu presudu, a osobito u odnosu na točku 1. pobijane presude, moraju sagledavati kao cjelina, budući da ih povezuju optuženi  Ž. P.1 i optuženi Ž. P.2 kao i činjenica da se radi o radovima izvršenim za T. c. K. Pritom upućuje kako se okolnosti da se za gradilišta nisu vodile građevinske knjige niti građevinski dnevnici (slijedom čega nije moguće utvrditi stvarnu vrijednost izvedenih radova te utrošenog materijala), te činjenica da su neposredno nakon glavnih ugovora zaključivani i aneksi ugovora kojima se mijenjao princip obračuna radova, da na gradilištima nisu imenovani adekvatni nadzorni inženjeri, da je većinu radova obavljao obrt „P.“ kao izvođač ili podizvođač, kao i uz okolnost da u bilježnici koju je vodio optuženi Ž. P.2 stoje zabilješke uz pojedine iznose „dao upravitelju“ ili „dati upravitelju“, moraju razmatrati povezano. Takvim razmatranjem, drži žalitelj, moralo se zaključiti da se radi o zatvorenom krugu indicija koji upućuju da su optuženici počinili kaznena djela.

 

Međutim, u odnosu na točku 1. pobijane presude i kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. KZ/11. odnosno pomaganja u istom, što je stavljano na teret optuženom Ž. P.1 i optuženom Ž. P.2, ispravno je prvostupanjski sud zaključio da su se natječajne procedure u odnosu na više gradilišta koja se spominju u izreci provodile u skladu sa pozitivnim propisima te da su se ugovori sa izvođačima radova zaključivali uz suglasnost Centrale T. u Z. Pri tome je nesporno kako je optuženi Ž. P.1 u inkriminiranom periodu bio upravitelj T. C. K. te je bio ovlašten u njegovo ime sklapati pravne poslove, zastupati i raspolagati imovinom T. C. K. Cijena ugovorena osnovnim ugovorima kasnije se mijenjala iz razloga što je dolazilo do proširenja kanalizacijske mreže te mreže privoda u odnosu na osnovne ugovore te je prvostupanjski sud dao iscrpnu analizu u kojoj je usporedio troškove gradnje prema osnovnim ugovorima i zaključenim aneksima i zaključio da se radi o identičnim cijenama po dužnome metru. Utvrđeno je kako nije bilo zakonskih zapreka da se nakon zaključenja osnovnih ugovora zaključuju i aneksi ugovora koji su većinom, suprotno tvrdnji državnog odvjetnika, zaključivani po proteku više mjeseci od osnovnog ugovora, kada su se i vršili dodatni radovi, za koje i vještaci građevinske struke navode da se ne radi o izuzetku.

 

U odnosu na kazneno djelo iz ove točke pobijane presude i prvostupanjski sud percipira da postoje određeni propusti u pogledu vođenja građevinskih knjiga i dnevnika, što utvrđuje kao propuste postavljenih nadzornih inženjera. Međutim, kako to ispravno zaključuje, nema niti jednog dokaza koji bi na nedvojbeni način ukazivao da su optuženi Ž. P.1 i optuženi Ž. P.2 anekse ugovora zaključivali kako bi fiktivno podigli cijenu ugovorenih radova, na koji način bi optuženi Ž. P.2 dolazio do veće svote novca koje bi za izvedene radove platio TK C. K., a koji novac bi potom preko obrta „A.-k.“ izvlačio i u gotovini predavao optuženom Ž. P.1. Niti navodi državnog odvjetnika iz žalbe u pogledu bilješki optuženog Ž. P.2 „dao upravitelju“ ili „dati upravitelju“ uz pojedine iznose, ne dovode u pitanje ispravan stav suda kako nema dokaza o predaji novca. Naime, sud je svoj zaključak u tom pogledu temeljio i na obranama obojice optuženika da je optuženi P.2 u više navrata posuđivao svoj novac optuženom P.1 pa, povezujući ih sa gore navedenim bilješkama, zaključuje da se moglo raditi i o predaji novca s osnove posudbe.

