Broj: Revt 193/09

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. b. d.d. u stečaju, V., zastupane po stečajnom upravitelju  M. D., protiv tuženice L. P. iz V., zastupane  po punomoćniku B. I., odvjetniku iz V., radi namirenja i založene stvari (VPS 285.359,78 kn), odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4791/02-3 od 7. prosinca 2005., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-542/01-18 od 14. svibnja 2002., u sjednici vijeća održanoj 18. rujna 2013.

p r e s u d i o   j e

              Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja  suđeno je:

„1. Nalaže se javna prodaja kč. br. 4393/16, kuća br. 16, u ulici …, površine 492 m2, upisane u zk. ul. broj 2259 k.o. V., vlasništvo tužene, a tužena je dužna trpjeti namirenje tužiteljeve tražbine u iznosu od 30.474,62 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate sa kamatama po stopi koju Zagrebačka banka d.d. Zagreb plaća na devizne štedne uloge po viđenju u mjestu ispunjenja i to za vrijeme od 1. siječnja 2002. do isplate, te kamatu koju je Zagrebačka banka d.d. Zagreb plaćala po stopi na devizne štedne uloge po viđenju u mjestu ispunjenja na iznos od 59.603,18 DEM od 29. svibnja 1998. do 31. prosinca 2001., s tim, što se tužena može osloboditi naložene prodaje nekretnine ako plati ovdje navedeni iznos tužitelju.

2. Sa viškom tužbenog zahtjeva u iznosu od 8.248,07 EUR-a, kao i za kamate do 29. svibnja 1998. se odbija.

3. Obvezuje se tužena platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.419,00 kn u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

4. Odbija se zahtjev tužene radi oslobađanja plaćanja sudskih pristojbi.“

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu izreke pod točkom 1. i 3. presude.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači pobijanu presudu, podredno istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom, pazeći po službenoj dužnosti  na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 - dalje: ZPP)

              S obzirom da revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije obrazložen, sud zbog navedenog razloga nije ispitao pobijanu presudu.

              Neosnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

              Predmet spora je namirenje tužiteljeve tražbine u iznosu od 30.474,62 EUR iz vrijednosti nekretnine koja je dana u zalog radi osiguranja tražbine iz ugovora o kreditu, sklopljenog između tužitelja i P. P., korisnika kredita.

              Nesporno je da je tužitelj svoju tražbinu u iznosu od 30.474,62 EUR s kamatom osigurao dobijanjem u zalog nekretnine koja je u vlasništvu tuženice. Navedeni zalog je upisan u zemljišnu knjigu. Također je nesporno da P. P. nije ispunio obveze iz ugovora o kreditu.

              Naime, korisnik kredita je primio novac te se obvezao vraćati kredit u tromjesečnim ratama uz godišnju kamatu od 7%.

S obzirom da korisnik kredita nije vratio dug, pravilno su sudovi prihvatili tužbeni zahtjev na temelju odredbe čl. 336. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 – dalje: ZVDSP).

Naime, prema odredbi čl. 336. ZVDSP založni vjerovnik je ovlašten ostvarivati svoje pravo iz namirenja vrijednosti zaloga, a koje pravo ostvaruje putem suda na način određen tim Zakonom i na način određen propisima o ovrsi novčanih tražbina, time da ima pravo od svagdašnjeg vlasnika i od svakoga trećeg zahtijevati da trpi namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti založene stvari, a po svojoj volji može izabrati hoće li zahtijevati namirenje tražbine ponajprije iz vrijednosti zaloga ili iz imovine svog dužnika ili istodobno i iz zaloga i dužnikove imovine.

Suprotno navodima revidenta, tužitelj nema obvezu, u slučaju neplaćanja obveze od strane dužnika, svoja potraživanja namiriti prvo od dužnika, s obzirom da se tuženica za ispunjenje obveze obvezala kao jamac platac (čl. 1004. st. 3. ZOO).

Nadalje, neosnovan je i prigovor zastare.

Sudovi su odbili prigovor zastare pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99  -  dalje: ZOO).

Prema odredbi čl. 368. st. 1. ZOO kad protekne vrijeme zastare, vjerovnik čije je potraživanje osigurano zalogom ili hipotekom može se namiriti samo iz opterećene stvari ako je drži u rukama ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi. Kada su u pitanju kamate i druga sporedna potraživanja, založni dužnik može se pozvati na zastaru. U konkretnom slučaju zastara tražbine o čijem namirenju je odlučeno nije nastupila.

Prema odredbi čl. 372. st. 1. ZOO potraživanje povremenih davanja, koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima, pa bilo da se radi o sporednim potraživanjima kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo kao što je potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a u smislu st. 2. navedene zakonske odredbe isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate.

Tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 1. lipnja 1998.

Iz plana otplate kredita od 23. veljače 1998. razvidno je da su anuitet od 17. ožujka 1995., kao i raniji anuiteti zastarjeli, a anuiteti od 17. lipnja 1995. pa nadalje nisu zastarjeli. S obzirom na dio potraživanja koji nije zastario (iznos od 30.474,62 EUR) tuženik je u obvezi isplatiti navedeni iznos.

Budući da se nisu ostvarili revizijski razlozi, a ne postoje ni povrede zakona na koje sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tuženice i presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 18. rujna 2013.