- 1 -              I Kž 453/2017-9

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 453/2017-9

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijaliste Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optužene S. V. zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - ispravak – dalje: KZ/11), odlučujući o žalbama optuženice i pravne osobe P. P. d.o.o. iz Z. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 2. ožujka 2017. broj K-17/15-110, u sjednici održanoj 5. lipnja 2020. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja opt. S. V., odvjetnika I. F., te opunomoćenice pravne osobe P. P. d.o.o. Z., odvjetnice I. V. P.,

 

 

p r e s u d i o j e :

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. S. V. i pravne osobe P. P. d.o.o. iz Z. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijski sud u Velikoj Gorici proglasio je krivom opt. S. V. zbog počinjenja kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11 te ju je na temelju čl. 246. st. 2 KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, s tim da je na temelju čl. 57. st. 1. i 2. KZ/11 optuženici izrekao djelomičnu uvjetnu osudu na način da se ima izvršiti šest mjeseci zatvora, a dio kazne u trajanju od osam mjeseci neće se izvršiti ako u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11 od optuženice je oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu od 1.139.183,51 kn.

 

Na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11 od Trgovačkog društva P. P. d.o.o. iz Z., ... je oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu od 795.316,49 kn.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku - („Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, i 126/19 - dalje: ZKP/08) u svezi s čl. 145. st. 2. toč. 1. do 7. ZKP/08 opt. S. V. je presuđena na platež paušala u iznosu od 3.000,00 kn i troškova vještačenja po vještaku za računovodstvo Z. R. iz R. v. d.o.o. u iznosu od 7.707,18 kn, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

Protiv te su presude žalbe podnijeli opt. S. V. putem branitelja I. F., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presudu preinači, odnosno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje i pravna osoba P. P. d.o.o. Z., putem opunomoćenice I. J. P., odvjetnice iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijane presuda preinači, odnosno podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na žalbe nije podnesen.

 

Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

S obzirom na to da su optuženica i pravna osoba P. P. d.o.o. u žalbi zahtijevali da ih se izvijesti o sjednici vijeća to je i učinjeno te su sjednici nazočili branitelj optuženice i punomoćnica pravne osobe, dok uredno izvještena opt. S. V. i državni odvjetnik nisu pristupili pa je sjednica na temelju čl. 475. st. 4. ZKP/08 održana u njihovoj odsutnosti.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Optužena S. V. i pravna osoba P. P. d.o.o. od koje je oduzeta imovinska korist u iznosu od 795.316,49 kn u žalbama na gotovo identičan način pobijaju prvostupanjsku presudu zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 3. i toč. 11. te st. 3. ZKP/08.

 

Tvrde, u sažetom, da je sud prvog stupnja u odnosu na pravnu osobu od koje je oduzeo navedenu imovinsku korist, propustio postupiti na način propisan odredbama čl. 558. st. 1. do 5. ZKP/08, kojima se regulira način pozivanja zastupnika pravne osobe, od koje se korist oduzima, na raspravu radi ispitivanja, redoslijed ispitivanja zastupnika na raspravi, propisuju se koja procesna ovlaštenja zastupnik pravne osobe ima na raspravi i navode se prava zastupnika da bude upoznat s tim ovlaštenjima i s pravom na opunomoćenika. Ističu da procesna pozicija pravne osobe od koje se oduzima imovinska korist sadrži iste garancije na pravično suđenje kao što ih ima sama okrivljena osoba i ona ima ista prava na poduzimanje svih radnji u postupku koje ima okrivljenik, kao što ima i pravo da ju zastupa osoba koja će štititi njene interese odvojeno od interesa optuženice koji mogu biti u suprotnosti. Stoga smatraju da je neodlučno što je prvostupanjski sud na raspravi od 29. (ispravno 20.) siječnja 2017. optuženici postavio pitanje u smislu odredbe čl. 558. st. 2. ZKP/08 jer time interesi pravne osobe nisu bili zaštićeni s obzirom na moguću suprotnost njihovih interesa, već je sud trebao imenovati i na raspravu pozvati posebnog zastupnika pravne osobe.