 

Slijedom navedenog, protivno tvrdnjama iz žalbe državnog odvjetnika, ispravno prvostupanjski sud zaključuje na temelju provedenih dokaza, posebno nalaza i mišljenja vještaka za graditeljstvo te za knjigovodstvo, pri tome uzevši u obzir i obrane optuženih, nepostojanje potpune dokumentacije, nevođenje građevinskih knjiga i dnevnika te bilješke s napomenama o isplatama i dugovanjima, da sve to može ukazivati na nepravilnosti u radu, međutim, radi se tek o pretpostavkama, a ne zatvorenom krugu indicija, a na kojima sud ne može bazirati osuđujuću presudu. Takav zaključak suda prvog stupnja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Prema tome, ocjenjujući rezultate svih izvedenih dokaza, niti prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, žalbom nije dovedeno u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da izvedeni dokazi ne daju pouzdanu osnovu za nedvojben zaključak da je optuženi Ž. P.1 počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. i 1. KZ/11., u vezi s čl. 52. KZ/11., a optuženi Ž. P.2 kazneno djelo pomaganjem u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. i 1. KZ/11. u vezi s čl. 38. KZ/11. i u vezi s čl. 52. KZ/11. kako je to pobliže opisano u točki 1. izreke pobijane presude.

 

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika za kazneno djelo iz točke 2. pobijane presude:

 

U odnosu na ovo kazneno djelo iz pobijane presude, državni odvjetnik upućuje kako je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio provedene dokaze, pozivajući se u žalbi na iskaze ispitanih svjedoka D. T., D. B. i K. K., iz kojih bi proizlazilo da su na gradilištu „Č.“ radili i djelatnici TK C. K. Osim toga, polazi od tvrdnje da, imajući u vidu da se nisu vodili građevinski dnevnici i građevinska knjiga, ispostavljena situacija o obavljenim radovima nema osnova u stvarnim događajima.

 

Međutim, prvostupanjski je sud na temelju savjesne i sveobuhvatne ocjene provedenih dokaza i obrana optuženika osnovano zaključio kako nema dokaza da su optuženi Ž. P.1, optuženi I. L. i optuženi T. V. počinili kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. KZ/11 a optuženi A. T. da je im je u tome pomogao, počinivši pritom kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u vezi čl. 38. KZ/11.

 

Naime, kako to ispravno utvrđuje prvostupanjski sud, na temelju zaključenog ugovora između TK C. K. i društva „K.-M.“ d.o.o. u pogledu gradilišta „Č.“ u K. ugovoreno je izvođenje montažerskih radova. Pri tome je prvostupanjski sud uzeo u obzir iskaze ispitanih svjedoka na koje se poziva i državni odvjetnik (D. T., D. B. i K. K.) te ispravno zaključio da su na gradilištu, osim djelatnika društva „K.-M.“ d.o.o., u „fušu“, nakon redovnog radnog vremena radili i djelatnici TK C. K., kojima je za taj rad bilo plaćeno u „kešu“. Osim toga, nedvojbeno je utvrđeno da su monterski radovi na gradilištu i izvršeni, doduše u smanjenom obimu i cijeni no što je ugovoreno, a što je rezultat neispunjenja ugovornih obveza društva „V.“ koje je na istom gradilištu istovremeno trebalo obavljati građevinske radove. Stoga ne stoje tvrdnje državnog odvjetnika iz žalbe da optuženi je A. T., u ime društva „K.-M.“ d.o.o. ispostavio neistinite situacije za izvršenje monterskih radova, obzirom da je društvo „K.-M.“ d.o.o. radove obavio, montere platio, a što je onda, temeljem zaključenog ugovora te ovjerenih situacija, naplatio od TK C. K. Pri tome ni daljnjim navodima žalitelja da u odnosu na ovo gradilište također nisu vođene građevinske knjige i građevinski dnevnik nije dovedeno u pitanje ispravan zaključak prvostupanjskog suda kako nema dokaza da su optuženici počinili kazneno djelo iz ove točke pobijane presude.

