- 1 -              I Kž 580/2019-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 580/2019-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, predsjednice vijeća te Perice Rosandića i Damira Kosa, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika M. I. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u svezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak i 101/17 - dalje: KZ/11) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženika M. I. i optuženice A. I., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 13. kolovoza 2019. broj K-17/2018, u sjednici održanoj 8. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika, optuženika M. I. i optuženice A. I. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Varaždinu od 13. kolovoza 2019. broj K-17/2018 optuženik M. I. i optuženica A. I. proglašeni su krivima zbog kaznenog djela razbojništva u pokušaju iz članka 230. stavka 2. u svezi s člankom 34. KZ/11, činjenično opisanog u izreci pobijane presude, pa je optuženik M. I., na temelju citiranog zakonskog propisa, osuđen na kaznu zatvora u trajanju 3 godine i 6 mjeseci, a optuženica A. I. na kaznu zatvora u trajanju 3 godine.

 

Na temelju članka 54. KZ/11, optuženiku M. I. i optuženici A. I. u izrečene kazne zatvora uračunato je vrijeme od uhićenja 22. veljače 2018. do 13. kolovoza 2019.

 

Na temelju članka 69. KZ/11 optuženici A. I. izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o drogi koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje 3 godine.

 

Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12- odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17, dalje: ZKP/08) optuženici se oslobađaju obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 6. ZKP/08 te nagrade i nužnih izdataka postavljenih branitelja.

 

Protiv te presude žalbu su pravovremeno podnijeli državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači i optuženicima izrekne kazne zatvora u duljem trajanju, optuženik M. I. po branitelju B. P., odvjetniku u V. T. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači i optuženika oslobodi od optužbe, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te optuženica A. I. po branitelju P. C., odvjetniku u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, „povrede materijalnog prava“ i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu i optuženicu oslobodi od optužbe, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik M. I. po branitelju B. P., odvjetniku u V. T., s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske odbije žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu.

 

Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe državnog odvjetnika, optuženika M. I. i optuženice A. I. nisu osnovane.

 

U odnosu na žalbe optuženika M. I. i optuženice A. I., osim zbog odluke o kazni

 

Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08, optuženik vidi u tome što je prvostupanjski sud odbio prijedlog obrane za izdvajanjem iz spisa predmeta kao nezakonitih dokaza snimki vanjskih nadzornih kamera kioska T., iako se, prema mišljenju žalitelja, radi o nezakonitim dokazima u smislu članka 10. ZKP/08 jer da „nije jasno kakav je odnos osobe od koje su oduzete i T. d.d., po kojoj osnovi i da li zakonitoj je ona njima raspolagala te iz čega proizlazi kojim su kamerama snimljene“.

 

Međutim, prema ocjeni Vrhovnog suda republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, ta povreda nije ostvarena jer okolnost na koju upire žalitelj nije odlučna za ocjenu zakonitosti navedenog dokaza u konkretnom slučaju, budući da, neovisno o tome u kojem svojstvu je osoba od koje su predmetne snimke nadzornih kamera oduzete i u kakvom je ta osoba odnosu s trgovačkim društvom T. d.d., tijekom postupka nije bilo sporno da se radi o snimkama nadzornih kamera upravo s kioska u ... V., niti je zakonitost tog dokaza iz tog razloga problematizirana tijekom postupka, tim više što se na tim snimkama uočava žrtva M. V., kao prodavačica u tom kiosku.

 

Žalbenim navodom optuženika da se na snimci nadzorne kamere lice osobe „vidi previše nejasno i prekratko da bi se sa sigurnošću moglo reći o kome se radi“, a da je prepoznavanje optuženika na spornoj snimci „bitan razlog presude“, osporava se pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u konkretnom slučaju pa se nikako ne radi o žalbenoj osnovi bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, kako to u žalbi ističe žalitelj.