 

Međutim, suprotno navedenim prigovorima žalitelja sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede na koje oni ukazuju iz čl. 468. st. 1. toč. 3. i toč. 11. te st. 3. ZKP/08.

 

Prije svega, žalitelji promašeno, u kontekstu neprimijenjivanja odredbe čl. 558. ZKP/08, smatraju da je time počinjena bitna povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 3. i toč. 11. ZKP/08 jer činjenica da na raspravi zastupnik pravne osobe od koje se oduzima imovinska korist nije bila prisutna ne znači da je rasprava održana bez osobe čija je prisutnost na raspravi po zakonu obvezatna budući da takva obveza nazočnosti zastupnika pravne osobe na raspravi nije propisana u ZKP/08.

 

Nadalje, te okolnosti u vezi nepravilnog zastupanja pravne osobe nikako se ne mogu podvesti niti pod jedan od propisanih modusa počinjenja postupovnih povreda taksativno navedenim u toč. 11. citirane odredbe čl. 468. st. 1. ZKP/08 koje bi uz to imale za posljedicu i nemogućnost ispitivanja presude.

 

U odnosu na povredu odredba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08, treba istaknuti da je, doduše, točno da sud prvog stupnja nije u smislu odredbe čl. 558. ZKP/08 na raspravu pozvao i na zakonom propisan način upozorio o procesnim ovlaštenjima i ispitao zastupnika pravne osobe već je u tom svojstvu ispitao optuženicu, međutim, ne radi se o tzv. relativno bitnoj povredi odredba kaznenog postupka jer ta okolnost u konkretnom slučaju nije utjecala niti je mogla utjecati na zakonitost presude.

 

Naime, iz činjeničnog opisa optužnice opt. S. V. se tereti da je kao direktorica TD D. S. d.o.o. povrijedila dužnost zaštite imovinskih interesa tog društva na način da je kroz zaključenje inkriminiranih pozajmica sa sobom i sa društvom P. P. d.o.o., u kojem je bila direktor i jedini osnivač, kao zajmodavcima, sebi isplatila 1.139.183,51 kn, a navedenom društvu 795.316,49 kn, oštetivši time društvo S. d.o.o. za ukupno 1.988.500,00 kn. Kako optuženica ove okolnosti zaključenja ugovora u svoje ima i u ime društva P. P. d.o.o. ne osporava, jer tvrdi u njenom postupanju nema namjere za počinjenje kaznenog djela, a da su sve pozajmice navedenog društva vraćene, ne proizlazi da bi ona na bilo koji način prebacivala teret inkriminacija na pravnu osobu, odnosno svoje interese u ovom kaznenom postupku u bitnom ne suprotstavlja interesima društva P. P. d.o.o. budući da na gotovo identičan način štiti svoje osobne i interese tog društva čija je direktorica i zastupnica. U takvoj procesnoj situaciji, pogrešna primjena odredbe čl. 558. ZKP/08 u vezi pozivanja i ispitivanja posebnog zastupnika navedene pravne osobe nije utjecala, niti je u konkretnim okolnostima mogla utjecati na zakonitost pobijane presude.

 

U okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka opt. S. V. prvostupanjsku presudu osporava navodeći da je ona proturječna sama sebi i ispravama te zapisnicima o iskazima i to na način da je sud prvog stupnja svoj zaključak o tome da je nelogično da bi optuženica dvije godine i osam mjeseci primala višestruko manju plaću od ugovorene i bez isplate provizije, ne uzimajući pri tom u obzir da je ona u svom iskazu na listu 1142. spisa objasnila zašto joj plaća nije isplaćivana. Tvrdi zatim da je prvostupanjski sud u obrazloženju naveo da sporne pozajmice nisu vraćene, iako iz uplatnica (list 1084-1087. spisa) te nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Z. R. od 23. rujna 2013. proizlazi da je dio pozajmica i to u iznosu od 110.000,00 kn s kamatama vraćen 5. lipnja 2008., zatim da sud nije povjerovao iskazu optuženice o nepostojanju namjere na počinjenje kaznenog djela, a da u tom kontekstu uopće nije imao u vidu niti je obrazložio okolnosti koje takvu obranu potvrđuju kao i da je tvrtka P. P. d.o.o. i u vrijeme spornih pozajmica dobro poslovalo i da nije brisano iz sudskog registra te je sve dugove vratilo. Smatra da je ista postupovna povreda počinjena i time što je u pobijanoj presudi propušteno cijeniti činjenicu da iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu od 10. listopada 2015., broj 5P-528/2011-35 (list 1175.-1178.) proizlazi da je tvrtka D. S. d.o.o. optuženici dužna s naslova isplate po menadžerskom ugovoru platiti iznos od 5.107.391,20 kn te ostala potraživanja u iznosu od 3.600.00,00 kn, a što je u biti potvrdio i vještak R. utvrdivši optuženičino potraživanje u iznosu od 2.917.590,34 kn, odnosno u dopunskom nalazu daljnjih 1.837.689,57 i 352.111,29, koje su okolnosti prema žalbi bitne u kontekstu tvrdnje obrane o prebijanju uzajamnih potraživanja te primjene odredbe čl. 72. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO).

 

Nadalje, optuženica u okviru obrazloženja žalbe koji se odnosi na bitne povrede odredaba kaznenog postupka ukazuje da je sud prvog stupnja, unatoč činjenici da je iskaz R. D. proturječi samom sebi i ispravama u spisu, te iskazima nepristranih iskaza svjedoka V. G., D. H., R. R. (čiji se dijelovi iskaza u žalbi na str. 7.-8. citiraju) tom iskazu poklonio vjeru, a nije dao valjane razloge zašto nije poklonio vjeru iskazima navedenih svjedoka.

 

Prema stavu žaliteljice zbog svih je tih povreda presuda proturječna sama sebi te razlozima presude kao i ispravama i zapisnicima u spisu i uz to nedostaju i razlozi o odlučnim činjenicama, čime da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

Međutim, iz naprijed izloženih bitnih dijelova žalbe optuženice koje ona podvodi pod bitne povrede odredaba kaznenog postupka, evidentno proizlazi da se zapravo ne radi o postupovnim, već o činjeničnim prigovorima.

 

Naime, time što optuženica ne prihvaća kao ispravne zaključke suda prvog stupnja o postojanju spornog duga i o namjeri zlouporabe povjerenja već ih ocjenjuje proturječnim te ih suprotstavlja dokazima izvedenim na raspravi, ona u biti nastoji dovesti u ozbiljnu sumnju pravilnost tih činjeničnih utvrđenja te se u stvari radi o žalbenoj osnovi iz čl. 470. ZKP/08. O bitnim povredama na koje smjera optuženica iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 bi se radilo kada bi izostali razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno kada bi razlozi iz obrazloženja prvostupanjske presude, i to samo onih koji se odnose na odlučne činjenice, bili u toj mjeri proturječni sami sebi ili sa sadržajem isprava ili zapisnika o iskazima, u toj mjeri da se zbog toga presuda ne bi dala ispitati, što u konkretnom predmetu nije slučaj.

 

Da su suštinski u pitanju činjenični, a ne postupovni prigovori proizlazi iz činjenice da optuženica iste te prigovore koje je najprije izlagala u okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka ponavlja, doduše u širem obliku, u daljnjem dijelu obrazloženja žalbe (str. 8.-18.) podvodi pod činjenične prigovore.

 

Stoga će očitovanje ovog drugostupanjskog suda o navedenim činjeničnim prigovorima koji su označeni kao postupovni uslijediti u dijelu koji se odnosi na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Prema tome, sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ukazuju žalbe, niti je počinio bilo koju drugu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud u smislu odredbe čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 pazi po službenoj dužnosti.

