Broj: Revt 12/08

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. d.d. O. u stečaju, O., kojeg zastupaju punomoćnici – odvjetnici iz Odvjetničkog ureda L. i P. u Z., protiv I-tuženika Z. d.o.o. u stečaju iz Z., kojeg zastupa punomoćnik Z. M., odvjetnik u O.,  i II-tuženika O. H. d.d. iz Z., kojeg zastupaju punomoćnici B. A. i I. S., odvjetnici u S., radi utvrđenja i brisanja uknjižbe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4248/06-3 od 12. lipnja 2007., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-507/03 od 27. travnja 2006., u sjednici održanoj 24. rujna 2013.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Odbija se zahtjev I-tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

1. Utvrđuje se da je Sporazum o prijenosu prava vlasništva radi osiguranja novčane tražbine zaključen dana 21. listopada 1998. godine između prednika tuženika 1. Z. d.o.o. kao protivnika osiguranja i dužnika s jedne strane i i D. d.d. kao predlagatelja osiguranja i vjerovnika s druge strane, ništav.

2. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Zadru da u zemljišnoknjižnom ulošku br. 986. k.o. C. izvrši brisanje uknjižbe prijenosa prava vlasništva čest. zem. 1698/612 k.o. C., u naravi hala površine 421 m2, poslovna zgrada površine 160 m2, temelji površine 49 m2 i dvorište površine 976 m2, koja uknjižba prijenosa prava vlasništva je izvršena temeljem Sporazuma o prijenosu prava vlasništva radi osiguranja novčane tražbine zaključen 21. listopada 1998. godine između prednika tuženika 1) Z. d.o.o. kao protivnika osiguranja i dužnika s jedne strane i D. d.d. kao predlagatelja osiguranja i vjerovnika s druge strane.

3. Nalaže se tuženicima da tužitelju nadoknade prouzročeni parnični trošak, sve u roku od 15 dana“.

II. Dužan je tužitelj nadoknaditi tuženiku 1) parnični trošak u iznosu od 18.422,00 kn i tuženiku 2) u iznosu od 24.400,00 kn, sve u roku od osam dana.“

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju podnio je I-tuženik te predlaže reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška odgovora.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 - dalje: ZPP), koji se u ovom predmetu primjenjuje u smislu odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 84/08), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revident ističe da zbog neprovedenog vještačenja po vještaku građevinske struke prvostupanjski sud nije mogao utvrditi potrebite činjenice i uslijed toga nije mogao pravilno obrazložiti presudu, pa da stoga postoji apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka.

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama važnim za razrješenje ovog spora, te nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Time što prvostupanjski sud nije izveo predloženi dokaz vještačenjem nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer o tome koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, rješava sud (čl. 220. st. 2. ZPP). Razmotrivši rezultate postupka ovaj sud je našao da su nižestupanjski sudovi kod utvrđivanja odlučnih činjenica odlučili koji će se dokazi izvesti radi utvrđenja takvih činjenica u skladu s ovlaštenjem iz čl. 220. st. 2. ZPP pa kad su postupajući u okviru svojih ovlaštenja ocijenili da nema potrebe za izvođenje predloženog dokaza vještačenjem i pri tome dali potrebne razloge (čl. 300. st. 2. ZPP), onda svojim postupanjem nisu ostvarili procesnu povredu (čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 220. st. 2. ZPP) na koju revident opisno ukazuje u reviziji. Slijedom navedenog, ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP (u reviziji omaškom navedena toč. 12.) izrijekom istaknuta u reviziji.

I materijalno je pravo u postupku pred nižestupanjskim sudovima pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen.

U postupku koji prethodio reviziji je utvrđeno:

- da je tužitelj s I-tuženikom 16. srpnja 1998. sklopio Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini (solemniziran po javnom bilježniku D. M. iz Z.) kojim su stranke ugovorile da I-tuženik prenosi u vlasništvo tužitelja nekretninu upisanu u zemljišne knjige i to nekretnine koje se nalaze na čest. br. 1698/610 i 1698/611 k.o. C., a koje predstavljaju neplodno zemljište, te da je I-tuženik suglasan da se prenese pravo vlasništva nekretnine u korist tužitelja,

- da su potom stranke iz tog Sporazuma pred javnim bilježnikom D. M. iz Z. 28. srpnja 1998. potpisale Zapisnik o pljenidbenom popisu nekretnine u kojem je navedeno da se na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. 1015 k.o. C. i to na z.k.č.br. 1698/610 i 1698/611 nalazi građevinski objekt autoservisa i uprava I-tuženika), koji se sastoji od automehaničarske i autolimarske radionice, caffe bara, upravne zgrade s podrumom, skladištem i garažom, te da je prilikom sastavljanja tog Zapisnika javni bilježnik upozorio stranke da I-tuženik kao dužnik i protivnik osiguranja nije predočio dokaz o vlasništvu nekretnine,

