1

Poslovni broj: UsI-415/20-8

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja:. K. O., rođen … i: D. O., rođen …, obojica državljani N., zastupani po opunomoćenici S. B. J., odvjetnici iz Z., protiv tuženika: Ministarstvo unutarnjih poslova, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Z., radi poništavanja rješenja, 05. lipnja 2020. godine

 

p r e s u d i o  j e

 

 

              Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje t. III. i t. IV. rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-217-03/19-06/410, URBROJ: 511-01-212-19-11 od 24. prosinca 2019. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

 

Tužitelji tužbom osporavaju dio tuženikovog rješenja kojim je odbijen njihov zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te kojim im je naloženo napustiti Europski gospodarski prostor. Osporavano rješenje je doneseno jer su u cijelosti nevjerodostojnim ocjenjeni navodi u pogledu mogućnosti njihovog progona kao kršćana od strane dijela poganskog dijela obitelji u N.. Zbog takve ocjene je upravno tijelo zaključilo da tužiteljima u Nigeriji ne prijeti progon niti stvarni rizik trpljenja ozbiljne nepravde.

Tužitelji u tužbi navode da je došlo do arbitrarnog izostanka primjene blagodati sumnje te ponavljaju da je otac tužitelja D. C. O. ubijen u N. 28. prosinca 1999. godine zbog prelaska na kršćanstvo i zbog toga što je odbio nastaviti pogansku tradiciju muške loze svoje obitelji. Ističu da su kasnije (sa svojom majkom, odnosno suprugom) napustili i Egipat u kojem su bili stalno nastanjeni, jer su zaključili da ih i tamo traži netko iz obitelji oca tužitelja D. C. O.. Navode i to da mlt. tužitelj K. O. ima autistične smetnje.

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev.

Sud je održao raspravu na kojoj je saslušan tužitelj D. C. O. te je pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela. 

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Iz niza zapisnika sastavljenih u upravnom postupku proizlazi da je tužitelj D. C. O. koncem 1999. godine napustio N., kao državu svog porijekla, nakon što mu je ubijen otac od strane članova njegove loze obitelji, a zbog činjenice prelaska na kršćanstvo i odbijanja nastavka poganske tradicije tog dijela obitelji. Poslije se ovaj tužitelj nastanio u Libiji, a zatim u Egiptu, gdje je živio devet godina, zaposlio se i radio, oženio i dobio sina, tužitelja mlt. K. O.. Nakon rođenja djeteta 2017. godine cijela obitelj je napustila Egipat, preko Turske i dalje balkanskom rutom, uz tvrdnju da su i u E. bili traženi od strane obitelji po ocu tužitelja D. C. O..

Taj tužitelj u svom iskazu na sudu potvrđuje da je njegov otac nekoliko dana prije ubojstva imao svađu sa svojim bratom i točno je da je otac tada udario strica. Poznato mu je da je i ta svađa bila uzrokovana traženjem očeve obitelji da se uključi u poganski kult u Nigeriji. U Nigeriji je završio četiri od šest razreda srednje škole, a ostala dva razreda je završio kad je već bio u L., na način da mu je papire za ispite ravnateljica škole slala e-mailom, a radi se o prijateljici njegove majke. Sestra mu je umrla u Nigeriji, a on je siguran da je ubijena od strane očeve obitelji. Dvojica njegove braće su također oteta, a jedan brat je sada s majkom u E. Majka je iz N. otišla 2004. ili 2005. godine, a prije toga mu je poslala nigerijsku putnu ispravu, koju je kasnije sâm obnavljao u L. i prilikom odlaska u E. Na pitanje zašto je napustio E., ovaj tužitelj navodi da je tamo izbjegavao svoje sunarodnjake i komunicirao samo s jednim prijateljem koji ga je u rujnu 2017. godine upozorio da ga je tražio stric. S obzirom na to da mu je i ujak (po majci) već bio nestao, znao je da je to brat od oca i nakon toga je u roku od tri dana s obitelji napustio E. Prije toga su supruga i on četiri mjeseca boravili u G., od veljače do lipnja 2017. godine, gdje je supruga rodila sina .... Na pitanje zašto su odlučili da se porod obavi u G. navodi da je supruga prije toga imala tri pobačaja pa su i doktori u E. preporučili jednu kliniku u G., zbog čega su onda tamo i otišli radi poroda. U G., su ušli na turističku vizu, a liječnik koji ih je pratio savjetima iz Egipta im je rekao da supruga može podnijeti putovanje u G.,. U E. je imao reguliran status i boravak te je radio kao sudski tumač jer vlada arapskim jezikom, i to kod dvojice odvjetnika, a također se bavio nogometom. Na pitanje kako je četiri mjeseca mogao izostati iz nogometne sezone, navodi da je dobio poštedu zbog stanja trudnoće supruge, ali i zbog svojih ozljeda. Točno je da je u Egiptu sudjelovao u aktivnostima vezanim uz migrante, a riječ je o poslovima prevođenja koje je radio i općenito za Crveni križ i za druge institucije koje se bave migrantima. Na pitanje suca o tome zašto je napustio T., ovaj tužitelj izjavljuje da se nije osjećao sigurno te je stupio u kontakt s ljudima koji se bave prijevozom te je htio ići na sigurno mjesto u Europu i mislio je da ide u I., a na kraju kada više nije bilo organizacije daljnjeg prijevoza ostao je zatečen u Hrvatskoj. Na ponovljeno pitanje suca o konkretnim razlozima nesigurnosti u Turskoj navodi da je tamo bio uplašen i vidio puno crnih ljudi, a T. je blizu E. i može se lako iz E. doći u T. Na pitanje svoje opunomoćenice da li osim navedenih razloga za napuštanje N. i E. postoje i neki drugi razlozi za traženje međunarodne zaštite, vezani uz njegovog sina, navodi da za svog sina ne želi sudbinu koju je on imao sa svojim ocem. Na ponovljeno pitanje svoje opunomoćenice u vezi zdravstvenih problema sina, navodi da on ide na terapije u G. zbog problema autističnog spektra, odnosno zbog problema s govorom, komunikacijom i sa sluhom. Na pitanje suca o eventualnoj životnoj ugroženosti sina u slučaju izostanka nastavka liječenja u G., tužitelj ne daje izravan odgovor već navodi da bi dijete bilo ugroženo.