 

Slijedom svega iznesenog, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, izvedeni dokazi ne daju pouzdanu osnovu za nedvojben zaključak da su optuženi Ž. P.1, optuženi I. L. i optuženi T. V. počinili kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. i 1. KZ/11., u vezi s čl. 52. KZ/11., a optuženi A. T. da je im je u tome pomogao te time počinio kazneno djelo pomaganjem u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. i 1. KZ/11, u vezi s čl. 38. KZ/11. i u vezi s čl. 52. KZ/11., kako je to pobliže opisano u točki 2. izreke pobijane presude.

 

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika za kazneno djelo iz točke 3. pobijane presude:

 

U pogledu točke 3. prvostupanjske presude, suprotno žalbi državnog odvjetnika, u pravu je prvostupanjski sud kada na temelju provedenih dokaza zaključuje da se ne može sa sigurnošću utvrditi da je postojao dogovor između optuženog Ž. P.1, optuženog Ž. P.2 i optuženog I. L. o tome da se omogući optuženom Ž. P.2 da pribavi imovinsku korist u iznosu od 139.666,80 kuna na način da fiktivno prikaže da je građevni materijal kupio, a da ga je zapravo uzeo iz skladišta TK C. K., pa da bi time Ž. P.1 i optuženi I. L. počinili kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, a optuženi Ž. P.2 da im je u tome pomogao.

 

Naime, nedvojbeno je da je nakon pribavljanja Suglasnosti Centrale H. T. u Z. između TK C. K., zastupanog po optuženom Ž. P.1, i obrta „K.“ iz P., zastupanog po vlasniku I. K., zaključen Ugovor za izvođenje TK mreže na gradilištu „Č.“ u K. Ugovorom je utvrđeno da je izvođač radova dužan nabaviti materijal za radove. Potom, obrt „K.“ zaključuje sa obrtom „P.“ podugovor prema kojem se 50% radova iz ranije citiranog ugovora ustupa građevinskom obrtu „P.“, a koji je dužan nabaviti materijal za radove na gradilištu.

 

Državni odvjetnik u žalbi ističe kako je prvostupanjski sud na temelju izdatnica koje se spominju, a temeljem kojih je utvrđeno da je iz skladišta TK C. K. na gradilište „Č.“ u K. isporučen građevinski materijal, trebao zaključiti da materijal koji se upotrebljavao na gradilištu nije nabavio izvođač obrt „K.“ odnosno „P.“, iako su to bili dužni temeljem zaključenog ugovora, u čemu nije u pravu.

 

Naime, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja, uzevši u obzir navedene izdatnice, a i nalaze i mišljenja građevinskog vještaka Z. V. i knjigovodstvene vještakinje V. S.-O., u konkretnom slučaju se ne može utvrditi je li materijal koji se navodi u navedenim izdatnicama doista i zaprimljen na gradilište „Č.“ u K., a sve stoga što se nisu vodili već ranije navedeni građevinski dnevnici i građevinska knjiga. Niti iz iskaza ispitanih svjedoka i to nadzornog inženjera Z. L. te N. M. i Ž. S. ne proizlazi da je izdati materijal iz skladišta bio upravo onaj kojeg je trebao pribaviti izvođač radova. Osim toga, ispravno je utvrđeno kako je dio izdatnica za građevinski materijal sačinjen i prije u ovoj točki inkriminiranog događaja (koji bi se odvijao od sredine studenog 1999. pa do lipnja 2000.), pa je očito građevinski materijal koji se u izdatnicama spominje koristio za potrebe gradilišta i prije postojanja poslovnog odnosa TK C. K. i izvođača obrta „K.“ odnosno podizvođača obrta „P.“. Za napomenuti je kako su na istom gradilištu građevinske odnosno montažerske radove obavljali i drugi poslovni subjekti sa kojima je TK C. K. zaključivao ugovore (npr. tvrtka „R.“ iz S. Đ.), pa je nedvojbeno kako se materijal za to gradilište morao dopremati i u druge svrhe, za potrebe gradnje i montaže, kako to osnovano zaključuje sud prvog stupnja. Takva utvrđenja prvostupanjskog suda adekvatna su ocjeni izvedenih dokaza u postupku.

