Broj: Rev 2443/10

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. Ž. iz K., zastupane po punomoćnici I. B., odvjetnici iz R., protiv tužene B. B. iz Z., zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva K. i partneri iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1733/09-2 od 6. svibnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Krku broj P-558/08-19 od 20. svibnja 2009., u sjednici održanoj 18. rujna 2013.,

r i j e š i o   j e

              Prihvaća se revizija tuženice i ukida presuda Općinskog suda u Krku broj P-558/08-19 od 20. svibnja 2009. i presuda Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1733/09-2 od 6. svibnja 2010. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 500.000,00 kn sa zakonskom kamatom koja teče od 4. ožujka 2007. do isplate i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 18.330,00 kn, u roku od 15 dana.

              Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prijedlog tužiteljice radi određivanja privremene mjere zabrane protivniku osiguranja tuženici da otuđi i optereti svoj suvlasnički dio od ½ kč. 702 iz zk.ul. 835 k.o. S.

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

              Protiv navedene presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tuženica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači tako da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije kao neosnovan, a podredno da se revizija prihvati i nižestupanjske presude ukinu te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

              Revizija je osnovana.

              Ovaj je revizijski sud ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje ZPP) u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u okviru određeno navedenih revizijskih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

              Ispitujući na takav način pobijanu presudu ne nalazi se da bi u njenom donošenju bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

              U donošenju pobijane presude nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i toč. 11. ZPP-a. Naime, tužiteljici nije onemogućeno raspravljanje pred sudom, jer sve isprave koje se nalaze u izvorniku u spisu tuženica je imala mogućnost razgledati i u smislu odredbe iz čl. 108. st. 1. ZPP-a nije postojala obveza suda dostavljati tuženici takve isprave. Na ročištu za glavnu raspravu 20. svibnja 2009. sud je rješenjem odlučio i proveo dokaze uvidom u pismena – isprave priložene spisu, pa tako i u odnosu na službenu bilješku ZK Odjela od 20. svibnja 2009. (list 53 spisa) i tabularnu izjavu (list A54 spisa) te u spise RI 90/06, i RI 24/07, a na tom su ročištu bili prisutni punomoćnici stranaka pa tako i punomoćnik tuženice koji nije prigovorio postupku niti stavio bilo kakav zahtjev o kojem je sud trebao odlučiti. Stoga se bez osnove revizijom pobija presuda u tom dijelu.

              Bez osnove se prigovara i bitnoj povredi iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge, zbog čega se ona može ispitati.

              Međutim, s pravom se prigovara pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u svezi valja reći da ovaj sud za sada ne može ispitati pravilnost u primjeni materijalnog prava.

              Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja, da je tužiteljica stekla vlasništvo predmetnih nekretnina na kojima je sagradila kamp još 1992. godine, temeljem darovnog ugovora sklopljenog između nje i njezinog oca J. G., te da je kod uknjižbe tog darovnog ugovora došlo do pogreške tako što je umjesto da se tužiteljica uknjižila u ½ dijela prijepornog zemljišta, došlo do uknjižbe u cijelosti.

              Utvrđeno je da u to vrijeme uknjižbe na predmetnom zemljištu nije bio izgrađen auto-kamp, da je nakon darovanja počela sa njegovom izgradnjom, da je 1997. počeo kamp s radom, da bi 1999. ishodila građevinsku dozvolu. Utvrđeno je da je samostalno kamp eksploatirala.

              Nadalje je utvrđeno da je u drugoj polovici dijela predmetnog zemljišta na kojem je tužiteljica sagradila kamp, vlasnik, tj. suvlasnik, bio njezin stric I. C., koji da nije osporavao tužiteljici pravo da na navedenom zemljištu sagradi kamp, s time da je on umro 2001. godine, a njega je naslijedila tuženica upravo u tom dijelu od ½ dijela, što da je utvrđeno i pravomoćnom presudom Općinskog suda broj P-320/03, potvrđenom presudom Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1534/05 od 12.7.2006.