 

Osporavajući ispravnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja optuženica u žalbi na opširan način u biti nastoji argumentirati svoju osnovnu tezu koju je iznijela u obrani na raspravi da kod nje nije postojala namjera počinjenja predmetnog kaznenog djela jer je sporne pozajmice od društva S. d.o.o za sebe i svoje društvo P. P. d.o.o. uzimala uz znanje i odobrenje osnivača tvrtke S. d.o.o. R. D. te ih je mislila vratiti kao i one koje je uzimala tijekom 2007. godine, odnosno namjera počinjenja kaznenog djela za koje se tereti nije postojala jer je ona imala velika potraživanja prema S. d.o.o., s osnova neisplaćenih plaća i prava na proviziju od prihoda, tako da navedeno trgovačko društvo u kojem je bila direktorica nije oštetila, niti je sebi i „svom“ društvu ostvarila protupravnu imovinsku korist. U odnosu na sporne pozajmice koje je uzela za „svoje“ društvo P. P. d.o.o. ističe da također nije u pitanju stjecanje protupravne koristi i nanošenje štete društvu S. d.o.o. jer su ti iznosi vraćeni kroz poslovne odnose tih tvrtki, što je sve znao i odobrio R. D.

 

Tvrdnju od svojim ukupnim potraživanjima s osnova prava iz menadžerskog ugovora (list 499.-502.) u ukupnom iznosu od 8.707.391,00 kn optuženica argumentira citiranom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, nalazom i mišljenjem vještaka za knjigovodstvo i financije Z. R. te pozivom na iskaze svjedoka V. G. i R. R. koji imaju saznanja o tim okolnostima, a u odnosu na tvrdnje da je R. D. znao za pozajmice i da ih je odobrio žaliteljica se poziva na iskaze svjedoka V. G., D. H. i R. R. U odnosu na tvrdnje o postojanju potraživanja tvrtke P. P. prema S. d.o.o. optuženica se poziva na fakture (566.-593.) te Ugovore o uslugama prijevoza (list 84.) i Ugovor o zakupu poslovnog prostora (list 599.).

 

Nadalje, u žalbi se pozivom na navedene dokaze osporava vjerodostojnost iskaza svjedoka R. Č. i to u pogledu okolnosti postojanja menadžerskog ugovora, potraživanja optuženice i njegovog znanja za pozajmice i za financijska izvješća društva S. d.o.o. u inkriminirano vrijeme.

 

Međutim, svim tim i drugim činjeničnim prigovorima koji se svi svode na dokazivanje navedene teze o nepostojanju namjere kao subjektivnog obilježja predmetnog kaznenog djela, optuženica nije dovela u pitanje ispravnost utvrđenja suda prvog stupnja.

 

Naime, ovaj je drugostupanjski sud u ukidnom rješenju od 4. ožujka 2015., broj. I Kž-230/14 ukazao da su proturječne tvrdnje optuženice iznesene u obrani, a na kojima se ustrajava i u ponovljenom postupku, te u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude, da je sve radila uz znanje i odobrenje R. D. jer je pozajmice mislila vratiti kada joj vlasnik društva isplati njena potraživanja, odnosno da će ih uz njegovu suglasnost prebiti, s njenom obranom (list 1142.) koja se u žalbi posebno i apostrofira (str. 5., 1. odlomak) da je od samih početaka 2006. društvo S. d.o.o. bilo u poteškoćama zbog dugovanja društvu C. u iznosu od 1.400.000,00 kn i zbog toga joj i nije bila isplaćivanja plaća prema menadžerskom ugovoru koja je iznosila 35.000,00 kn, već minimalna u iznosu od 7.300,00 kn.