- da je tužitelj temeljem Sporazuma od 16. srpnja 1998. i Zapisnika o pljenidbenom popisu 13. kolovoza 1998. zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Zadru podnio prijedlog za zabilježbu prijenosa prava vlasništva na nekretninama koje se nalaze na z.k.č.br. 1698/610 i 1698/611 k.o. C.,

- da je nakon toga 21. listopada 1998. I-tuženik s II-tuženikom sklopio Sporazum o prijenosu prava vlasništva radi osiguranja novčane tražbine (solemniziran 26. listopada 1998. po javnom bilježniku N. V. iz D.) kojim je I-tuženik dao suglasnost II-tuženiku da radi upisa prijenosa prava vlasništva (između ostalog) na nekretninama na čest. zem. 1698/612 k.o. C., koje u naravi čine hala površine 421 m2, poslovna zgrada površine 160 m2, temelji površine 49 m2 i dvorište površine 976 m2 ishodi prijenos prava vlasništva,

- da je II-tuženik na temelju tog Sporazuma i kasnijeg upisa svog fiducijarnog vlasništva u zemljišnu knjigu (sukladno rješenju Općinskog suda u Zadru broj Z-3911/98 od 15. siječnja 1999.) stekao fiducijarno vlasništvo na nekretninama koje se nalaze na različitoj zemljišnoknjižnoj čestici od onih čestica koje su navedene u Sporazumu i pljenidbenom zapisniku kojeg su potpisali tužitelj i I-tuženik.

Ove činjenice među parničnim strankama i nisu sporne.

Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti predmetnog Sporazuma od 21. listopada 1998, a time je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

Tužitelj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je predmetni Sporazum ništav jer je suprotan Ustavu Republike (čl. 48. Ustava koji jamči pravo vlasništva), prisilnim propisima i moralu društva, a što opravdava tvrdnjom da je riječ o dvostrukom prijenosu iste nekretnine, s obzirom na prethodno sklopljeni sporazum između I-tuženika i tužitelja (pri kojem je I-tuženik postupao na prijevaran način), s ciljem oštećenja tužitelja.

Pravilno su postupili nižestupanjski sudovi kada su, polazeći od utvrđenih činjenica, odbili tužbeni zahtjev tužitelja.

U smislu odredbe čl. 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 796 i 112/99 - dalje: ZOO), ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Sudovi temelje svoju odluku na zaključku da predmetni Sporazum između oba tuženika od 21. listopada 1998. nije ništav, nalazeći da je upravo II-tuženik, a ne tužitelj, stekao fiducijarno vlasništvo sporne nekretnine - zem. čest. 1698/612 k.o. C., uključujući i objekte koji se nalaze na toj zemljišnoknjižnoj čestici (sukladno pravilu o jedinstvenosti nekretnine propisanom čl. 9. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - „Narodne novine“, broj 91/96 i dr. – dalje: ZV), pri čemu polaze od odredaba čl. 275. st. 4. i 5. u svezi s čl. 279. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 57/96 i 29/99 – dalje: OZ), koje uređuju osiguranje novčane tražbine prijenosom prava vlasništva (fiducijarno pravo vlasništva) kao elementa osiguranja vjerovnikove tražbine.

To, u bitnome, obrazlažu činjenicom da tužitelj zbog pogrešne oznake zemljišnoknjižne čestice u podnesenom prijedlogu za uknjižbu izvanknjižnog vlasništva I-tuženika nekretnina koje se nalaze na z.k.č.br. 1698/610 i 1698/611 k.o. C., a što je posljedica njegova neprovjeravanja stvarnog zemljišnoknjižnog stanje, tj. jesu li nekretnine iz tog Zapisnika doista vlasništvo I-tuženika (na što je uostalom i javni bilježnik upozorio stranke sukladno čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu - „Narodne novine“, broj 78/93 i dr.), nije mogao postati fiducijarni vlasnik nekretnina koje se nalaze na z.k.č.br. 1698/12 k.o. C., a to neovisno i o eventualnoj pogrešci zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Zadru na koju također ukazuje u reviziji (da je nekretnina z.k.č.br. 1698/611 k.o. C. pogrešno upisana u z.k.ul. broj 1023 k.o. C. umjesto u z.k. ul. broj 1015 k.o. C.).