              Nadalje je utvrđeno da je tužiteljica u međuvremenu raspolagala svojom ½ dijela kampa i prodala prijepor pravnoj osobi J. m. d.o.o. V., kojem da je izvršila povrat nepripadno primljene ½ dijela kupoprodajne cijene koji je primila za taj dio zemljišta kojeg je vlasnica tuženica.

              Slijedom takvih utvrđenja nižestupanjski sudovi smatraju da je gradnjom kampa imovina tužiteljice prešla u imovinu tuženice, u odnosu na sagrađeni kamp na dijelu zemljišta vlasništvo tuženice, zbog čega da je tuženica pozivom na odredbu iz čl. 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje ZOO) u obvezi isplatiti tužiteljici u tom omjeru troškove izgradnje kampa, zbog čega sudovi nalažu tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 500.000,00 kn sa zakonskom kamatom.

              Tuženica revizijom ustraje u osporavanju kako osnove tako i visine dosuđenog iznosa.

              Slijedom prije spomenutih utvrđenja pred sudom nižeg stupnja, valja istaknuti da je građanskopravni odnos, glede gradnje kampa i ulaganja u tuđu nekretninu, na onom dijelu zemljišta, sada vlasništvo tuženice u ½ dijela, nastao izvorno između tužiteljice (kojoj je njen otac darovao ½ dijela još 1992.) i strica I. C., kojeg je tuženica naslijedila.

              Ovo stoga što je tužiteljica prema utvrđenjima iz pobijane presude, kamp započela graditi, kao što je i počela sa njegovom eksploatacijom još za života njenog strica I. C., koji je umro 2001. Tuženica je pak utvrđena vlasnicom u postupku pred sudom kao nasljednica I. C., tek temeljem presude Općinskog suda P-230/03 potvrđene presudom Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1534/05 2006. godine.

              Prema tome, tužiteljica bi mogla imati izvornu tražbinu za troškove građenja kampa na tuđoj nekretnini prema stricu I. C., u smislu odredbe iz čl. 24. i dr. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 9/92 i 74/92 – dalje ZOVO), te u smislu čl. 152. i dr. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98 i 137/99 - dalje ZVDSP), obzirom na vrijeme ove izgradnje te početka eksploatacije kampa, a uvažavajući pri tome i prava I. C. kao tadašnjeg a eventualnog gospodara posla, ako je taj posao gradnje kampa odobrio, pri čemu bi se ovaj pravni odnos valjalo sagledati i kroz odredbu iz čl. 227. ZOO.

              Tužiteljica, međutim, traži isplatu od tuženice kao nasljednice I. C.

              Prema tako postavljenom tužbenom zahtjevu bilo je stoga potrebno raspraviti postoji li navedeni kamp još uvijek, je li i po kome u eksploataciji, te potom ovisno o rezultatima postupka ocijeniti vrijednost ostvarene koristi za tuženicu sagrađenim kampom na dijelu kojeg je ona postala vlasnicom iza smrti svog strica, a sve upravo i u smislu odredbe iz čl. 164. st. 2. ili čl. 165. st. 3. ZVDSP, u vezi s odredbom iz čl. 210. st. 1. ZOO. O poštenju tužiteljice u odnosu na raspolaganje dijelom nekretnine koji je vlasništvo tuženice prilikom gradnje i eksploatacije kampa i posjedovanja tog dijela zemljišta, ovisi kako osnova, tako i visina postavljenog tužbenog zahtjeva, čemu se s pravom prigovara u reviziji, a o čemu sudovi nisu vodili računa prilikom odlučivanja o postavljenom tužbenom zahtjevu.

              Iz navedenih je razloga zato valjalo prihvatiti reviziju tuženice i pobijanu presudu ukinuti te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, pozivom na odredbu iz čl. 395. st. 2. ZPP.

U Zagrebu, 18. rujna 2013.