 

Dakle, kada se ima u vidu ova tvrdnja iz obrane optuženice o financijskom stanju tvrtke S. zbog kojeg duže vrijeme ne prima punu plaću na koju ima pravo, krajnje je nelogično da bi „vlasnik“ takve tvrtke koja je u to vrijeme u teškoćama odobrio optuženici da si ona kroz pozajmice obračunava i isplaćuje izuzetno visoke novčane iznose s osnova menadžerskog ugovora. Ova je proturječnost tim više izražena ako se ima u vidu da je R. D. prema iskazu optuženice i svjedoka V. G. i D. H. želio imati sve pod kontrolom, a da je prema iskazu svjedokinje R. R. bio "težak" na isplatama provizija.

 

Sud prvog stupnja je pravilno, imajući u vidu ove okolnosti i činjenicu da su sporni ugovori o pozajmicama zaključivani na kratak period i da je svaki novi ugovor zaključivan u vrijeme dospijeća prethodnog ugovora, iako prethodne pozajmice nisu bile vraćene, zaključio da optuženica nije imala namjeru izvršiti povrat sredstava, već su ugovori bili pokriće stvarne namjere pribavljanja znatne imovinske koristi.

 

Nadalje, sud prvog stupnja s pravom nije prihvatio obranu optuženice o tome da joj je D. odobravao uzimanje pozajmica imajući u vidu da je optuženica i nakon što je donesena odluka o otkazu 16. rujna 2008. nastavila zaključivati ugovore o pozajmicama od 16., 17. i 19. rujna 2008., očito bez znanja i odobrenja R. D.

 

Tvrdnja žaliteljice, pozivom na iskaz svjedokinje R. R., o tome da nije znala za otkaz sve do dana održavanja Skupštine društva 29. rujna 2008. na kojoj je o tome donesena odluka i da joj je radni odnos prestao slijedećeg dana, ne utječe na valjanost navedenog zaključka suda prvog stupnja. Sama činjenica da je evidentno zbog narušenosti odnosa vlasnika D. i optuženice kao direktorice, koja je morala trajati dulje vrijeme (svjedokinja R. opisuje kao najvažniji razlog poremećenih odnosa nemogućnost postizanja dogovora o prebacivanju sjedišta firme u S.), izvjesno ukazuje da u tim okolnostima predstojećeg raskida poslovne suradnje D. ne bi odobravao zaključenje tako velikih iznosa pozajmica optuženici i njenom trgovačkom društvu.

 

Indikativno je da optuženica pozajmljuje visoke svote novca, posebice nakon kolovoza 2008., iako je po iskazivanju svjedokinje D. H. (list 1081.) početkom tog mjeseca R. D. već bio kupio društvo u S., što je bio predmet njihovog prijepora, tako da nema govora o tome da bi u tim okolnostima D. odobravao optuženici da iz društva i dalje uzima tolike svote novca.

 

Stoga niti ovom sudu drugog stupnja nisu uvjerljive žalbene tvrdnje optuženice i svjedokinje R. R. da za otkaz nije znala sve do održavanja Skupštine društva i da je sve do tada imala odobrenje D. za zaključivanje pozajmica. Iz tih je razloga krajnje neuvjerljiv i iskaz svjedokinje D. H. u dijelu koji se odnosi na tvrdnje da je D. bio o svemu informiran, pa i o spornim pozajmicama. U spisu ne postoji dokaz o tome da bi D. odobravao pozajmice, niti da je o njima na bilo koji način bio obaviješten, tako da sve navedene okolnosti potvrđuju njegov iskaz da ni o čemu ništa nije znao, da nikakva odobrenja za sklapanja ugovora o pozajmicama nije davao i da je optuženica sve radila na svoju ruku.

 

Uz sve navedeno treba istaknuti da je proturječna i tvrdnja žaliteljice da je R. D. namjerno, unatoč dobrom poslovanju firme S. d.o.o. sjedište tvrtke iz Z. premjestio u S., sve kako bi optuženicu onemogućio u naplati njenih potraživanja jer bi upravo to ukazivalo na trajniju narušenost njihovih poslovnih i međuljudskih odnosa, što isključuje mogućnost da je D. optuženici odobrio da sebi i svom društvu pozajmljuje novce u tako velikim iznosima.