Tuženik je osporavanim rješenjem ocijenio nevjerodostojnim navode vezane uz napuštanje Nigerije koncem 1999. godine te se u svom rješenju usmjerio isključivo na razmatranje stanja vjerske tolerancije i stanja sigurnosti u Nigeriji.

Sud međutim smatra da se tvrdnjama tužitelja D. C. O. može pokloniti vjera u pogledu razloga za napuštanje N., ali isto tako smatra da se osnovanost traženja međunarodne zaštite u konkretnom slučaju treba razmatrati i u odnosu na E., kao na zemlju u kojoj se taj tužitelj bio trajno nastanio, zaposlio i zasnovao obitelj.

Tužitelj D. C. O. je u iskazu na sudu dao relevantna objašnjenja zbog  kojih je na kraju 1999. godine napustio Nigeriju, a razloge koje je naveo sud smatra istinitim i uvjerljivim.

Iako je tužitelj D. C. O. u N. živio u najvećem gradu L., u kojem prevladavaju kršćani, sud ne može otkloniti njegove tvrdnje o jakoj plemenskoj tradiciji obitelji njegovog oca iz poganske provincije. U tom smislu, bez obzira na boravak i život u L., sud ne može otkloniti uvjerljivost tvrdnji o prijetnjama i o ubojstvu njegovog oca, zbog činjenice da je prešao na kršćanstvo i zbog toga što nije htio nastaviti obiteljsku pogansku tradiciju. U tom smislu sud akceptira i njegove tvrdnje o sumnji na ubojstvo njegove sestre i o otmici dvojice njegove braće te o bijegu njegove majke i trećeg brata u Etiopiju. Sud nadalje smatra i da je tužitelj D. C. V. u iskazu pred sudom razjasnio i neke dvojbe koje su nastale u iskazima pred upravnim tijelom u vezi njegovog školovanja i u vezi pribavljanja nigerijske putne isprave.

Međutim, osnovanost zahtjeva za međunarodnu zaštitu se treba utvrđivati i u odnosu na E., pa iako se upravno tijelo time nije bavilo, sud je u sporu pune jurisdikcije proveo dokaz saslušanjem tužitelja D. C. O. i u tom pogledu utvrdio relevantno činjenično stanje i zaključio da taj tužitelj sa svojom obitelji E. nije napustio zbog osnovanog straha od proganjanja u smislu čl. 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15 i 127/17 - ZMPZ), niti zbog postojanja stvarnog rizika trpljenja ozbiljne nepravde u smislu čl. 21. ZMPZ-a.

Razlozi koje tužitelj D. C. O. navodi u pogledu napuštanja E. svode se na tvrdnju da je u rujnu 2017. godine upozoren da ga tamo traži brat od oca (stric), zbog čega se on uplašio i u roku od nekoliko dana napustio tu zemlju.

Sud ne smatra uvjerljivom tvrdnju da bi tužitelja u E. nakon niza godina tražio i pronašao njegov stric iz N., pogotovo stoga što je u sudskom iskazu naveo da je u E. izbjegavao svoje sunarodnjake i komunicirao samo s jednim prijateljem, koji ga je navodno i upozorio o tome da ga traži stric.