 

Stoga, niti po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, državni odvjetnik žalbom nije doveo u pitanje zaključak suda prvog stupnja da nema dokaza da su Ž. P.1 i optuženi I. L. počinili kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. i 1. KZ/11., u vezi s čl. 52. KZ/11., a optuženi Ž. P.2 da je počinio kazneno djelo pomaganjem u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. i 1. KZ/11. u vezi s čl. 38. KZ/11. i u vezi s čl. 52. KZ/11., pobliže opisano u točki 3. izreke pobijane presude.

 

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika za kazneno djelo iz točke 4. pobijane presude:

 

Jednako tako i u odnosu na točku 4. prvostupanjske presude, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja donesena pogrešna odluka da nema dokaza da bi optuženi Ž. P.2, optuženi I. L. i optuženi J. D. počinili kazneno djelo kako ih se tereti optužnicom, odnosno da bi optuženi J. D. počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. KZ/11, optuženi I. L. da ga je na isto poticao i time počinio kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u vezi čl. 37. KZ/11, a optuženi Ž. P.2 da je pomogao u kaznenom djelu zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi čl. 38. KZ/11.

 

Naime, žalitelj polazi od teze da su svi poslovni odnosi koji su opisani u ovoj točki pobijane presude bili usmjereni na to da se, u konačnici, protupravno „izvuče“ novac namijenjen izgradnji privoda svjetlosnog kabela i kabelske kanalizacije u K. te taj novac preda optuženom I. L.

 

Međutim, prvostupanjski sud s pravom nalazi da u poduzetim radnjama sudionika, posebice u odnosu na zaključene cesije, nema elemenata iz kojih bi se zaključilo da se radi o kaznenim djelima. Prvenstveno, nema ništa sporno u tome da je društvo „P.-K.“ d.o.o., vlasnika optuženog J. D., koji je kao izvođač građevinskih radova na izgradnji privoda svjetlosnog kabela i kabelske kanalizacije u K. zaključio ugovor sa TK C. K., kasnije zaključio ugovore sa obrtom „P.“, vlasništvo optuženog Ž. P.2. Jednako tako, u poslovanju nije upitno zaključivanje Ugovora o cesiji kakvi su zaključeni i u ovom slučaju, a temeljem čega je za izvršeni posao kojeg je izvršio „P.-K.“ d.o.o., na gradilištu u K., novac uplaćen na račun obrta „P.“.

 

Naime, prvostupanjski sud osnovano zaključuje, uzevši u obzir pisanu dokumentaciju te obranu optuženog Ž. P.2, kako je društvo „P.-K.“ d.o.o. imalo dugovanja prema obrtu „P.“ koje se naplatilo putem cesija. Osim toga, i iz obrane optuženog J. D. proizlazi kako je društvo „P.-K.“ d.o.o., imalo problema sa plaćanjem poreza, radi čega je postojala mogućnost ovrhe novca koji bi bio uplaćen na žiro-račun društva, pa se ispravno drži da se zaključenim cesijama obrt „P.“ osigurao da postojeći dug naplati. Slijedom navedenog, ispravno sud prvog stupnja izvodi zaključak kako nema dokaza da su provedeni poslovni događaji bili fiktivni, usmjereni da se novac dobiven za potrebe gradnje izvuče i u gotovini preda optuženom I. L. Pritom je sud osnovano otklonio dio obrane optuženog J. D. gdje navodi da je, nekoliko godina ranije, optuženi I. L. od njega tražio novac kako bi mu se dodijelili poslovi sa TK C. K. Međutim, neživotno je da bi do takve situacije, sada prešutno, došlo nakon proteka tri ili više godina, a u što bi bilo uključeno i više nepovezanih subjekata (obrt „P.“, „K.“ iz K., obrt „A.-k.“), kako to osnovano nalazi prvostupanjski sud. Osim toga, optuženi J. D. nikada u iskazu nije naveo da ima saznanja da je novac „završio“ kod optuženog I. L., a niti bilo koji drugi dokaz izveden u ovom postupku ne upućuje na takav zaključak. Stoga niti u odnosu na točku 4. pobijane presude državni odvjetnik žalbom ne dovodi u pitanje utvrđenja prvostupanjskog suda.