 

Osim toga, u kontekstu obrane optuženice da je sve radila u dogovoru s vlasnikom D., postavlja se pitanje zašto se vraćanje dugova optuženici pokrivalo ugovorima o pozajmicama uz utanačavanje rokova vraćanja i plaćanje kamata, umjesto da se o tome sklope odgovarajući beskamatni ugovori i kada već postoje sredstva na računu da se izvrši isplata potraživanja optuženice.

 

Sve naprijed navedene okolnosti bez dvojbe ukazuju da sud prvog stupnja s pravom nije prihvatio nelogičnu i proturječnu obranu optuženice, niti iskaze svjedoka V. G., D. H., R. R. u dijelovima u kojim joj oni svojim iskazima nastoje pogodovati, a s pravom je prihvatio kao uvjerljiv iskaz svjedoka R. D. koji korespondira dokazima provedenim u ovom kaznenom postupku.

 

Okolnost da je ovaj svjedok poricao postojanje menadžerskog ugovora, iako je nedvojbeno da je takav ugovor s optuženicom bio zaključen i nalazi se u spisu (409.-503.), nema tu važnost koju joj optuženica opširnom žalbenom argumentacijom pridaje. Svjedok D. je opisao da je optuženica kao direktorici uz plaću ponudio i suvlasnički udio u firmi od 20% očekujući da će ju na taj način kroz isplatu dividende motivirati da društvo vodi uspješno i u skladu sa zakonom, a u daljnjem dijelu iskaza govori o uobičajnom ugovoru o radu, što ukazuje da svjedok, i pored svog poslovnog iskustva, u biti ne razumije ovu problematiku, tako da je pravilan zaključak suda prvog stupnja da se radi o osobi koja nema stručna znanja u tom pravcu, ali što nije od utjecaja na vjerodostojnost njegovog iskaza u cjelini.

 

Iz naprijed navedenih razloga nije osnovana žalba optuženice kojom se nastoji opovrgnuti iskaz svjedoka R. D., a svoju obrana prikazati vjerodostojnom.

 

Na temelju naprijed pravilno utvrđenih okolnosti sud prvog stupnja je ispravno zaključio da je optuženica u inkriminiranom razdoblju, bez znanja i odobrenja Skupštine oštećenog trgovačkog društva u inkriminiranom periodu kao direktorica raspolagala financijskim sredstvima društva na način da ih je prikazujući ih kao pozajmice sa žiro računa prebacivala na račun društva P. P. čija je jedini osnivač te je dio od tih sredstava podizala za sebe.

 

Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da optuženica nije imala zakonsko uporište za svoje postupanje jer si je uzela pravo da naplati svoja potraživanja te je na taj način postupala protivno čl. 41. i čl. 49. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19 – dalje: ZTD).

 

