- 1 -              III Kr 41/2020-3

Broj: III Kr 41/2020-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijaliste Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. F. Ž., zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 12. svibnja 2017. broj Kzd-5/15 i presuda Županijskog suda u Rijeci od 30. siječnja 2019. broj Kžzd-40/2017-6, u sjednici održanoj 5. lipnja 2020.,

p r e s u d i o   j e :

Odbija se kao neosnovan zahtjev os. F. Ž. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 12. svibnja 2017. broj Kzd-5/15 i presuda Županijskog suda u Rijeci od 30. siječnja 2019. broj Kžzd-40/2017-6, os. F. Ž. je proglašen krivim zbog kaznenog djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina iz čl. 158. st. 2. KZ/11. te je na temelju tog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci.

Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude pravodobno je podnio osuđenik, po branitelju, odvjetniku T. V., zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika iz čl. 517. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.-17.) i povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08.-17. koje su mogle utjecati na presudu, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se „okrivljeni oslobađa od svakog tereta predmetnog učina“, podredno da se navedene presude ukinu u cijelosti i predmet vrati na ponovnu odluku i suđenje prvostupanjskom sudu.

Postupajući u skladu s odredbom čl. 518. st. 4. ZKP/08.-17., prvostupanjski sud je primjerak zahtjeva sa spisom dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je u svom odgovoru izložilo stav da zahtjev treba odbaciti kao nedopušten.

Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske na zahtjev je, u smislu odredbe čl. 518. st. 4. ZKP/08.-17., uredno dostavljen osuđeniku i njegovom branitelju prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

Zahtjev nije osnovan.

Podnositelj zahtjeva osporava zaključak prvostupanjskog i drugostupanjskog suda da je počinio kazneno djelo za koje je optužen, smatrajući da postupanje za koje je proglašen krivim ne predstavlja kazneno djelo, odnosno da postoje okolnosti koje isključuju njegovu kaznenu odgovornost te da je tijekom prvostupanjskog postupka došlo do povreda odredaba kaznenog postupka koje da su utjecale na presudu, a žalbeni sud ih je ignorirao. Tvrdi da je osuđen na temelju samo jednog neposrednog dokaza i to iskaza žrtve djeteta S. A., dok da se svi ostali dokazi svode na posredna saznanja svjedoka uglavnom bliskih djetetu (S. L., M. J. i I. A.), a samim time zainteresiranih za ishod kaznenog postupka s obzirom na mogućnost kasnijeg iniciranja postupka naknade pretrpljene štete kod nadležnog građanskog suda. Smatra da se kazivanje tih svjedoka ne može dovesti u povoljniji položaj u odnosu na kazivanje svjedoka obrane jer da se u protivnom on dovodi u neravnopravan položaj. Također upućuje na stanovite nedosljednosti u iskazu žrtve kojeg je dala u istrazi, navodeći da se drugostupanjski sud nije očitovao na okolnosti koje je isticao u žalbi, a tiču se ponašanja žrtve koje je prethodilo i slijedilo inkriminiranom događaju te osporava vjerodostojnost njezinog iskaza u pogledu samog inkriminiranog događaja tvrdeći da drugostupanjski sud nije iznio razloge o tome kako je moguće da joj je prilikom upravljanja osobnim vozilom desnu ruku zavukao ispod majice i dodirivao joj grudi preko prsluka. Nadalje, smatra da je drugostupanjski sud postupio protivno odredbama čl. 18. i 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10. i 85/10. – pročišćeni tekst i 5/14. – dalje: Ustav RH), ističući da veliki broj odstupanja u iskazima svjedoka bliskih srodnika žrtve dijelom ignorira, a dijelom bagatelizira, prihvaćajući stav prvostupanjskog suda da su ona posljedica proteka vremena, dok istovremeno ne primjenjuje jednaki kriterij u odnosu na svjedoke rodbinski povezane s njime od kojih da se traži savršena preciznost u svakom detalju kazivanja, a to da upućuje na diskriminaciju protivno odredbi čl. 26. Ustava RH.

Nadalje, prigovara vjerodostojnosti i drugih svjedoka optužbe (V. J. i G. M. za koju navodi da svjesno prešućuje nesporazume koji su između njezine i osuđenikove obitelji nastali zbog zajedničke potrošnje vode) te očitovanju stručnog suradnika sudskog defektologa i socijalnog pedagoga I. T. M. o vjerodostojnosti iskaza žrtve djeteta, navodeći da stručna suradnica ne raspolaže s psihologijsko-psihijatrijskim znanjem te da stoga prvostupanjski sud nije imao razloga odbiti dokazni prijedlog obrane da se pozove i ispita odgovarajući vještak psihijatrijsko-psihološke struke na okolnost utvrđenja reakcija djeteta žrtve, posebice s obzirom na to da raspravni sud nije izveo radnju neposrednog ispitivanja djeteta žrtve, a niti je stručna suradnica imala u vidu svjedočenja osoba koje nisu u srodstvu s osuđenikom (T. D., M. M. i J. P.), već kao nekadašnji i sadašnji susjedi suglasno ističu da po njihovim saznanjima nitko s osuđenikom nije imao neugodna iskustva. Tvrdi da o tome drugostupanjski sud obrazlažući svoju odluku nije iznio nikakve razloge.

Osuđenik također, upućujući na mišljenje psihijatrijskog vještaka, zaključuje da je pogrešan zaključak prvostupanjskog i drugostupanjskog suda da je po svojim osobinama i pogledu na život predodređen na počinjenje neprirodne aktivnosti i da je u tom pravcu razvio svijest i namjeru te da bez obzira što zna da je u pitanju nedopušteno postupanje pristaje na njegovo izvršenje, jer da je nelogično da prema nekim maloljetnicama iskazuje neprimjeren nagon, dok istovremeno štedi druge djevojčice iako je objektivno imao više mogućnosti da im naudi nego žrtvi S. A., imajući u vidu da su se one s njime intenzivnije družile i češće boravile u njegovoj kući. Iz tog razloga da je u odnosu na raspoložive indicije, a u nedostatku dokaza koji bi sa sigurnošću potvrdili da je postupio na način opisan u činjeničnom opisu izreke pravomoćne presude, trebalo primijeniti dokazno pravilo in dubio pro reo iz čl. 3. ZKP/08.-17.

Iz sadržaja istaknutih prigovora osuđenika očito je da on zapravo njima pokušava osporiti pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog pravomoćnom presudom.

Međutim, ocjena vjerodostojnosti dokaza je pitanje činjenične naravi pa su svi brojni prigovori podnositelja zahtjeva izjavljeni u tom pravcu, o kojima se u bitnom, protivno navodima osuđenika, drugostupanjski sud očitovao, zapravo prigovori pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega se ovaj izvanredni pravni lijek u skladu s odredbom čl. 517. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-19.) ne može podnijeti, kao ni zbog odluke o kazni, čijoj vrsti osuđenik također prigovara, osim ako nije u pitanju prekoračenje ovlasti suda.

Slijedom iznijetog, budući da zahtjev osuđenika nije osnovan, na temelju čl. 519. u vezi čl. 512. ZKP/08.-19., trebalo je odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 5. lipnja 2020.

                            Predsjednica vijeća:

                            Vesna Vrbetić, v.r.