Nastavno tome, a polazeći od priloženog izvatka iz izvatka iz zemljišne knjige - zk. uložak br. 986 k.o. C. od 18. rujna 1998 (izdanog nakon što je tužitelj s I-tuženikom sklopio Sporazum o osiguranju, a prije nego što su to učinili tuženici) iz kojega proizlazi da su u zemljišne knjige Općinskog suda u Zadru na čest zem. 1698/12 upisane hala, poslovna zgrada, temelji i dvorište u vlasništvu I-tuženika) i to bez ikakvih tereta, a koji su objekti (prema priloženom povijesnom izvatku iz zemljišnih knjiga) upisani u zemljišnu knjigu 21. rujna 1995., dakle prije nego što je i tužitelj s I-tuženikom sklopio Sporazum od 16. srpnja 1998. odnosno pljenidbeni zapisnik od 28. srpnja 1998., nižestupanjski sudovi smatraju da je I-tuženik Sporazumom od 21. listopada 1998. mogao prenijeti svoje fiducijarno vlasništvo tih nekretnina (nekretnina upisanih u z.k.č. br. 1698/612 k.o. C.) na II-tuženika, koji je temeljem tog Sporazuma i upisom u zemljišne knjige postao fiducijarni vlasnik nekretnine na zem. čest. 1698/612 k.o. C. zajedno sa objektima koji se nalaze na toj čestici, sukladno naprijed spomenutim odredbama OZ te čl. 119. st. 1. i čl. 120. st. 1. ZV.

Drugim riječima, sve i kada bi se radilo o raspolaganju istovjetnim nekretninama (kako to tvrdi tužitelj), tužitelj nije mogao steći fiducijarno vlasništvo, odnosno isto je na zakonit način stekao upravo II-tuženik.

Slijedom svega rečenog, nižestupanjski sudovi nalaze da predmetni Sporazum oba tuženika od 21. listopada 1998. nije ništav.

Revizijskim navodima tužitelja takvo stajalište nižestupanjskih sudova nije dovedeno u sumnju, pa ga prihvaća i ovaj sud.

Naime, tužitelj u reviziji uglavnom ponavlja navode iz dosadašnjeg postupka i ustraje pri tvrdnji da je riječ o ništavom sporazumu, posebice stoga što je u postupku utvrđeno protupravno (prijevarno) I-tuženika pri sklapanju Sporazuma od 16. srpnja 1998. sa tužiteljem - a što tužitelj smatra dovoljnim razlogom za „poništenje“ spornog Sporazuma o osiguranju.

Takvim navodima revidenta pravilnost pobijane odluke sudova nije dovedena u sumnju.

Naime, ovaj sud u cijelosti prihvaća stajalište nižestupanjskih sudova da predmetni Sporazum o osiguranju kojeg su I i II-tuženik sklopili 21. listopada 1998. nije ništav, u smislu čl. 103. ZOO (nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, ni prisilnim propisima niti moralu društva).

Glede pak prijevarnog ponašanja I-tuženika prema tužitelju prilikom sklapanja njihova Sporazuma od 16. srpnja 1998. i Zapisnika o pljenidbenom popisu od 28. srpnja 1998., valja samo ponoviti da prijevarno postupanje I-tuženika (dovođenje tužitelja u zabludu glede spornih nekretnina), kao jedan od oblika mana volje (čl. 65. ZOO), predstavlja razlog za pobijanje (poništenje) ugovora – konkretno, Sporazuma o osiguranju zaključenog između tužitelja i I-tuženika (arg. iz čl. 112. ZOO), no to nije razlog za ništavost drugog Sporazuma - rečenog Sporazuma o osiguranju od 21. listopada 1998. sklopljenog između oba tuženika, a kako to u pobijanoj odluci pravilno navodi drugostupanjski sud.

Pritom valja reći da sve i da je I-tuženik raspolagao tuđom stvari (a nije), to nije razlog koji dovodi do ništavosti Sporazuma koji je predmet tužbenog zahtjeva.

Ostali revizijski navodi zapravo su činjenične prirode, a što u reviziji nije dopušteno (čl. 385. st. 1. ZPP).

Prema tome, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev na utvrđenje ništavosti predmetnog Sporazuma, a samim time ne može nastupiti ni pravna posljedica ništavosti u smislu zatraženog brisanja upisa fiducijarnog vlasništva zasnovanog na z.k.č.br. 1698/12 k.o. C., pa je i taj dio tužbenog zahtjeva neosnovan i kao takav pravilno odbijen.

Iz navedenih je razloga, primjenom čl. 393. ZPP, valjao odbiti reviziju tužitelja i odlučiti kao u izreci.

Odbijen je zahtjev I-tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju, budući da ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. u svezi čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 24. rujna 2013.