 

Obzirom na sve navedeno, i prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, osnovano prvostupanjski sud zaključuje kako u konkretnom slučaju nema dokaza koji bi bez ikakve dvojbe potvrđivali da su optuženici počinili utužena kaznena djela, a nema niti zatvorenog kruga indicija na koji u žalbi upire državni odvjetnik.

 

Stoga je s pravom, u nedostatku dokaza, optuženog Ž. P.1, optuženog Ž. P.2, optuženog I. L., optuženog T. V., optuženog A. T. i optuženog J. D. oslobodio od optužbi, i to optuženog Ž. P.1 da bi počinio kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. i 1. KZ/11., u vezi s čl. 52. KZ/11. pobliže činjenično opisana pod točkama 1., 2. i 3. izreke presude, optuženog Ž. P.2 da bi počinio kaznena djela pomaganjem u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. i 1. KZ/11. u vezi s čl. 38. KZ/11. i u vezi s člankom 52. KZ/11. pobliže činjenično opisana pod točkama 1., 3. i 4. izreke presude, optuženog I. L. da bi počinio kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. i 1. KZ/11., u vezi s čl. 52. KZ/11. pobliže činjenično opisano pod točkama 2. i 3. izreke presude, te kazneno djelo poticanjem na zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. i 1. KZ/11. u vezi s čl. 37. KZ/11. opisano pod točkom 4. izreke presude, optuženog T. V. da bi počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. i 1. KZ/11., u vezi s čl. 52. KZ/11. pobliže činjenično opisano pod točkom 2. izreke presude, optuženog A. T. da bi počinio kazneno djelo pomaganjem u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. i 1. KZ/11, u vezi s čl. 38. KZ/11. i u vezi s čl. 52. KZ/11. pobliže činjenično opisano pod točkom 2. izreke presude, te optuženog J. D. da bi počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. i 1. KZ/11., u vezi s čl. 52. KZ/11. činjenično opisano pod točkom 4. izreke pobijane presude.

 

Slijedom iznesenoga, imajući u vidu da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje žalbenim tvrdnjama žalitelja nisu dovedene u sumnju, nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U odnosu na žalbu oštećenika zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu:

 

Oštećeni H. t. d.d. Z. podnio je žalbu na prvostupanjsku presudu držeći kako je prvostupanjski sud trebao donijeti odluku da su optuženici počinili kaznena djela za koja se terete, te slijedom toga oštećeniku i dosuditi postavljeni imovinskopravni zahtjev, a ne, kako to stoji u pobijanoj presudi, uputiti ga da isti ostvaruje u parnici.

 

Iako je u pravu žalitelj kada tvrdi da u slučaju donošenja presude kojom se optuženici proglašavaju krivim, prvostupanjski sud može dosuditi oštećeniku imovinskopravni zahtjev u cijelosti ili djelomično, zanemaruje da u slučaju kad sud donese presudu kojom se optuženici oslobađaju optužbe, što je ovdje slučaj, na temelju čl. 158. st. 3. ZKP/11. upućuje se oštećenika da imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parnici, što je prvostupanjski sud ispravno i učinio. Stoga u konkretnom slučaju žalba ovog žalitelja nije osnovana jer u prvostupanjskom postupku nije bilo osnova oštećeniku dosuditi postavljeni imovinskopravni zahtjev.

 

Iz svih navedenih razloga nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i oštećenika H. t. d.d. Z., a budući da ispitivanjem pobijane presude nisu nađene ni povrede zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP/08. na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08. presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 8. lipnja 2020.