Na nevjerodostojnost postojanja ozbiljnih razloga za napuštanje Egipta ukazuje i prethodno ponašanje tužitelja D. C. O., koji je u toj zemlji počevši od 2015. godine slušao tečajeve o pitanjima migranata i izbjeglica, a neposredno pred napuštanje E. je organizirao porod svoje supruge u G., (kao članici Europske unije), radi čega su se u toj zemlji zadržali više mjeseci. Pritom sud ne osporava tvrdnju ovog tužitelja o tome da je njegova supruga imala rizičnu trudnoću. Međutim, puka tvrdnja o tome da se u E. uplašio jer je saznao da ga navodno traži stric ne može predstavljati osnovani strah od proganjanja niti stvarni rizik trpljenja ozbiljne nepravde pa dakle niti razlog za priznavanje međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj u smislu čl. 20. i čl. 21. ZMPZ-a.

Ne može se prihvatiti kao relevantno niti to što tužitelj mlt. K. O. ima zdravstvene smetnje autističnog spektra (koju činjenicu sud također ne dovodi u pitanje), jer se očito ne radi o životno ugrožavajućem stanju niti situaciji, a taj tužitelj je ionako već zbog sâme činjenice da je dijete pripadnik ranjive skupine u smislu čl. 4. t. 14. ZMPZ-a. Konkretne okolnosti njegove dobi i zdravstvenih problema - uz činjenicu obiteljske skrbi po ocu i po majci - ne predstavljaju razlog zbog kojeg bi tom tužitelju kao pripadniku ranjive skupine trebalo pružiti posebnu zaštitu od dužnosti napuštanja Europskog gospodarskog prostora.

Posebno valja napomenuti da je presudom ovog suda UsI-1553/19 od 23. srpnja 2019. godine pravomoćno odbijen zahtjev majke, odnosno supruge tužiteljâ za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, pri čemu su se u razmatranje osim razloga za napuštanje E. uzeli i razlozi za napuštanje F., kao zemlje njezinog porijekla. Utvrđeno je da u smislu traženja  međunarodne zaštite nisu postojali opravdani razlozi niti za napuštanje F., niti za napuštanje E., pa iz navedenog proizlazi da se tužitelji bez opravdanog straha od progona i od stvarnog rizika trpljenja ozbiljne nepravde osim u E. mogu vratiti i u F., kao zemlju porijekla njihove majke i supruge, kojoj je kasnije u predmetu ovog suda UsI-2916/19 pravomoćno odbijen i naknadni zahtjev za međunarodnu zaštitu.

Sud na temelju cjelokupnog provedenog dokaznog postupka zaključuje da su tužitelji Egipat napustili sa željom da se nasele baš u Europi, što proizlazi i iz iskaza tužitelja D. C. O. pred sudom, u kojem je naveo da je očekivao kako će ga krijumčari ljudi iz T. s obitelji prevesti u I. Osoba koja traži međunarodnu zaštitu u odnosu na zemlju svog porijekla ili stalnog boravka nema pravo slobodno birati zemlju u kojoj će tražiti tu zaštitu, već ju je dužna potražiti odmah ondje gdje joj više ne prijeti osnovani strah od proganjanja ili stvarni rizik trpljenja ozbiljne nepravde. Želja tužiteljâ da međunarodnu zaštitu zbog navodnih problema u E. (pa i u T) potraže baš u udaljenoj I. ukazuje samo na ekonomske motive njihove migracije, što ne predstavlja razlog za pružanje međunarodne zaštite.

U tom smislu tužitelj D. C. O. nije bio u stanju iznijeti niti valjane razloge zbog kojih je nakon odlaska iz E. s obitelji napustio i T., jer se njegovo objašnjenje svodi na to da je i tamo bio uplašen jer je vidio puno „crnih“ ljudi. Pritom je očito mislio na potencijalnu prijetnju od svojih sunarodnjaka, odnosno konkretno od obitelji svog oca, ali nije dao razumno objašnjenje zašto bi ga taj dio njegove obitelji pronalazio u E. i u T., a ne i u H., I. (gdje također ima dosta doseljenih crnaca) ili pak na F.

Zbog svega navedenog sud smatra da je tuženik bez obzira na nepotpuno proveden upravni postupak u konačnici ipak pravilno i zakonito odlučio o odbijanju zahtjeva za međunarodnu zaštitu pa je na temelju čl. 57. st. 2. Zakona o upravnim sporovima (ZUS) odbio tužbeni zahtjev, ocijenivši ga neosnovanim.

Sud je na raspravnom ročištu odbio niz dokaznih prijedloga tužitelja, smatrajući ih nepotrebnim za donošenje meritorne odluke u ovoj pravnoj stvari.

Opunomoćenica tužitelja nije na listi pružatelja besplatne pravne pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite pa se u pogledu naknade troška upravnog spora primjenjuju opći propisi ZUS-a, konkretno odredba čl. 79. st. 4. ZUS-a, na temelju koje tužitelji ne ostvaruju pravo na naknadu troška upravnog spora jer su taj spor u cijelosti izgubili.

 

 

U Zagrebu, 05. lipnja 2020. godine.

 

 

          Sudac:

Bojan Bugarin, v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude. Žalba na presudu ne odgađa izvršenje osporavanog rješenja.