Naime, protivno žalbenim tvrdnjama optuženice, u konkretnom slučaju u kontekstu postojanja namjere počinjenja predmetnog kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11 kao subjektivnog obilježja djela, pitanje njenog potraživanja prema oštećenom trgovačkom društvu nije odlučno. Ona se na temelju zakona i pravnog posla, kao direktorica društva, bila dužna brinuti o imovinskim interesima društva S. d.o.o. i nije mogla jednostranom odlukom, bez odobrenja Skupštine, odnosno osnivača društva, zaključivati sporne ugovore o pozajmicama i to istovremeno i kao zajmodavac i kao zajmoprimac. Postupajući na inkriminirajući način i isplaćujući temeljem u izreci prvostupanjske presude citiranih ugovora o pozajmicama sebi i svojoj tvrtki novce sa žiro računa tvrtke o čijim se interesima bila dužna brinuti, nedvojbeno je da je time manifestirala namjeru da počini predmetno kazneno djelo jer je znala da kao direktorica ne smije postupati na taj način, ali je ipak to učinila želeći društvu S. d.o.o. počiniti znatnu imovinsku štetu, a sebi i svom društvu P. P. ostvariti znatnu imovinsku korist. Motiv, da tako postupa, jer smatra da na to ima pravo, budući da joj je društvo S. d.o.o. dužno isplatiti neisplaćene iznose s osnova plaća, odnosno prava iz menadžerskog ugovora, u konkretnim okolnostima u kontekstu počinjenja kaznenog djela nije bitan. Točni iznosi njenih potraživanja se tempore criminis ne znaju, a ona prethodno nije pokušala ta potraživanja naplatiti dogovorno s tijelima trgovačkog društva, odnosno legalnim putem, tako da je evidentno da tako velike novčane iznose društva, nije mogla samovoljno prebacivati sa žiro računa oštećene tvrtke, što je znala, a da bi te protupravne radnje prikrila, sačinjavala je sporne ugovore o pozajmicama. Stoga su tvrdnje žaliteljice o izostanku namjere počinjenja predmetnog kaznenog djela zbog prava na naplatu svojih potraživanja, a posebno pozivom na odredbu čl. 72. ZOO, potpuno promašene.

 

Nadalje, to što je optuženica tijekom 2007. imala zaključen ugovore o pozajmici s društvom koji su bili realizirani i vraćeni (nesporno se radilo o iznosima od 66.178,50 i od 110.000,00 kn), nije od utjecaja u odnosu na zaključke koji se odnose na sporne i daleko veće iznose pozajmica koje se u okolnostima narušenih odnosa uzimaju samovoljno radi naplate svojih potraživanja, a koji nisu vraćeni, niti ih je optuženica mislila vratiti.

 

U pogledu visine iznosa koje je optuženica isplatila na temelju ugovora o pozajmicama s žiro računa oštećenog društva na račun društva P. P. d.o.o. i sebi sud prvog stupnja je na temelju provedenog vještačenja po vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije Z. R. pravilno utvrdio, da je u inkriminiranom razdoblju s računa oštećenog društva isplaćeno ukupno 1.988.500,00 kn, od čega si je optuženica isplatila iznos od 1.139.183,51 kn, a društvu P. P. d.o.o. 795.316,49 kn.

             

Žalbom optuženice se problematizira dio dopune nalaza vještaka R. iznesenog na raspravi od 23. rujna 2013. (list 1082.) na način da se osporava dio u kojem je vještak specificirao na koji su se način vršile isplate u gotovini 368.500,00 kn i 50.000,00 kn te 1.570.000,00 kn na žiro račun s kojeg su evidentirane isplate u ukupnom iznosu optuženici od 1.139.183,51 kn koje uključuju dvije isplate za podmirenje obveza društva P. P. u iznosima od 175.767,84 kn i 53.060,67 kn jer je vještak u pisanom nalazu (list 981.) ukazao da se te dvije isplate (za razliku od gotovinskih isplata optuženici ili isplati za kupnju deviza) radilo o plaćanju obveze društva putem cesije.

 

Dakle, i ovi iznosi se imaju uračunati optuženici, a ne samo gotovinska isplata od 910.355,00 kn kako to pogrešno smatra žalba optuženice, neovisno što je ona od dijela ukupno primljenih 1.139.183,51 kn dijelom namirila obveze društva P. P. Stoga nije točno da bi iz nalaza vještaka proizlazilo da bi se na nju odnosio samo iznos od 910.355,00 kn, a da bi se društvo P. P. moglo teretiti samo za 430.816,49 kn za koji je vještak R. ukazao da je ostao na računu tog društva nakon namirenja obveza društva (list 1082.), a što se žalbom optuženice izolirano problematizira, izvan cjelokupnog konteksta vještačenja.