 

Nije u pravu ni optuženica A. I. kada u žalbi tvrdi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 (pogrešno označena kao povreda iz članka 367. stavka 1. točke 11. ZKP) jer je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude iznio jasne i potpune razloge o svim odlučnim činjenicama pa tako i o „subjektivnom odnosu optuženika prema kaznenom djelu“ (list 20 presude), pri čemu žaliteljica potpuno pogrešno koristi pojam „neizravna namjera“, s obzirom da, kako iz izreke, tako i iz obrazloženja pobijane presude, jasno i nedvosmisleno proizlazi da je kazneno djelo počinjeno u izravnoj namjeri.

 

Također, protivno žalbenom prigovoru, prvostupanjska presuda sadrži i jasne razloge o prethodnom dogovoru za počinjenje kaznenog djela razbojništva, kao i o činjenicama koje se odnose na nož, kao sredstvo koje je upotrijebljeno za počinjenje kaznenog djela.

 

Slijedom iznijetoga, nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje je ukazano u žalbama, a ni neke druge na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12- odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje: ZKP/08-19).

 

Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja optuženik M. I. ističe da ga za počinjenje kaznenog djela tereti jedino optuženica A. I. s očiglednom namjerom da za sebe ishodi bolju procesnu poziciju, tim više što se na snimkama nadzornih kamera lice osobe vidi nejasno i prekratko da bi se moglo sa sigurnošću utvrditi o kome se radi. Također tvrdi da nije bilo prijetnje izravnim napadom na život ili tijelo žrtve M. V., niti se može osnovano zaključiti da se ista bojala za svoj život.

 

Žalbeni navodi optuženika nisu osnovani jer optuženikovu ulogu u počinjenju terećenog kaznenog djela, osim obrane optuženice A. I., potvrđuju i snimke nadzornih kamera, kao i spisu priležeće fotografije pohranjene na CD mediju iz kojih se jasno razabire lice muške osobe pred kioskom T. d.d. i na temelju tih fotografija moguće je identificirati o kojoj se osobi radi, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

 

Ne stoji ni žalbeni navod optuženika da prema žrtvi nije bila upućena prijetnja napadom na njen život ili tijelo, jer je, kako iz predmetnih snimki, tako i iz iskaza žrtve M. V., obrane optuženice A. I. i rezultata provedenog očevida, razvidno da je optuženik prema žrtvi uperio nož dužine oštrice 20,06 cm i nekoliko puta udarao po kasi tražeći da mu preda novac, a što je kod žrtve, suprotno navodima žalbe, izazvalo osjećaj straha i uznemirenosti zbog čega je zatražila i pomoć psihijatra.

 

Neosnovano i optuženica A. I. dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja tvrdnjom da je odluka o počinjenju kaznenog djela došla ishitreno, da nije bilo dogovora između nje i optuženika M. I. radi počinjenja kaznenog djela razbojništva te da nije znala da će optuženik uzeti nož, jer već iz njene obrane proizlazi suprotno, odnosno, da je njen bivši suprug N. I. dao nož optuženiku M. I. kojim je on kritičnog dana uz traženje novca lupao po kasi i staklu.

 

Isto tako ne stoji žalbeni navod optuženice da kritičnog dana nije bila maskirana već da je imala šal preko lica što je uobičajeno za zimske uvjete, jer suprotno proizlazi upravo iz njene obrane u kojoj je navela da su se ona i optuženik M. I. „maskirali negdje iza, ili s bočne strane kioska T.“, što upućuje na njihovo zajedničko i plansko djelovanje u počinjenju predmetnog kaznenog djela.

 

Okolnost da je nož prilikom lupanja po kiosku pukao nije od utjecaja na kaznenopravnu odgovornost optuženika niti se može govoriti o „neprikladnom sredstvu“, kako to tvrdi žaliteljica jer je nož bio sredstvo za upućivanje prijetnje žrtvi da će izravno napasti na njen život ili tijelo, a koja prijetnja je, u konkretnom slučaju, ostvarena usmjeravanjem noža prema žrtvi i lupanjem po kasi i pultu s ciljem protupravnog prisvajanja novca.