 

Nadalje, vještak R. je u dopuni nalaza odgovorio na pitanje obrane u vezi povrata iznosa od 110.000,00 kn ukazujući da se radi o vraćanju duga iz 2007. godine uz plaćanje kamata od 3.140,28 kn, a da se ne radi o povrata pozajmice iz 2008. godine.

 

Vještak je decidiran (list 986.) u tvrdnji da od navedenih spornih iznosa primljenih pozajmica niti optuženica niti društvo P. P. nisu ništa vratili, tako da su promašene tvrdnje iz obje žalbe o tome da je društvo P. P. dug vratilo. Pri tom žalitelji ukazuju da postojanje potraživanja navedenog društva prema S. d.o.o s osnova drugih ugovornih obveza, što nije odlučno jer, kao što je to istaknuto u prethodnom dijelu obrazloženja, pitanje motiva (jednostrana naplata svojih potraživanja i potraživanja „njenog“ društva) optuženice da samovoljno iz društva o čijim se interesima dužna brinuti, uzima novce za sebe i svoje društvo, ne utječe na zaključak suda prvog stupnja o postojanju namjere da se predmetno kazneno djelo počini. Stoga su neodlučni prijedlozi žalitelja da se na temelju kompletne dokumentacije provede vještačenje svih međusobnih potraživanja koje je postojalo između navedenih trgovačkih društava kako bi se utvrdilo pravo financijsko stanje i potvrdila obrana da društvo P. P. nije ništa dužno društvu S. d.o.o.

 

Iz navedenih razloga nisu osnovane žalbe izjavljene zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Optužena S. V. u dijelu žalbe u kojem tvrdi da se žali zbog povrede kaznenog zakona (podnaslov u obrazloženju žalbe: Pogrešna primjena materijalnog prava, str. 18.-19.) iznosi također činjenične prigovore i smatra da je trebalo primijeniti pravilo „in dubio pro reo“ iz čl. 3. st. 2. ZKP/08.

 

Međutim, kako je optuženici u prethodnom dijelu obrazloženja odgovoreno na sve bitne činjenične prigovore, njena je žalba i u ovom dijelu neosnovana, a primjena odredbe čl. 3. st. 2. ZKP/08 ne dolazi u obzir jer su sve odlučne činjenice utvrđene bez činjeničnih dvojbi,već s punom izvjesnošću.

 

Optuženica u žalbi ne pobija prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni i o oduzimanju imovinske koristi, međutim, kako se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, to se u smislu odredbe čl. 478. ZKP/08 uzima da se žali i iz tih žalbenih osnova.

 

Međutim, žalba niti u tom dijelu nije osnovana jer joj je sud prvog stupnja na temelju pravilno utvrđenih olakotnih (neosuđivanost i protek vremena) i otegotnih okolnosti (visina protupravne imovinske koristi, odnosno visina prouzrokovane štete) pravilno izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, s tim da je primjenom odredbe čl. 57. st. 1. i 2. KZ/11 optuženici izrekao djelomičnu uvjetnu osudu na način da je odlučio da se od izrečene kazne zatvora ima izvršiti šest mjeseci, a da se dio kazne u trajanju od osam mjeseci neće izvršiti pod uvjetom da u roku provjeravanja u trajanju od tri godine ne počini novo kazneno djelo. Ta kaznena sankcija nije prestroga, već je primjerena i blažom od nje se ne bi ostvarila svrha izricanja kaznenih sankcija, u smislu individualne i generalne prevencije.

 

Odluka o oduzimanju imovinske koristi ostvarenoj počinjenjem predmetnog kaznenog djela ispravno je donesena na temelju propisa citiranih u izreci prvostupanjske presude.

 

Iz svih naprijed navedenih razloga, kako žalbe nisu osnovane, a pri ispitivanju pobijane presude po službenoj dužnosti, na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08, je utvrđeno da sud prvog stupnja nije povrijedio kazneni zakon na štetu optuženice i pravne osobe od koje je imovinska korist oduzeta, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 5. lipnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Vesna Vrbetić, v.r.