 

Potpuno je neutemeljena i tvrdnja optuženice da je u konkretnom slučaju postupala u krajnjoj nuždi, budući da svakodnevne prijetnje koje joj je upućivao N. I. i zbog čega je osjećala strah, kako to navodi u žalbi, nisu one okolnosti koje bi opravdavale primjenu instituta krajnje nužde u smislu odredbe članka 22. stavka 1. KZ/11.

 

Slijedom iznijetoga, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši optuženike krivima zbog kaznenog djela razbojništva u pokušaju iz članka 230. stavka 2. u svezi s člankom 34. KZ/11. na način kako je to i opisano u činjeničnom opisu izreke pobijane presude.

 

Stoga je neosnovana žalba optuženika M. I. i optuženice A. I. iz osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U odnosu na žalbe državnog odvjetnika, optuženika M. I. i optuženice A. I. zbog odluke o kazni

 

Državni odvjetnik u žalbi ističe da prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne nije u dovoljnoj mjeri cijenio činjenicu da su optužnici specijalni povratnici te da su se ponašali nekritično u odnosu na inkriminirano kazneno djelo pa smatra da bi u svrhu specijalne, a i generalne prevencije optuženicima trebalo izreći strože kazne.

 

Optuženik M. I. smatra da je izrečena kazna zatvora prestroga i previsoko odmjerena, odnosno „trostruko stroža/duža od kazne iz prve osude za to djelo“, a da prvostupanjski sud nije cijenio kao olakotnu okolnost da u konkretnom slučaju nije bilo nikakve izravne prijetnje te da su optuženici vrlo brzo odustali od kaznenog djela nakon što im žrtva nije htjela dati novac.

 

Optuženica A. I., unatoč tome što u uvodu žalbe ističe i žalbenu osnovu zbog odluke o kazni, u nastavku istu ne obrazlaže, međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu presudu u odnosu na tu optuženicu i iz te žalbene osnove jer žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08-19.

 

Međutim, prvostupanjski sud je, nasuprot žalbenim prigovorima državnog odvjetnika i oboje optuženika, pravilno utvrdio sve okolnosti koje treba uzeti u obzir prilikom odlučivanja o vrsti i mjeri kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, pri čemu nije podcijenio pravilno utvrđenu otegotnu okolnost da su oboje optuženika specijalni povratnici, kako to neosnovano tvrdi državni odvjetnik, kao što je pravilno cijenio kao olakotnu okolnost da je kazneno djelo ostalo u pokušaju što je zakonski razlog za ublažavanje kazne te mladost optuženika M. I. i smanjenu ubrojivost tempore criminis optuženice A. I.

 

Okolnost na koju u žalbi ukazuje optuženik M. I. da su od kaznenog djela vrlo brzo odustali, nije ona okolnost koja bi u konkretnom slučaju sama za sebe imala utjecaja na odmjeravanje kazne jer je ta okolnost valorizirana činjenicom da je kazneno djelo ostalo u pokušaju, a ne radi se okolnostima koje bi opravdavale primjenu odredbe članka 35. KZ/11.

 

Uvažavajući sve navedeno, ocjena je Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, da je kazna zatvora u trajanju 3 godine i šest mjeseci na koju je osuđen optuženik M. I. te kazna zatvora u trajanju 3 godine na koju je osuđena optuženica A. I., u konkretnom slučaju primjerene ostvarenju svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

Stoga su neosnovane žalbe državnog odvjetnika i oboje optuženika zbog odluke o kazni.

 

Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 476. stavka 1. ZKP/08-19, Vrhovni sud Republike Hrvatske nije utvrdio da bi bila počinjena povreda zakona na koju je drugostupanjski sud dužan paziti po službenoj dužnosti.

 

Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 482. ZKP/08.

 

Zagreb, 8. lipnja 2020.